SLAD

Blaženi Markov sklad sladi

Nakon što se u mladenačkim danima okušao u kovanju stihova u najzahtjevnijoj sonetnoj formi, čak i u dodatnoj akrostihnoj stezi, Marko-lvan (Ivica) Blažević u zreloj se dobi oglasio, procvrkutao i haikuom. I dobro je, ako se već odlučio za tu tradicijsku japansku minimalističku poetsku formu, da se drži izvornog trostiha i zadanog 5-7-5 slogovnog ritma, a ne poput nekih koji haiku pišu čak i kao petostihnice (kvintine). U tom trostihu je prepoznao pravu mjeru da se suklade i usklade ljepota pogleda, čarolija prirode, snaga prizora i ritam srca kad se ugleda, zamijeti, otkrije i zapiše taj uzvišeni trenutak vrijedan okovavanja u vječnost. I kao što ponajbolji fotoreporteri moraju svojim darom i nervom otkriti pravi trenutak, tisućinku sekunde kada će kliknuti dveri tamne komore na svojoj kameri kako bi postigli vjerodostojni svjetlopis, kako bi uhvatilo dovoljno svjetlosnog slapa da je uskladište za nas i buduće naraštaje da im se divimo, tako i zapisivač haikua bira kuta opažaj a veličanstva prirode. I pjesnik se mora upregnuti u Pegazova krila i premetnuti u lirsku ptičicu koja će uzletjeti dovoljno visoko da odabere pravu dioptriju za priuštiti nam obzorje jednostavnosti prirodnog sklada, igru boja i formi, ples listova između rose i zvizdana, pretakanje cvjetova u plodove. Ili još bolje, iz tog ptičjeg lijeta spustiti se u žablju perspektivu i diviti se veličini vlati trave koja se propela do nebesa.

Blaževićev poetski kozmos sazdan je od carstva životinja, u njegovim trostisima smješten je pravi zoološki vrt, poput poetike Petra Gudelja, lirski mu je univerzum nezamisliv bez uloga baš svake životinj(ic)e koje je stvorio Svevišnji. Pa su tu i zrikavci, cvrčci, mrav, crv, stonoga, pauk, bumbar, pčelica, stršljen, mušica, krijesnica, puž, žaba, miš, šišmiš, ptica, pirgaš, vrabac, žuna, roda, galebovi, ždralovi, mačka, mačak, pivac, pilići, gušter, guja, zmija, poskok, lisica, tovar, junica, konj, volovi, jelen, riba, jegulja, somovi... Enciklopedija živih stvorova kojima diše svemir.

Svoje je pero autor umakao izravno u tintu prirode, rosu, znoj, kišu, snijeg, vjetrove, sve godišnje stađune. I nije uspio skriti da se bavi pčelarstvom. A i zašto bi, treba ga pohvaliti što uzgaja najplemenitije kukce na svijetu, da se nadahnjuje njihovim sladom te je u dvadesetak haikua izravno ukošničio pčele: pčela na cvitu - / potok slada priliva / sebi i meni. Sluša rast biljki: kad kiša stane / nastave izvijati vrat / grah i inahune. I na livadi je dječje naivnosti: čudan stampedo - / maslačak se odazvao / nagovoru vjetra. Majka priroda nam sve prašta: %ga%ena trkom / vlat trave se podije / i maše gostu. Dvogledom vidi malešnog repca: skriven u ^upce / maleni vrabac vara / refule bure. S podkamešničkih livada evo nas na moru: ribarska lađa / galebovima postade / branjen švedski stol. A tu je i zahvalnica nezaobilaznom svetom drvu života: starica rađa / jelene, sive, crne / sočne masline. Izvan tog svadbenog ozračja prirode, autor duhovito bilježi i ljudske poroke: ulična lampa / namiguje pijancu / a on uzvraća. Nekoliko od dvjestotinjak u kolajnu uvezanih haikua satirički progovara i o stvarnosnoj zbilji, tragici nedavnog rata: u prasnu kapu / uleti pratila glava - / krvnik je spreman. Na koncu se pjesnik šaljivo odužuje i preuzetom nam pojmovlju iz zemlje izlazećeg sunca: dok moju dragu / grli hashimoto ja / ljubim haiku.
Dio stihova ispisan je na zavičajnoj ikavici, postavljenoj na temelje baštinjenih riječi koje bi najmlađim naraštajima možda trebalo objasniti priloženim rječnikom lokalizama, no upravo njihovim ugrađivanjem u haikue autor im je produžio vijek za koji (tje)dan, kao što su primjerice: mosur, pola, prtina, pirika, sikira, ganga, guvno, žera... To je dodatna vrijednost ove slatkoj maloj zbirčici skladne sladi Marka Ivana (Ivice) Blaževića, koji je njome osnažio hercegovačko i južnohrvatsko haiku stvaralaštvo, koje će uspjeti pronaći svoj prančiok na Parnasu zapaženoga suvremenoga hrvatskog haiku pjesništva.

Mladen Vuković, Split, na Svjetski dan pčela, 20. svibnja 2021.