Amazonke i kentauri

Uvodna riječ autorice

Zbirka pjesama Amazonke i Kentauri bila bi moja prva zbirka pjesama i kratkih priča ili pjesama u prozi koje pišem od 17. godine, a sastojala bi se od 33 pjesme (Amazonke) i 16 kratkih priča (Kentauri). Na simboličkoj su razini Amazonke pjesme koje govore o ljubavi i slobodi te koje u težnji da ostvare svoj san o potpunoj predanosti ljubavi i želji da se ostane slobodan progovaraju i o dubljem smislu života u kojem je ljubav osnovni postulat života – ne zau­stavljajući se pri tome samo na ljubavi muškarca i žene, već misleći i na ljubav prema majci, prijateljici, prirodi. Ljubav je teško izdržati i ljudsko srce uvijek nečem višem teži tako da Amazonke nikad nisu do kraja sretne ni do kraja nesretne. One su žene, ratnice i patnice koje su zacijelo čeznule za lju­bavi muškarca, ali joj se nisu do kraja prepustile jer bi tako uništile sebe same i tradiciju kojoj pripadaju. Amazonke su ponekad u rimi, ponekad tu rimu ne poštuju ili ju iznenada zaborave, one uvijek govore o ljubavi, tuzi, čežnji, ljepoti, a progovore ponekad i o onoj borbi koja se vodi u nutrini čovjekova bića kada treba pobijediti sam sebe i prepustiti se životu ma kakav on bio. Amazonke uvijek izražavaju osje­ćaje i slijede jedan trenutak u životu. O Amazonkama će najbolje progovoriti moja kratka priča Amazonkine suze.

Na simboličkoj su razini Kentauri lirske kratke priče, a ponekad možda i pjesme u prozi koje govore o životu, strahu, ljubavi i svim drugim osjećajima koje nam donosi život. Kentauri često promatraju život jer ne mogu sasvim sudjelovati u njemu na tjelesnoj razini, ali mogu na duhov­noj. Kentauri žele prikazati život u literarnim sličicama koje čitatelju trebaju oslikati sve: prostor, vrijeme i osobu kakva ona je, kako se osjeća, što proživljava iznutra, a što u dijalogu s drugima. Kentaur ima tu mogućnost i slobo­du da, kada govori o sebi, zapravo ne govori o sebi, već o sebi i obrnuto. Kentaur želi opisati prirodu te se posvećuje opisima sličica iz prirode koje često govore životnu priču više nego bilo kakvi dijalozi ili radnja. Budući da Kentaur nije čovjek, nije ni konj, a nije ni stvarno biće, on ne robuje nikakvoj formi kratke priče. Može iz klasične kratke priče prijeći u poetski izričaj, ali može ispričati i klasičnu kratku priču ako baš hoće. Jedino što Kentaur ne može jest to da on ne može pobjeći od svog straha i ljubavi prema životu i umjetnosti. Čak ni uz pomoć Amazonki. O Kentaurima će najbolje progovoriti moja kratka priča Kentaurov strah kojom i završava ova zbirka.

Ova zbirka predstavlja i svojevrstan književni eksperi­ment kojim sam željela pokazati da razlika između poezije i proze nije toliko velika kako nam se ponekad čini.