Jadranskih sirena zov

Izdanje je dobilo Zlatnu povelju Matice hrvatske na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 9. svibnja 2026.
__________________________________________________________________________

Na samom početku treba odgovoriti zašto su se priređivačice odlučile sastaviti antologijski izbor iz poezije hrvatskih književnica u Dalmaciji od 18. stoljeća do danas pod nazivom Jadranskih sirena zov. Razlog tome leži u impresivnoj činjenici da upravo na obali Jadrana, u Dubrovniku i Dalmaciji nalazimo u pisanim zapisima prve obrazovane dame kojima je književnost sama po sebi, ali i vlastiti pjesnički izraz nezaobilazni dio osobnosti i intelektualnog identiteta.

U 16. stoljeću ističe se kao najslavnija dubrovačka inspirativna muza, ali i autorica nesačuvanih stihova Cvijeta Zuzorić (rođ. 1552.), kojoj su u znak poštovanja pisali stihove Dinko Zlatarić, Nikola Gučetić i glasoviti Torquato Tasso. Uz Cvijetu se isticala i njezina prijateljica Mara Gučetić Gundulić koja je u svojoj posveti objavljenoj u predgovoru filozofskog djela Discorsi sopra la Metheore Nikole Gučetića, stala u obranu Cvijetina književnog salona i književnih diskusija od neutemeljenih prigovora. Pored toga, obje prijateljice bile su članice dubrovačkog društva Dei concordi (Akademije složnih), gdje su se družile s pjesnikinjama Nadom i Julijom Bunić. Nada Bunić pisala je na talijanskom i objavila 1569. djelo Difesa de le Speranza et Vittoria di Bona, dok se od Julije Bunić sačuvala samo jedna pjesma na talijanskom jeziku La Signora Giulia Bona inferma. Al Monaldi, objavljena krajem 16. st. u Veneciji.

Mnoge dame stvarale su i na latinskom kao npr. Marija Faccenda i Jelena Pozza Sorgo s početka 18. st. koje su pisale retorički skladna latinska pisma. Taj renesansni početak buđenja ženske pjesničke izražajnosti razbuktao se krajem 17. i tijekom 18. stoljeća, kad pronalazimo sačuvane prve hrvatske rukopise, pa i tiskane stihove hrvatskih književnica, Marije Bettera Dimitrović, Anice Bošković, Benedikte Gradić, Lukrecije Bogašinović, Vice Tulić Krizić (Criseo) te požrtvovne prepisivačice/redaktorice pjesama - Franice Bizanti Arneri. Prema zapisima tadašnjih suvremenika također je i Marija Giorgi Bona bila jedna od važnijih osoba dubrovačkog društvenog i kulturnog života s kraja 18. st., u čijem su se salonu također okupljale intelektualne elite. I upravo u sferi ljetnikovca i privatnih salona blijedjela je stroga razlika privatne i javne sfere, jer su u razgovorima o znanosti, filozofiji, umjetnosti, ekonomiji, pa čak i politici, žene i muškarci bili ravnopravni sudionici diskusija.

Drugi vrlo bitni razlog sastavljanja antologije posvećene isključivo ženskim autoricama je činjenica da smatramo da stvaralaštvo žena nije do kraja pročitano, a veliki broj autorica je u postojećim antologijskim izborima zapostavljeno u odnosu na pjesnike, koji u pretežnom omjeru tvore kanon povijesti hrvatske književnosti. Ova antologija ne može nipošto jamčiti da je stvaralaštvo pjesnikinja iz Dalmacije u potpunosti obuhvaćeno, jer svaka antologija samo je individualni vrjednosni sud i izbor iz građe, ali smatramo da u velikoj mjeri ona upotpunjuje i popravlja nejednoliki udio ženskog pjesništva u obzorju suvremene hrvatske kritičke i čitalačke percepcije. Uvid u antologije hrvatskog pjesništva pokazuje da se u izborima pojavljuje petnaest do dvadeset, uvjetno rečeno, najpoznatijih imena pjesnikinja s cijelog hrvatskog jezičnog područja, a veliki dio autorica s povećim opusom, pa i uz odlična pjesnička ostvarenja ostaju nezapažene, a vjerojatno u opsežnom izdavačkom mnoštvu i nepročitane. Budući da u dnevnim listovima sve manje pronalazimo književnokritičke osvrte, a stručni časopisi ih ne mogu u dovoljnom broju pratiti, autorice ostaju izolirane, posebice ako se njihovo stvaralaštvo odvija u manjim gradićima ili na otocima, daleko od urbanih središta koja orkestriraju svoje prioritete. Na navedene činjenice upozorile su me i članice Društva hrvatskih književnika (DHK) iz naših ogranaka te sam kao predsjednica DHK osjetila i određenu etičku dužnost da takvo recepcijsko stanje treba poboljšati, a tu književnokritičku neravnotežu ova antologija nastoji, barem donekle, ispraviti.

Antologija poezije hrvatskih književnica u Dalmaciji krenula je svjesno od područja Jadrana, zbog toga što su korijeni hrvatske kulture, osobito one renesansne i potom ranobarokne najočuvaniji u tom području, ali je pritom važno saznanje priređivačica da je to samo prvi dio diptiha u pregledu pjesništva hrvatskih književnica. Nakon ovog prvog sveska, neminovno će slijediti i drugi svezak diptiha koji bi obuhvatio prostor cijele kontinentalne Hrvatske tj. opsežni dio pjesničkog stvaralaštva književnica “s druge strane Velebita”.

Iz predgovora priređivačice Hrvojke Mihanović-Salopek