Recenzija romana EVANĐELJE TAME

Za svakoga je čitatelja posebno iskustvo kada se prvi put susretne s knjigom novog, za njega još neotkrivenog autora. Zoran Antičević (1990) svježe je ime na hrvatskoj književnoj sceni, a njegov roman Evanđelje tame, kako saznajemo iz priloženog biografskog zapisa, prvo mu je opsežnije prozno djelo. Već sama činjenica da je tako mlad autor zagrizao krupan zalogaj kao što je pisanje romana, govori mnogo sama po sebi. U vrijeme kada se većina hrvatskih prozaika mlađe generacije okreće pomodnoj i već pomalo zamornoj formi kratke priče, tražeći na taj način lakši i brži put ka objavi svojih prvih knjiga, Antičević se odvažnovraća romanu kao jednom od temeljnih književnih ishodišta.

Odmah je u startu jasno kako je riječ o ambiciozno zamišljenom romanu fantastičnog, pseudoznanstvenog predznaka. Strukturalno je podijeljen u četiri knjige (četiri veća poglavlja), a okruženje u kojemu se odvija radnja je apokaliptično – postkataklizma uzrokovana nejasno definiranom nuklearnom katastrofom. Opisi krajolika efektivno će nas podsjetiti na otprije upamćene ekranizirane scene u filmovima slične tematike. Dovoljno je da autor spomene oblake prašine, pustinjski pijesak, užareno sunce ili vreli povjetarac kako bismo si poprilično vjerno izmaštali prostor kojim se kreću njegovi glavni junaci. Njih je dvoje: Antonio, stranac podložan amneziji i mlada znanstvenica Alejandra, donedavna zaposlenica laboratorija u kojemu su vršena istraživanja s ciljem dobivanja umjetnih morfogenetičkih polja i stvaranja novog Svetog trojstva. Upoznaju se u bolnici, gdje Alejandra leži u teškom zdravstvenom stanju i jedva se održava na životu. Ispostavi se kako Antonio posjeduje posebne iscjeliteljske moći, pomogne Alejandri, i time nas autor postepeno uvodi u svijet fantazije premrežem mitološkim, antičkim, pa čak i biblijskim motivima, odnosno likovima: sam Bog, Lucifer, Zeus, Eros, Lilith, Afrodita itd. Premda ih Antičević izravno ne etiketira, promoćurniji će čitatelji u spomenutim likovima prepoznati stanovitu simboliku i poveznicu s realnim ljudima i organizacijama prisutnima ne samo u granicama hrvatskog društva, već i u širem radijusu svjetskoga poretka. Roman će se prosječnom čitatelju isprva učiniti pomalo pretencioznim, međutim, Antičević će se toga utega malo-pomalo otresti kako radnja odmiče. Nekoliko je razloga kojima to može zahvaliti, a oni se prvenstveno očituju kroz njegovu providnost u načinu iznošenja mišljenja i zaključaka. Jedna od temeljnih karakteristika Evanđelja tame počiva na snažnim, upečatljivim izrekama, mudrostima i tezama, od kojih su mnoge istodobno krajnje provokativne, škakljive, a neke idu toliko daleko, pa se ne treba začuditi ukoliko ih pojedinci dožive pod lepezom onoga što se pojednostavljeno naziva teorijama zavjere/urote. Međutim, Antičevića u takvoj korelaciji postavki spašava njegova jasno izražena spisateljska lucidnost, koju ispoljava jednostavnim i efikasnim alatom: sve ove netom pobrojane pretpostavke provlači kroz formu dijaloga vođenog između svojih likova. Nijednu neprovjerenu, nedokazivu, 'rubnu' tvrdnju ili insinuaciju ne iznosi iz rakursa pripovjedača i tog se principa inteligentno pridržava tokom cijeloga romana. Također je zgodno detektirati kako je kompletan dijaloški okvir romana ispisan u kurzivu, kao dodatni dokaz da je autor itekako svjestan svoje nezahvalne pozicije, jer progovara o onim temama i društvenim anomalijama o kojima se libe pisati i znatno afirmiraniji, zreliji pisci.

S aspekta izvedbe teksta, indikativne su još neke karakteristike. Antičević je bezbolno umakao jednoj od čestih zamki tipičnoj za mlade autore, a to je opterećivanje radnje prevelikim brojem likova. U Evanđelju tame okosnicu svih rasprava i događaja čine Antonio i Alejandra kao glavni protagonisti romana te još jedan ili maksimalno dva sporedna lika. U prvoj knjizi to su Helena i Saladin, zatim se u drugoj knjizi pojavljuje Vladimir, kasnije psiholog i policijski inspektor. Nadalje, zadivljujuća je autorova sposobnost da u svega četiripet jezgrovitih rečenica ispriča gotovo cijelu životnu priču nekoga od svojih junaka. Ono za što mnogim prozaicima ne bi dostajalo niti nekoliko kartica teksta, on donosi precizno, u kratkim crtama. Ogledni je primjer dio teksta iz prve knjige koji govori o Alejandri, citiram:''Na tren je čvrsto stisnula kapke kao da želi nešto istisnuti iz sebe. Prisjetila se kobne noći svoje druge obljetnice braka, koju je provela sama u studentskom stanu, budući da je suprug bio na policijskoj dužnosti. Iz sna ju je iščupao telefon. Tužan glas suprugovog partnera koji joj je govorio kako je njezin voljeni zadobio tri metka u prsni koš, rascijepao joj je život.'' Općenito je stil pisanja Zorana Antičevića lišen suvišnih monologa i čvorova, a obiluje poetičnim crticama i živopisnim, ponekada i uvrnutim metaforama, probavljivima za ovakvu vrstu proze i atmosfere prisutne u romanu: ''... kao da joj se grob uvukao pod zube...'',''...Alejandri se kamen doimao poput majke što nosi mrtvi fetus...''. Iskusniji će mu kolege romanopisci vjerojatno predbaciti činjenicu, da se pojedini događaji u romanu prebrzo i, u neku ruku nedovršeno, nadograđuju jedan na drugi, ali time je istodobno dobio na protočnosti teksta, što će omogućiti lakše snalaženje u romanu i onim čitateljima koji nisu nužno ljubitelji fantastike i mitologije. Secirajući arhitekturu teksta, uočljiva su i pojedina mjesta koja bi iziskivala još daljnju doradu i 'rasvijetljavanje' detalja, ali njihova je učestalost zanemariva. Važniji su izvorni spisateljski talent i zdrava perspektiva autora. Naposljetku je od nemale važnosti apostrofirati još jednu autorovu osobinu koja ga izdvaja iz učmalosti proznog pisma ostalih mlađih kolega zastupljenih na hrvatskoj sceni: Zoran Antičević u svom romanu Evanđelje tame izdigao se iznad prevladavajućih dnevno-političkih, prizemnih tema, koje bismo, u grubim crtama, mogli smjestiti unutar prepoznatljivog stiha popularne glazbene skupine TBF: ''... čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan...''. Sve ako se u budućnosti ova konstatacija i naruši kroz nadolazeće naslove ovoga intrigantnog autora, u ovom ju je trenutku njegovog razvoja vrijedno pohvaliti.

(Siniša Matasović)

,,Tekst objavljen u časopisu ,,Riječi 4/2016.''