Predstavljena knjiga KRAJOBRAZI DUŠE autora Ante Brajka Anteka

U prepunoj maloj dvorani Hrvatskog doma održana je promocija kojoj je moderator bio Josip Ivić Rašo. Knjigu su predstavljali Ružica Hrnjkaš Živković, predsjednica ogranka Matice hrvatske u Kupresu, Mate Kelava, predsjednik Ogranka Matice hrvatske iz Tomislavgrada, književnica i novinarka Ljuba Đikić, Snježana Redžepagić te autor knjige Ante Brajko Antek.

Stihove su recitirali Rebeka, Nikol i Željka Barišić. U glazbenom dijelu nastupali su Noa Barišić, mladi pijanist iz Šujuce, Anica Ivić i Lucija Ivić, učenice glazbene škole iz Kupresa, Karla Radoš, solistica iz Tomislavgrada i sam autor predstavljane zbirke Ante Brajko Antek, koji je nastupio uz potporu klape Svetog Jeronima čiji je člana. Antek je ujedno autor i skladatelj vlastitih pjesama te solo pjevač koji je na kraju promocije oduševio nazočne pjesmom A. Dedića "Dida moj".

Uz zakusku, osvježenje i pjesmu nastavljeno je druženje do kasno u noć.

Ivana Lovrić

Kao prilog donosimo dio govora kojim je zbirku predstavila predsjednica Ogranka MH u Kupresu Ružica Hrnjkaš.

Čitajući pjesme koje je napisao čovjek, koji je skoro dva desetljeća mlađi od mene, imala sam osjećaj da ih je pisao netko mojih godina, netko tko je sa mnom odrastao u istom vremenu i prostoru. I ne čudi me što smo pjesnik Ante Brajko, Šujičak, i ja Kupreška, na sličan način doživjeli svoje djetinjstvo, krajolike u svim godišnjim dobima svoje, obitelji s punom kućom djece, odnosu prema bližnjima, prema Bogu i Crkvi, prema svom kraju i svom narodu.

U našim krajevima bilo je tako kako je bilo, desetljećima se ništa nije mijenjalo, država nije ništa ulagala u razvoj, tako da smo bili sretni i s ono malo što smo imali, jer za bolje nismo znali, i bili smo sretni jer smo imali jedni druge u dobru i u zlu. Vrijeme je prolazilo, ostale su uspomene i sjećanja na rađanja, na crkvena zvona, opću molitvu svake večeri, zajedničke objede i sijela uz prijatna druženja i priče. Tako, malo pomalo, dani su prolazili a ostajala su, i ostaju, sjećanja, ostaju "Neke slike":

"Neke slike"

"Neke slike utkane ostanu,
neke uspomene ne blijede
života, divne trenutke čuvaju"

A ti divni trenuci iz sjećanja su :
" slike djetinjstva lete, lete,
 pa me sjete na čizme za broja tri veće,
plava, na leđima izgorjela vesta,
šarene rukavice, bez prsta,
šal bijeli, uvojci plavi, vrte se u glavi"

Djetinjstva naša bila su vesela, iako su mnogi od nas bili slabo obuveni i odjeveni, iako su nam prstići bili prozebli, ali smo bili sretni i mi i naš kraj, jer se po cijeli dan u selu čula dječja vriska, smijeh, a ponekad i plač zbog razbijenog koljena ili promrzlih ruku. Ali, nitko tada nije bio sam, nikom nije bilo dosadno, bilo nas je puno selo, puno polje i pun brijeg, a svaku nevolju nadjača iskrena ljubav.

"Ljubav sve nadjača"

Ima sretnih ljudi
koji kroz bespuća
životnih staza
s ljubavlju koračaju

 Na putu zamke
sjene, trnje, drača
al' onaj koji voli
ljubavlju sve nadjača
ljubav je iznad mržnje, ognja, mača

Ljubav je divota, tajna života
ljubav je Bog,
ljubav je obitelj,
ljubav je domovina."

U ovoj kratkoj pjesmici možemo vidjeti što je gospodinu Anteku bitno, a to je ljubav i zajedništvo.

 "Kako si lijepa, Šujico moja" pjesma kojom je izrečena sva ljepota, sva ljubav, radosti i tuge čovjeka, pjesnika spram rodnog kraja. "Fijaker stari"  U prvi mah me asocirala na Zvonku Bogdana, a onda, kad pročitah pjesmu, dušu mi ugrija sjećanje na moj dom, na sve naše domove koje je grijala bukovina u našim starim šporetima fijakerima. I tako redom, redaju se pjesme: Čežnja, Podvorkinja, Nada, Mojoj majci, Moj Ćaća i druge, u kojima pjesnik nikoga ne zaboravlja, svaka osoba koja je obilježila njegovo djetinjstvo ostala je u sjećanju kao draga uspomena.

HRVATSKI RUBAC I KRISTOVO LICE

"Bože moj" pjesma iz ovog ciklusa koja iskazuje vjeru našeg čovjeka u svemogućeg  Boga koji mu je jedinanada, i jedina utjeha u teškim trenucima koje pronalazi jedino u molitvi.

Božići u našem kraju su dani kad dolaze naši najmiliji iz daleka, kad dolaze da bi opet otišli, pa ne znaš kome je teže, onima koji odlaze tražeći u tuđini neki bolji život, tamo, daleko, gdje ih čeka samoća i čežnja, ili onima koji ostaju tugujući za onima koji ih ostavljaju. Svi se nadaju nekom boljem sutra, a svima prolazi život u samoći i čežnji.

(...)

Mene je posebno taknula pjesma "Ide Božić" u kojoj dječak doziva  Božić kad se u te, predblagdanske dane moli za sve i svakoga pa kaže:

"Moram priznati i reći, molim i ja,
ali najviše da Božić što prije dođe
snijeg da padne velik svud i" nitko nikud"
Kuću ispuni smijeh, čudesan mir, priče pričamo"

 Eto, to su bili naši lijepi Božići, kad nismo očekivali skupe poklone,  i često lažne ljubavi i lažna prijateljstva, kad svako dijete nije imalo svoju sobu, već smo uživali u druženju i pričama u jednoj sobi, oko tople peći.

Naš pjesnik, čiju knjigu danas predstavljamo je veliki ljubitelj pasa. Ja ga mogu razumjeti jer smo i mi, kad smo bili djeca imali svoga psa tornjaka kojeg se i dan danas često sjetimo i pričamo o njemu kao da nam je bio član obitelji, a ne pas.

Brajko osjeća pseću radost, bol, privrženost čovjeku koji je često prema tim plemenitim životinjama nepravedan i okrutan. On osjeća tugu psa na kratkom lancu koji pati usamljen, a možda i gladan, žedan i zaboravljen. Osjeća i radost, razdraganost psa koji veselo skakuće, mašući repom, osjeća tugu keruše Tornjakuše kojoj su uginuli mali psići. Sjeća se  i Jesenjinove Keruše i njenih sedmero žutih koji su završili, kao što i kod nas često završavaju neželjena štenad potopljena u nekoj vodi sa kamenom oko vrata. Osjeća pjesnik tugu i za napuštenim psima koji lutaju iznevjereni od onih kojima su oni bili vjerni. Sjeća se Antek i drugih, njemu zanimljivih psećih njuškica, kao što je bio fratrov pas koji je poznavao sve misare koji su dolazili u crkvu sv, Ante u Šujici.

Ružica Hrnjkaš