Mila Wod - prva hrvatska kiparica

Nerijetko tijekom života izgovaramo rečenice: »Ništa nije slučajno!« ili »Sve se događa s razlogom!« Ponekad je doista tako, neke stvari, iako se naizgled čine slučajnima, one to nisu. Moje su rano djetinjstvo obilježili kiparski štafelaj, glina i razni alati za modeliranje koje sam zadivljeno gledala u rukama svoga djeda, oca moje majke Renate, akademskog kipara Viktora Samuela Bernfesta (1894. - 1978.), koji je poput čarobnjaka bezličnu glinu pred mojim dječjim očima pretvarao u lica ljudi na portretnim plaketama i medaljama. Kiparstvo je zauvijek ostalo urezano u moj unutarnji svijet. Kada je umro bila sam još djevojčica i za mene je on bio samo voljeni djed uz kojeg sam rado provodila vrijeme, a onda sam odrastavši, a potom i odabravši povijest umjetnosti kao svoj poziv, otkrivala i njegov život i djelo. U našem su domu ostale njegove skulpture kao dio naše životne scenografije, zajedno s njegovom životnom pričom obilježenom brojnim tragičnim zbivanjima, zarobljeništvom u Rusiji tijekom Prvog svjetskog rata, logorom Stara Gradiška u koji je bio odveden te stradavanjem njegovog sina i dijela najuže obitelji u Jasenovcu i Au-schwitzu u Drugom svjetskom ratu.

Važan dio priče o životu moga djeda činilaje i kiparica Mila Wod, Ludmila Wodsedalek, čime je posredno postala i dijelom moga života. Mila Wod, odnosno Mila Bernfest, bilaje prva supruga moga djeda, s kojom se vjenčao 1920. godine u Pragu gdje je studirao kiparstvo i završio specijalni studij medaljerstva na Akademiji (Akademia Vytvarnych Umeni). Pretpostavljam da su se upoznali u Zagrebu nakon njegova povratka iz Prvog svjetskog rata, gdjeje 1918. upisao studij kiparstva na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti), s koje nakon godine dana odlazi i potom studij nastavlja u Pragu. Ne čudi da su im se životni putevi ukrstili budući da su se vrlo vjerojatno kretali u istim umjetničkim krugovima. Život ih je nakon Praga odveo u Petrinju gdje se Mila Wod, šest godina starija od moga djeda, zaposlila kao nastavnica crtanja, dok je on još studirao. Nakon završetka studija u Petrinji joj se pridružuje i moj djed, te se i on zapošljava kao nastavnik crtanja. U tom su braku rođena dvojica sinova, polubraća moje majke i moji poluujaci Stjepan Mišo (1920. - 2010.) i Gjuro Jurica Bernfest 1922. koji je tragično stradao 1945. u Jasenovcu. Brak između Mile Wod i Viktora Samuela Bernfesta okončanje početkom tridesetih godina. U Petrinji moj djed upoznaje svoju drugu suprugu, moju baku Nadu Panac, magistru farmacije, kojaje u to vrijeme vodila obiteljsku ljekarnu K crnom orlu u samom središtu grada. U tom je braku rođena moja majka Renata Bernfest, a obitelj se zatim 1950. preselila u Zagreb.

Još tijekom studija imala sam želju da jednog dana obradim djedov kiparski opus i predstavim ga izložbom. To se i dogodilo 2008. godine kada je u Muzeju Brodskog Posavlja bila organizirana njegova retrospektivna izložba. Dvije godine kasnije, 2010. dobila sam poziv da napravim zajedničku izložbu Viktora Samuela Bernfesta i Mile Wod u Galeriji Milan i Ivo Steiner u Zagrebu. Tu se počela rađati ideja da se ozbiljnije pozabavim i njezinim opusom što je s obzirom na ovu životnu povezanost s mojom obitelji bio svojevrstan izazov, a s druge strane i olakotna okolnost. Iste godine upisala sam poslijediplomski doktorski studij, a početna ideja prerasla je u temu doktorskog rada: »Život i djelo kiparice Mile Wod«.

Knjiga pred vama rezultat je mojih znanstvenih istraživanja, koja su za mene ujedno bila i istraživanja dijela vlastite obiteljske povijesti, te time nose i osobnu, emotivnu notu. Stoga će knjiga osim znanstvenog doprinosa, novih otkrića o opusu i djelovanju Mile Wod, kao i o djelovanju i položaju umjetnica u prvim desetljećima 20. stoljeća općenito, ostati i kao zapis i uspomena svim potomcima Mile Wod i moga djeda Viktora Samuela, na osebujan život i djelo prve hrvatske kiparice.

"Prije uvoda" - Darija Alujević