U SPOMEN: Ivan Ivanda (Tomislavgrad, 2.12.1961 – Makarska, 3.11.2025)

                                                     TAMO JE BOLJE

Umro je čovjek s kojim sam dijelio sobu u starom studentskom domu u Zadru, početkom osamdesetih godina. U sobi broj osam, u kad još nije bilo nikakva grijanja. Grijala nas je ljubav prema hrvatskomu jeziku i književnosti te poeziji koja je iz nas navirala. I sad mi je u mislima bliska Ivanova slika kako u zimska poslijepodneva, poslije skromnog ručka u studentskom restoranu, pokriven starom dekom, čita knjige iz edicije „Stari pisci hrvatski“.

Nismo birali tko će s kim u sobi biti, ali mi se čini da je u tome bilo neke providnosti i da ljudi koji su kroz tu sobu prošli, nisu slučajno bili upućeni jedni na druge. Koliko smo puta nakon što bi u ponoć na radiju odsvirala „Lijepa Naša“, nastavljali razgovor o mnogim hrvatskim književnicima sanjajući o samostalnoj hrvatskoj državi. Tiho, u strahu od „informativnih razgovora“ koji su još uvijek bili česti.

Ivanu smo krali čiste čarape jer ih je on redovito prao. Kod njega bi se pred kraj mjeseca uvijek našao neki bon za ručak koji bi s radošću podijelio. Znalo se da je iz znanstvene knjižnice odlazio posljednji i da će se s ispita vratiti s odličnim ocjenama.

I do kraja života ostade takav, prije svega čovjek: mudar i plemenit, emotivan i samozatajan, iskren i jednostavan, miran i dobronamjeran.

Ljubav prema hrvatskomu jeziku i književnosti

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru i postao profesorom hrvatskoga jezika i književnosti. Skoro do same smrti predavao je u Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića u Makarskoj. Početkom devedesetih uključio se u društvene i političke procese zalažući se za stvaranje samostalne Republike Hrvatske. Jedan je od utemeljitelja HDZ-a u Makarskoj, predsjednik njezina Odbora i prvi gradonačelnik u nezgodnim ratnim godinama. I sam je bio hrvatski branitelj. Jedan je od inicijatora obnove Ogranka Matice hrvatske u Makarskoj, a poslije i njezin predsjednik za čijega je mandata tiskano mnogo knjiga i publikacija. Slijedila je dugogodišnja politička, društvena i kulturna aktivnost. Obnašao je različite dužnosti u gradskim i stranačkim tijelima uvijek promičući nacionalno jedinstvo. Jedan je od malobrojnih kojega je i oporba poštovala. Bilo mu je važno domoljublje i razvoj lokalne zajednice. Rad u školi ga je posebno ispunjavao. Odgojio je generacije makarskih srednjoškolaca prenoseći na njih ljubav prema hrvatskomu jeziku i književnosti, kulturnoj baštini i domovini. Bio je pred obranom doktorskog rada. Pamtim ga iz tih godina kada je njegov radni stol bio prekrcan knjigama koje „nitko više ne čita“. Na jednoj strani bili su složeni svi brojevi časopisa „Krugovi“, tema njegova rada. Uskoro se razbolio i umro njegov mentor. Razbolio se i on. Posljednjih godina, malo zbog bolesti, a malo zbog općih događanja, živio je povučeno iz javnog život. Rad je bio napisan i svakako bi ga trebalo objaviti.

„Veličina malenih“

Čini se da je uz sve to što je vrijedno i plemenito radio, u prvom redu bio pjesnik i da bi volio da ga se baš po tome pamti.  Pisao je misaone pjesme tragajući za smislom života, ukorijenjen u  zemlju i tradiciju,  uvijek čistog srca željnog smirenja. Objavio je dvije zbirke pjesama: Ovdje i tamo (2001.) te Umnažanje čuda (2008.) u nakladi Matice hrvatske, Ogranak Makarska.

U prvu knjigu prenesene su i neke od pjesama objavljenih u dvjema antologijskim zbirkama zadarskoga studentskog književnog kluba (Poezija, Zadar, 1983.; Izabrane pjesme, Zadar 1985.). Bio je aktivni član toga kluba. Utorkom bismo se uvečer poslije predavanja sastajali u  podrumskom prostoru fakultetske zgrade, razgovarali o književnosti, glazbi i umjetnosti, a potom bi se druženje nastavljalo u kultnom Studentskom klubu, često i do same zore. Bili su to, kako Arsen Dedić zapisa, „lijepi trenutci nostalgije, ljubavi i siromaštva“.

Često bismo u tom istom klubu organizirali poetsko-glazbene večeri na koje bi se rado odazivali i naši profesori. Književnost smo studirali i s njom živjeli.

U prvoj zbirci dvije su riječi koje se provlače gotovo kroz sve pjesme: „Ovdje“ i „Tamo“. Zanimljivo je i to što prva pjesma započinje riječju „ovdje“, a posljednja završava riječju „tamo“. Pjesme govore o pjesnikovim otežalim koracima, osjećajima tjeskobe i nemoći, izgubljenosti, tajnama mrtvih, ništavilu, sumnji, boli i težnji za spoznajom. „Tamo“ bi trebali vladati Pravda i Smisao. Osjeća se pjesnikova vjera u vagu koja će odvagnuti ono što je prošao ovdje, a „žeđao je dane beskraja“. Radi se o misaonoj poeziji ispunjenoj pjesnikovim nemirima i traganjima za onim što se ne da spoznati. Tamo će ga zapravo biti. Tamo je sve.

Zbirka pjesama „Umnažanje čuda“ govori o pjesnikovoj učenosti, osjećajnosti i pjesničkom umijeću. Istaknuti su nagon za pjesničkim stvaranjem i muka kako sve te misli koje nadiru, progoneći jedna drugu, složiti u stihove. Riječi mu bježe, kao da se i one žele skloniti „Tamo“.

On, naslonjen na tajnu života i smrti osjeća da je svako ljudsko vrijeme krivo i da sve ostaje nedorečeno. Pritisnut ljudskom gomilom i glupošću, gnjilošću i ustajalim zrakom, bježi u samoću, bježi u pjesmu. Pita se trebaju li nam čuda. Ona se objavljuju kroz maglu, kišu, šum stabala, vjetar, zrak, zemlju…  Dotiče se „hrvatske šutnje“ kao fenomena i pita se gdje su pravda i poštenje i hoće li Hrvat ikada moći istinu naglas viknuti. Tadijanovićevski je zapisivao nadnevke ispod pjesama jer nije htio varati nadahnuće koje mu se javilo baš toga dana i baš na tom mjestu.

Dostatne su ove dvije pjesničke zbirke da se pokojni Ivan Ivanda nađe u antologijama hrvatskoga pjesništva. Riječ je o pjesniku koji je znalački spojio tradicionalnost s modernim izrazom, pjesniku koji je poznavao pjesnički zanat i koji je ostvario neobičan spoj erudicije i emocije. Vrijeme ovim stihovima ne može nauditi.

Ivica Šušić