Intervju s predsjednikom Ogranka Matice hrvatske u Puli Danielom Mikulacom

Početkom siječnja predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran najavio je izradu nacrta zakona o hrvatskom jeziku. Već je formirana i radna skupina koja će tu ideju sprovesti u djelo, a u njoj su, između ostalih, akademici August Kovačec, Stjepan Damjanović, Mislav Ježić te jezikoslovci Tomislav Stojanov i Mario Grčević. O tome je li Hrvatskoj potreban takav zakon, ali i o jeziku i pismenosti općenito razgovaramo s dr. sc. Danielom Mikulacom, predsjednikom Ogranka Matice hrvatske u Puli i docentom na Katedri za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Puli, koji na početku kaže:

“Matica hrvatska, kao najstarija i najuglednija hrvatska kulturna institucija, koju su još davne 1842. godine, prvo kao Maticu ilirsku, osnovali vrli ilirski muži pod vodstvom grofa Janka plemenitog Draškovića, ujedno i njenog prvog predsjednika, ove godine obilježava svoju 180-u obljetnicu. Njene su djelatnosti nastavili i kroz svo to vrijeme obogaćivali i oplemenjivali znameniti intelektualci iz područja kulture i znanosti poput: Vjekoslava Babukića, Stanka Vraza, Ivana i Antuna Mažuranića, Ante Starčevića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Adolfa Vebera Tkalčevića, Vatroslava Jagića, Tadije Smičiklasa, Franja Račkog, Franja Markovića, Augusta Šenoe, Vjekoslava Klaića, Ksavera Šandora Gjalskog, Otona Kučere, Dragutina Domjanića, Filipa Lukasa, Petra Šegedina, Gustava Krkleca, Vjekoslava Kaleba, Dubravka Jelčića, Jure Kaštelana, Marijana Matkovića, Slavka Mihalića, Miroslava Šicela, Ljudevita Jonkea, Josipa Bratulića, Igora Zidića, Aleksandra Flakera, Ive Frangeša, Ante Stamaća, Tonka Maroevića, Stjepana Damjanovića i mnogih drugih.”

- Zašto zakon o jeziku?

- Među ostalim hrvatskim stožernim kulturnim i znanstvenim institucijama poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih pisaca, svih hrvatskih sveučilišta, fakulteta, akademija, instituta, knjižnica, … Matica hrvatska, uz sve svoje istraživačke, izdavačke i predstavljačke djelatnosti, od samih je svojih početaka pokazivala izrazitu pažnju i brigu za hrvatski jezik i sve njegove oblike. Vjerojatno je najpoznatija Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, a koja je sastavljena upravo u Matici ili, u novije vrijeme, Hrvatski pravopis u izdanju Matice, a koji afirmira mlađi naraštaj hrvatskih jezikoslovaca: Ladu Badurinu, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića i njihovu otvorenost suvremenim jezičnim tendencijama te praktičnosti, jednostavnosti i uporabljivosti.

- Nije to prvi pokušaj da se jezik dovede u pravne okvire.

- Istina, briga Matice hrvatske za hrvatski jezik nije od jučer, njen prijedlog nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, kako glasi točan naziv ovoga prijedloga, rezultat je naznačenoga konteksta i kontinuiteta od 180 godina. Matica je zapravo prvi svoj prijedlog ovoga nacrta zakona sastavila i objavila još 2013. u svojem Vijencu te tako ponudila javnosti taj prijedlog na uvid i raspravu, a tako će, pretpostavljam, učiniti i s ovim novim, dorađenim prijedlogom nacrta zakona.

- Čemu takva nastojanja?

- Logičnim se nameće pitanje: zašto zakon kad je u Ustavu zapisano: “U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.” Uz to, valja napomenuti i kako je hrvatski jezik službeno priznat kao 24. jezik Europske unije te međunarodno priznat kao samostalni 2008. godine. Njegov međunarodni kod je “hrv” i registriran je pri Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority sa sjedištem u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Od 2015. isto se postiglo i s kajkavskim; tj. kajkavski je isto međunarodno priznat kao Kajkavski književni jezik i bilježi se kodom “kjv” - kao povijesni književni jezik za razdoblje od 16. do 19. stoljeća te djelomično 20. Postoje nastojanja za međunarodnim priznanjem i čakavštine kao književnoga jezika, no to je još u procesu.

No, unatoč ustavnoj odredbi, međunarodnom priznanju, standardizaciji, gramatikama, pravopisnim i pravogovornim priručnicima, ukupni napori i mar za hrvatski jezik su nedostatni. Proces globalizacije osobito je poguban za jezike tzv. malih naroda, među koje spada i hrvatski. Intenzivna, agresivna, pretjerana i nekontrolirana anglizacija čini veliku štetu ponajviše najmlađim naraštajima izvornih govornika hrvatskoga, među kojima mnogi već, nažalost, bolje poznaju i govore engleski nego hrvatski. Osim toga, svakojaki anglizmi preplavljuju ukupan medijski prostor, a sve više i posve službene oblike komunikacije. Nemojte me krivo razumjeti, ne kaže se tek tako da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika govori, a to je podjednako bitno i danas, kao što je bilo i u prošlim vremenima, a k tome osobito u multikulturnim i višejezičnim sredinama kakva je i naša Istra. No, nažalost, meni se čini kako je danas i ovdje više riječ o nedovoljnom poznavanju i neznanju, nego o poznavanju bilo kojega jezika te njegovih oblika i razina.

Naš nemar za hrvatski jezik očituje se i na najvišim državnim razinama. Primjerice, još i danas, 30 godina od samostalnosti, na mnogim europskim i svjetskim sveučilištima, studijima, odsjecima, katedrama, lektoratima i školama umjesto hrvatskoga poučava se tzv. srpsko-hrvatski jezik, ili koji sličan naziv umjetno i na silu sklepana i Hrvatima desetljećima nametana jezika. Može se spomenuti i primjer tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja se, kao pokušaj reideologizacije i vraćanja toga nepostojećeg jezika, prije nekoliko godina na prostorima bivše države nudila na potpisivanje, a koja je temeljno negirala hrvatski jezik. Ima, naravno i pozitivnih pomaka u tom smislu te se na sve više sveučilišta počinje rabiti i naziv hrvatski jezik. Primjerice, naše Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, prije dvije godine otvorilo je, uz osobit trud pojedinaca s obje strane, Centar za hrvatski jezik i kulturu na partnerskom Državnom sveučilištu Pyatigorsk u Rusiji.

Nadam da se iz ovih nekoliko navedenih primjera, a ima ih još mnoštvo, može posve logički utemeljeno zaključiti kako svaki jezik nužno ima neke, njemu odgovarajuće i potrebite, pravne okvire.

- Nije li to ipak birokratiziranje jezika?

- Kada se jezik rabi na razinama službene komunikacije u uredima i tijelima državnih uprava, da, tada je jezik i birokratiziran i standardan. No jezik je puno više od puke norme. Na različitim mjestima i u različitim prigodama uputno je i primjereno koristiti se odgovarajućom jezičnom varijantom.

- Zakon podrazumijeva i sankcije. Mislite li da bi nepismenost valjalo kažnjavati?

- Načelno, nisam ni za kakva kažnjavanja. Koliko sam upoznat s prethodnim prijedlogom nacrta zakona, on je polazio od sljedećih načela: da je hrvatski jezik jedna od temeljnih nacionalnih vrijednosti i važna sastavnica hrvatske nacionalne samobitnosti i hrvatskoga nacionalnog identiteta; da su svi nasrtaji i pokušaji zatiranja hrvatskoga jezika u prošlosti uvijek bili i pokušaji odnarođivanja i dezintegracije hrvatskoga naroda; da je u procesu globalizacije važno štititi nacionalnu posebnost; da je hrvatska kultura dio europske kulture, a zaštita, skrb i razvitak hrvatskoga jezika osobito su važni za očuvanje i hrvatskoga i ukupnoga europskoga kulturnoga nasljeđa; da su promicanje i zaštita hrvatskoga jezika obveza i dužnost svih ustanova javnoga i društvenoga života i svih građana Republike Hrvatske.

U tim polaznim stavkama doista ne vidim nešto što bi moglo biti sporno. U nastavku se spominju pravo na jezik i pismo nacionalnih manjina na područjima lokalnih samouprava i drugih jezika u slučaju međunarodno obvezujućih sporazuma; govori se o poštivanju, očuvanju, zaštiti i promicanju svih idioma hrvatskoga jezika; o tome gdje je obvezna uporaba standardnoga hrvatskoga jezika, a gdje su uputne i očekivane druge varijante; predlaže se osnivanje Vijeća za javnu uporabu hrvatskoga jezika kao stručnog savjetodavnog i mjerodavnog tijela. U tom se prijedlogu nacrta doista spominju i neke kaznene odredbe, no one se uglavnom odnose na savjete, preporuke i upozorenja, ali ne za “nepismenost”, već za namjerno izbjegavanje ili odbijanje službeno propisanoga.

Konačno, ako volimo i poštujemo svoju domovinu, onda poštujemo, čuvamo i volimo i svoj jezik; a, ako ne volimo hrvatsku domovinu, onda nas nitko ne može natjerati niti da volimo hrvatski jezik. No, ako živimo u Hrvatskoj, onda smo ga obvezni učiti, znati i rabiti.

Ipak, ovaj prijedlog nacrta zakona više nije aktualan, a ovaj novi, Matičini jezikoslovni i pravni stručnjaci tek nastoje sastaviti. Stoga pričekajmo, ne kritizirajmo unaprijed, bez da smo doista i upoznati sa sadržajem.

- Neki će reći da je jezik živ, da se stalno mijenja i da ga nije potrebno svoditi u zakonske okvire.

- Posve je točna tvrdnja da je jezik živ i da se stalno mijenja, no mijene, bez obzira na površnost i simultanost suvremenosti, treba, koliko je to moguće, kontrolirati i nastojati uklopiti u već postojeće standarde i tradicije. Hrvatski smo jezik naslijedili od svojih predaka i on je naša temeljna identitetna odrednica i komunikacijski alat. Po njemu si sve što jesi, kažu stihovi Petra Preradovića, stoga smo ga dužni ujedno i čuvati i razvijati za buduće naraštaje.

Mnogi europski narodi, neki i značajno mnogoljudniji od nas, imaju sebi odgovarajuće zakone o jeziku, primjerice Francuzi, Španjolci, Rusi, Ukrajinci, Šveđani, Švicarci, Austrijanci, Slovaci, Litvanci, naši zapadni susjedi Slovenci; čak i izrazito liberalno nastrojeni Nijemci u najnovije vrijeme intenzivno polemiziraju o mogućnosti donošenja zakona o jeziku. Hrvatska tu nije nikakva ekskluziva, već se, s obzirom na stanje oko uporabe suvremenoga hrvatskog standardnog jezika, takvo što iskazuje nužnim. Upravo se u tom smislu nedavno u Večernjem listu izjasnio i sadašnji predsjednik Matice hrvatske - međunarodno poznat i vrlo cijenjen pisac - Miro Gavran: “Meni nije čudo neviđeno što idemo u izradu nacrta tog zakona, nego mi je čudno da ga do sada nismo dobili.”

- Činjenica je da ljudi vrlo slabo poznaju vlastiti jezik, pogotovo u pisanom obliku. No, tu valja priznati i da se komunikacija promijenila. Društvene mreže trpe svašta, a tu su i portali, pa i dnevni tisak. Smeta li Vam kad pročitate neki tekst koji je pun pravopisnih i(li) gramatičkih grešaka?

- Danas živimo u vrijeme post-postmodernistički medijski posredovane zbilje pa je ona poznata postmodernistička fraza da sve prolazi (anything goes) sada još dodatno potencirana - moglo bi se reći da danas stvarno sve prolazi. Živimo, dakle, trivijalne živote i trivijalna vremena, upravo ona Nietzscheova posljednjega čovjeka ili, kako je naša vrsna akademkinja i matičarka Dubravka Oraić Tolić izvrsno parafrazirala, podčovjeka. U tom smislu, neznanje i nepismenost doista prolaze unutar okvira globalnog trivijaliteta svakodnevlja, no svaki pokušaj imalo ozbiljnijega i dubljega pogleda i pristupa svijetu moguć je tek uz visoku razinu pismenosti, načitanosti i znanja.

- S druge strane, ne bi li jezikoslovci trebali slušati što se oko njih zbiva? Naime, ako se neka greška u pisanju učestalo ponavlja, zašto je ne promijeniti i prilagoditi očito nekim novim standardima?

- Jezikoslovci, odnosno standardolozi, upravo to i rade; otkrivaju, istražuju i propituju suvremene jezične mijene te ih nastoje uklopiti u standard ukoliko se pokažu opravdanima. Recimo, u ovo najnovije doba - doba korone, nastalo je mnoštvo novih riječi, pojmova, fraza i izraza, a naši jezikoslovci to već ozbiljno proučavaju.

- Bit ću konkretan, najbanalniji primjer je pravilo pisanja s ili sa. Iako je vrlo jednostavno, mnogi ga nikako ne mogu usvojiti. Nije li jednostavnije stoga u upotrebi pustiti samo inačicu sa?

- Hrvatski jezik doista ima cijelu paletu gramatika, pravopisa, a u novije vrijeme i pravogovornih priručnika i savjetnika i najčešće su to poprilično obimne i teško prohodne knjige s podosta varijanti i podvarijanti ovoga ili onoga pravila. Uzmete li, međutim, u ruke primjerice njemačke ili talijanske ekvivalente spomenutih hrvatskih knjiga, razlika u “debljini”, jasnoći i čitljivosti je očita. Takvo stanje hrvatske jezične norme rezultat je neprestanih, gotovo stoljetnih, najčešće političkih i ideoloških pritisaka i prekidanja kontinuiteta normalnog procesa standardizacije i normiranja našega jezika, a što kod spomenutih jezika nije slučaj.

- Do koju godinu unazad bilo je normalno da dnevne novine imaju redaktore i lektore. Danas je to gotovo pa izumrlo radno mjesto, što je jako vidljivo na konačnom proizvodu - novine su pune grešaka, od onih benignih, poput tipfelera, do značajnijih, kao što je pogrešna upotreba zareza što nerijetko zna promijeniti smisao rečenice. Smatrate li da bi nakladnici trebali imati obavezu zapošljavanja lektora?

- Naravno da bi svaka medijska kuća trebala imati lektora ili lektore. Profesija lektora podrazumijeva i korekturu. No, lektore treba i obrazovati, a sadašnje stanje hrvatskoga obrazovnoga sustava, u cijeloj vertikali - od osnovnog do visokoškolskog - vrlo je loše. Počelo je još ranih dvije tisućitih godina brzopletim prihvaćanjem i uvođenjem, a nadasve potpunim nerazumijevanjem tzv. Bolonje (Bolonjskoga procesa) pa sve do tzv. kurikularne reforme. Sve se, nažalost, svodilo i svodi na konstantne formalne i površne promjene bez dubinskog promišljanja i strategije cjelokupnoga obrazovnog sustava. Po mojem osobnom mišljenju i skoro tridesetogodišnjem iskustvu rada u obrazovanju, što se jezika i pismenosti i znanja o književnosti te umjetnosti i kulturi uopće tiče, summa je sljedeća: dijete u osnovnoj školi uglavnom nauči osnove hrvatskoga jezičnoga standarda, osnove jednog do dva strana jezika, nešto o književnosti, likovnosti i glazbi te ponešto općekulturnoga konteksta; u srednjoj školi uglavnom ili zaboravi naučeno iz osnovne ili pak pobrka gomilu sadržaja i sve obezvrijedi i obesmisli. A kako je fakultetska razina obrazovanja, kao rezultat Bolonjske reforme, u znatnoj mjeri komercijalizirana i svedena na puke tečajeve, umjesto stvarnoga studiranja, većina diplomanata usvoji tek zadovoljavajući minimum. Dodatan je problem, osobito kod filoloških i nastavničkih studija, što su rascijepljeni na preddiplomsku i diplomsku razinu, pri čemu prvostupnik ne stječe nikakvu službenu kvalifikaciju koja bi mu omogućila istup na tržište rada, već je prinuđen studirati još dvije godine uz nedostatnu i neravnomjerno raspoređenu praktičnu nastavu i minimalnu izbornost.

Dakle, od početne nakane kojom se opravdavalo uvođenje Bolonje, a to je bilo skratiti godine studiranja i pojeftiniti studij, dobili smo upravo suprotno, produžili vrijeme studiranja i poskupili studij i k tome, kako je već rečeno, sve sveli na razinu tečajeva. O nekoj osmišljenoj i povezanoj vertikali obrazovnih razina nema ni riječi. Konačno, profesiju učitelja, nastavnika, profesora i obrazovanje uopće, naša politika i dio društva percipira kao neproizvodnu djelatnost, odnosno, kao parazitiranje koje isključivo troši javna sredstva i pri tome ničime ne pridonosi općem društvenom dobru. Dok se ne shvati da je upravo učiteljska profesija ta koja proizvodi sve: i liječnike, i odvjetnike, i trgovce, i arhitekte, i ekonomiste, i brodograditelje, i kuhare, i konobare, i prevoditelje, i lektore, pa u konačnici i političare, te se konačno ne vrati dignitet upravo toj profesiji, ni o kakvom boljitku ne može biti riječ.

- Postoji i problem nametanja pravila i riječi, što je u Hrvatskoj bilo vrlo izraženo u devedesetima. Neke se nove riječi poput zrakomlata srećom nikada nisu primile u jeziku. Jesmo li sada zreliji i je li jezik nadišao nacionalističke porive?

- Jezik je oduvijek bio prvorazredno političko pitanje jer su zapravo svi narodi, države i njihove upravljačke strukture svjesni bitnosti vlastita jezika, njegove identitetske i komunikacijske vrijednosti te prava na njega, ali osobito za one kojima je to pravo negirano. Stoga ne čudi ako je u razdobljima nacionalne identifikacije i homogenizacije, a devedesete godine prošloga stoljeća to su za Hrvatsku, koja je bila prinuđena braniti se od velikosrpske agresije, svakako bile, i jezik je odigrao svoju bitnu funkciju. No, leksička razina jezika, za razliku od bitno stabilnijih gramatičkih struktura poput morfološke, tvorbene ili sintaktičke, vrlo je nestalna i sklona mijeni. Posve je normalno očekivati da se leksik mijenja i prilagođava vremenu.

- Kažete da je jezik političko pitanje. Istina je da i tu postoje podjele na - lijevo i desno. Oni liberalniji radije će u ruke uzeti pravopis Anić - Silić, dok će se konzervativniji držati Babić - Moguš varijante. Ima li tu pobjednika ili onoga tko je više u pravu?

- Bez obzira radi li se o Anić-Silićevu, Babić-Moguševu, Matičinom pravopisu, onome Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ili kojem drugom starijem ili novijem, pravopisi su pitanje norme, dakle, primarno jezikoslovno pitanje, a bitno manje političko. No, pitanje o jezičnoj politici i kulturi posve je opravdano, a ona je u Hrvatskoj za sada bez ikakve strategije, troma i dezorijentirana. Zato se i događa da na političkim i diplomatskim razinama prečesto “glumimo Engleze”, i to poput nenadmašne pipl mast trast as bisernice, iako službeno predstavljamo Hrvatsku i Hrvate. Lako je Englezu biti Englez, Nijemcu Nijemac, Francuzu Francuz, budi ti Hrvat ili kako je u svojoj nedavnoj službenoj izjavi zaključilo Predsjedništvo Matice hrvatske: Budemo li imali samopoštovanja, i drugi će nas poštivati.

- Predajete književnost. Imaju li suvremeni hrvatski književnici problema s pismenošću?

- Jezik književnosti posve je druga priča od standardnoga jezika. Pisac može uvažavati različite standarde i norme, zaobilaziti ih, namjerno ignorirati, koristiti i posve različite jezike i pisma, miješati sve to i igrati se jezikom u najširem smislu. Tu je prvenstveno riječ o imaginaciji, kreaciji i umjetničkoj slobodi. No, i tu postoje pravila igre i granice koje treba poštivati - prvenstveno žanrovska. Jedno je jezik proze, a nešto posve drugo jezik poezije; prvi je prirodan, a drugi bitno umjetna konstrukcija. Pri tome svako neznanje, nespretnost, pogreška - u konačnici nedovoljna pismenost - odmah vidljivo narušava očekivani sklad i ljepotu. Kako danas svatko piše svašta i podjednako tako svatko to objavljuje, razumljivo je da doista ima svega.

- Što je s razgovornim jezikom? Smatrate li da bi njega na neki način trebalo ukrotiti?

- To pak ovisi o tome tko s kime, gdje, kojom prilikom i zašto razgovara. Jezik, pa ni razgovorni, nije neka divlja zvijer da ga treba ukrotiti. I oblici razgovornoga jezika logično su strukturirane konstrukcije koje valja prilagoditi govornicima i prilici.

- Kakva je budućnost hrvatskog jezika, mislite li da može pratiti suvremene trendove i potrebe za komunikacijom?

- Temeljna je činjenica da jezik ovisi o broju svojih izvornih govornika, a kako je nedavni popis stanovništva pokazao znatan pad, u tom smislu, ukupna je hrvatska budućnost, pa tako i hrvatskoga jezika, uzdrmana. Poznat je podatak kako u svijetu svaka dva do tri tjedna umre po jedan jezik. Kao što je i rečeno, jezik je i u književnosti, a Hrvatska ima i kvantitativno i kvalitativno doista bogatu, vrijednu i raznovrsnu književnu tradiciju i podjednako, barem kvantitativno - za sada, i suvremenu produkciju.

Između ostaloga, među osnovne funkcije suvremenoga standardnog jezika spada i sposobnost njegove prilagodbe suvremenim komunikacijskim potrebama. U tom smislu, osim klasičnih gramatika, rječnika, priručnika i savjetnika, hrvatski jezik posljednja dva desetljeća, a osobito posljednjih godina, vrlo se intenzivno prilagođava i svim zahtjevima mrežnih prostora. Navodim samo neke od skorijih primjera uspješno započetih ili i provedenih jezičnih projekata toga tipa: Struna - mrežna baza hrvatskog strukovnog nazivlja, Mrežnik - Hrvatski mrežni rječnik, Jena - Hrvatsko jezikoslovno nazivlje…

Osobnoga sam stava, a čini mi se da tako promišlja i pretežiti dio jezikoslovne i uopće filološke zajednice, da valja istražiti, promisliti, osmisliti, provesti i rabiti ponajprije sve mogućnosti hrvatskoga jezika, a tek za ono za što ne postoje dobra hrvatska rješenja, preuzeti i prilagoditi našem jeziku i suvremenim komunikacijskim oblicima.

Bojan ŽIŽOVIĆ