OMH u Osijeku omogućio izložbu Damira Sokića CHARCOAL

Sokićeva je izložba ujedno i inauguracija suradnje između Matičine galerije i njezina voditelja Vanje Babića te osječkoga ogranka.

Charcoal je engleski naziv za drveni ugljen. Premda na Sokićevim pozamašnim kvadratima možemo steći dojam da je ugljen tek usputno prisutan, on zapravo čini anatomsku strukturu svakog izloženog djela. Ugljenom slikar oblikuje geometrijsku mrežu kvadrata zadajući proporcionalni okvir naslikanim oblicima. Vrijednost je tih djela, ističe kustos Vanja Babić, „što podjednako prkose kako pomodnim i nadasve površnim pseudoaktivističkim ‘umjetničkim strategijama’ s jedne, tako i lažnim, ispraznim te kičem prožetim zagovaranjima ‘tradicionalnih vrijednosti’ s druge strane“. Idejna baza od koje Sokić polazi vrlo je jednostavna te se dijelom referira i na njegovu karijeru sveučilišnoga profesora na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Naime, prvi doticaj budućih studenata sa studijem zbiva se u interakciji s ugljenom i papirom (najčešće tzv. pak-papirom) jer prilikom pripreme mape radova i prijemnoga ispita ugljen i papir budućim su akademskim gojencima osnovni alat za crtanje glave, akta... Sokić odmah ide nekoliko koraka dalje te ugljenom na pak-papiru crta geometrijsku rešetku, koju ispunjava temperom. Oblik koji rešetka formira jest veliki kvadrat u koji su u omjeru 5 x 5 upisani manji kvadrati. Odabrani geometrijski lik ne implicira nikakvu semantičku nadopunu, nego je rezultat slikareve naslonjenosti na iskustva geometrijske apstrakcije koja je aktivno upijao i razvijao za vrijeme boravka u New Yorku između 1986. i 1993. Pojam kvadrata, pak, ima definirano značenje u univerzalnom jeziku geometrije. Pitagorejci su ga smatrali savršenim geometrijskim likom jer tvori fraktalnu strukturu koju je u beskonačnost moguće dijeliti uz pomoć dva međusobno okomita pravca koji se sijeku u njegovu središtu. S druge pak strane, savršenost kvadrata prebiva u njegovoj jednostavnosti, koja je Sokiću vrlo važna jer u ovom ciklusu nastoji što tješnje spojiti idejnu koncepciju rada i njegovu materijalnu realizaciju. Iz toga razloga Babić ističe da je geometrijski aspekt Charcoala nadopunjen onim koji se nadovezuje na pokret arte povera. Sokića sa siromašnom umjetnosti povezuje zajednička modernistička tradicija, ali i sklonost nepretencioznom korištenju materijala (ugljen, pak-papir, tempera). Manje kvadrate koji se nalaze unutar velikoga slikar oslikava primarnim bojama (plava, crvena, žuta) i nebojama (crna, bijela i siva) uključujući u svoju paletu i jednu boju iz spektra onih sekundarnih – zelenu. Odnos između boja posve je proizvoljan te poput kvadratnog oblika ne unosi u djela nikakvu dublju semantičku potku. Rezultat je takva poetičkoga pristupa Sokićevo posezanje za tradicijom moderne ili – kako bi sam umjetnik rekao – „skladištem moderne“ koje nudi razne mogućnosti postmodernističkoga citiranja i parafraziranja. Unatoč pročišćenom te semantički i emocionalno ohlađenu vizualnom dinamikom djelā, izložba je protkana i jednim intimnim narativom, pismom koje slikar piše sam sebi u formi: „Dragi Roka...“ U njemu Sokić na pomalo kriptiran i romantiziran način iznosi i vlastito tumačenje izloženoga ciklusa: „I puno kutija charcoala, donesenog iz Amerike prije tridesetak godina. Tim ugljenom, tada u New Yorku, nastale su skice za slike koje su tek sada došle na red, s tim da mi ugljen nije više samo priručni brzi alat kao što je bio nekad, već bi sada trebao biti završna ljepota.“ Ta završna ljepota počiva u jednostavnosti geometrijskih linija, u toj platonističkoj arkadiji u kojoj sve suvišno nagrđuje savršenstvo svijeta Ideja, osobito kada se pokuša materijalizirati. Duboke su natruhe u ciklusu Mondrianova vizualnog džeza, premda u Sokićevim rešetkama – koje su ipak mnogo strože i pravilnije – prebiva više kolorita i manje improvizacijskih dionica. Ugljen, premda crn, arhiv je sunčeve svjetlosti i samim time implicira spektar svih mogućih boja, od kojih su neke dočekale svoju realizaciju i nakon što su se Mondrianove krošnje „pretvorile u crne rešetke nejednakih pravokutnika i kvadrata, tu i tamo ispunjenih plavom, crvenom, žutom i sivom bojom. Sve na bijelom koje se širi okolo, a boje kao da su pristale u samo za njih rezervirana polja. Polja Pieta Mondriana.“ (Sokić).

Na samu kraju rekao bih da je Sokić s ciklusom Charcoal uspio s malo osnovnih likovnih elemenata stvoriti idejno vrlo snažan vizualni svijet utemeljen na jasnoj ohlađenoj geometriji. Pandan je toj strogosti intimistički zapis slikara koji kao sastavni dio izložbe unosi u nju emocionalni dinamizam ispreplećući tako krajnosti čvrste geometrije i lepršave intime.

Igor Loinjak