Zlatna hrvatska mladež

Ova se knjiga pomalo ruga tradiciji, i svojom kompozicijom između uvodne i završne minijature, okvirne metapriče kojoj bi se trebalo vraćati, grana se u „devet“ ciklusa koji svojim naslovima asociraju na pokušaje povjesničara književnosti u klasifikaciji opusa tematskim ili utilitarnim ključem (npr. U međusobno relativne isključive ljubavne, pejzažne, dječje, refleksivne i ostale sektore), doduše uvijek s nekom vrste fige u džepu, blago diskvalifikacijskim prefiksom „kao…“.
To su tekstovi, koji se pretvaraju da su krimići ili pisma, priče koje se lažno predstavljaju kao oprimjerenja žanrovskih obrazaca; kao da su povijesne ili putopisne, a zapravo…
U ovoj zbirci na prvi pogled doista pronalazimo gotovo sve navedene stereotipe, od kalkulirano infantilnog  tona (naravno, na onoj zajedljivoj liniji Grass-Ćosić-Ivančić), preko „ljubavne“ fascinacije predmetima parodijske želje (David Coverdele, Staljin, James Hetfield, Roman Polanski, Premijer, George Harrisom, Silvio Berlusconi itd.), do repertoara kriminalističkih motiva koji svojim ulančavanjem redovito izigravaju eventualna žanrovska očekivanja..

(Luka Bekavac)