Ne tražim razloge

Danijelini tihi svjetovi
U svijetu buke i bijesa, nemira, nereda i entropije, što znači rastegnuti svoju lirsku paučinu, te plesti najfinije uzorke, razapete između sitnih držača, poput grančica, sobnih zakutaka, rama za slike i piknjavih ogledala? Zapravo, paučine najljepše rastu na osamljenim mjestima, u starim kućama, napuštenim imanjima, planinskim skloništima i brvnarama, u štagljevima, hambarima, tavanima i potkrovljima punim propuha. To je pozicija lirskog pjesnika u današnjem vremenu i to je njegov nezahvalni posao, u kome nema nikakva jamstva da će pjesma preživjeti i zaokružiti kakvu-takvu sudbinu. A ipak, uvijek postoji Nepoznat Netko, kandidat i zatočnik poezije, koji se u jednom trenutku odlučuje izložiti svoj napor, pokazati svoje ushite, razotkriti dušu, razložiti građu, uplesti dijelove životopisa i dnevnih akcidentalija u stihove i napisati svoju prvu knjigu. Svijet vrije u grozničavim promjenama, u turbulencijama, prijetnjama, ugrozama, a pjesnik traži „tihi kut”, ne u realnom i fizičkom okružju, gdje ga više nema, već u vlastitoj intimi, u osobnom iskustvu i u podražaju kojemu ne može odoljeti, a koji pokreće misao u smjeru pjesme, kao jedinog instrumenta katarze.

Razmišljam o tome nad rukopisom Danijele Zagorec naslovljenom Ne tražim razloge, u kome se skriva njena prva stihozbirka. Riječ je, odmah se vidi, o vještoj pletilji, obrazovanoj, opredijeljenoj za književnost, sa zalihama pročitanog i doživljenog, koja je svoju mladenačku očaranost stihovima na jednom mjestu sažela u rečenicu: „odjeveni u grimiz ritma i slika.”

Danas, na sredini životnog puta, pjesnikinja zrelo promišlja svijet, poznavajući vrijednost tišine. Na nekoliko će mjesta ustvrditi: „Oblačim samoću kao staru haljinu, / izblijedjelu ali ugodnu”, ili: „Oblačim samoću i njome / grlim prostor oko sebe.” Nije to ultimativni solipsizam, niti izdvajanje u „kulu bjelokosnu”, već razumijevanje kreativnog procesa, koji traži fazu inkubacije, da bi se misli iskristalizirale, slike izbistrile a poante izoštrile, kao što u pravoj, solidnoj književnoj produkciji mora biti. Poezija dobiva i svjetonazornu težinu, biva instrumentom spoznaje i estetskim obrascem u kome autorski duh funkcionira.

U slučaju Danijele Zagorec okosnica je pjesničke prakse kršćanska antropologija. Njene su pjesme lijep primjer nenametljive duhovnosti, koja se provlači kroz sve pore stvarnosti. Tako upozorava na važnost molitve: ,,u sklopljenim rukama srca se gnijezde”, govori nam o „kaležu istine”, ili nas daruje ovakvom lijepom, jezgrovitom slikom: „Rađa se život, zlatno je polje / odraz neba i molitve majke, / hoda u sjeni.” Njen doživljaj nije folkloran ni patetičan, već kontemplativan, razlučujući i prožimajući. Prije svega: prožet načelom Ljubavi i kao takav radostan, ispunjavajući. Kao u trajnoj svjetlosti Uskrsa, on potiče na miloglasje: „Sve se njiše u igri sunca, / radost je opet odjenula grimiz, / zrnca ružarija u ruci se griju, / srce se puni dok maslina zri.” Pjesnikinja je konzekventna u simbologiji (maslina, kalež, ružarij, križ, molitva, etc. ), ali i u konačnim filozofsko--religijskim izvodima, koji su nedvojbeno u znaku Hosane, posvećenja i slave. Tako će poantirati: „Na putu istine usidrimo jakost, / nek svatko od nas postane svet.”

Generalno, kroz cijelu zbirku od 70-ak pjesama u slobodnom stihu razvidne su slikovitost, metaforičnost i laka čitljivost. Tematika je intimna, refleksivna, životno ukotvljena, premda se povremeno otkriva čežnja za iskorakom iz realija, pa pjesnikinja vidi sebe u slici gdje je kao „Lađa koja se otela na pučinu, / u

potrazi za otocima”, sugerirajući nam tako onu istraživačku misao, nemir i duhovnu avanturu, koja pjesnika spašava od terete banalnoga i svakodnevnoga, u smislu one baudelairovske fraze: „Uvijek ćeš slobodni nježno voljeti more, / U beskraj prostrtom valu, dušu svoju gledaš kao u zrcalu, / Dok duh tvoj još gorče sakriva ponore...” U naše pjesnikinje prevladavaju intimna stanja i težnja prema samospoznaji. Iznosi pred nas aktualna otkrića ili pak potvrđuje vlastite stavove, u duhu naglašene samosvojnosti i nezavisnosti. Stoga su česta obraćanja u prvom licu, kao i korištene stilskog sredstva anafore (ponavljanje riječi ili stiha na početku strofe, op. a.) čime se naglašava poticajna iskra iz koje proizlazi pjesma. Također posiže za „nagovarajućim imperativom”: „Pusti me da budem...”, „Potraži me...” „Pusti me da sanjam”, „Vrati mi osmijeh”, što kod čitatelja budi osjećaj sudjelovanja, interakcije i korespondencije s autoricom.

Iako se zavičajno ne pozicionira ni u jedno doslovno okružje, pomnom će čitatelju naići slike, duh i atmosfera Mediterana, kao što je to očito u pjesmi Soba puna sunca, gdje se evocira veza sa staricom koja živi negdje na moru i otoku, što pak rasvjetljava i podrijetlo metafora u traženju vlastitih korijena: sunce, jug, limun, otok, more, mornari, suhozid, maslina, kamen. Zavičajna veza istaknuta je suptilno i nenametljivo, a poetološki učinkovito.

U suprotnosti (ili nadopuni) s pjesmama refleksivnog karaktera i pomne razrade, stoje kratke forme, efektne minijature koje na stegnut i odmjeren način ocrtavaju trenutak pjesnikinjine usredotočenosti na neki vanjski ili unutarnji fenomen. U neprestanom kretanju, fluktuaciji, kovitlanju mnoštva, ona će iskusiti osamljenost, egzistencijalnu tjeskobu i „jezu opstanka”, slušajući vlastito srce poput metronoma: „Otkinut trzaj srca/ u pustinji / gluhog asfalta / nadvija se nad / buku vozila / plavog predgrađa / dok svjetla / treperavo žuta/ čekaju novi otkucaj.” U drugoj prigodi, jedna biblijska, duboko jungovski „urasla” slika 

svetoga stabla masline, izazvat će u njoj spoznaju o sakralnosti života i njegovoj nepovredivosti: „Rasla je maslina / gorka i malena / izvijena od traženja / umorna od vremena, / dostojna ljubavi.” I konačno, po našem mišljenju najuspješnija u ciklusu (s asocijacijama na Nazora i Sudetu, ali potpuno personalizirana u izričaju) dolazi pjesma Cvrčci: „Razlomljena nota / u grudima / zaboravljena čaša / u predvečerje/ otkrivena sjena / u poljupcu.../ Govorili smo / velike riječi / ali i cvrčci su rekli više.”

Posljednja riječ uvijek pripada Prirodi, našoj nepremašivoj, najvećoj učiteljici. Treba znati gledati i slušati, valja željeti učiti i naučiti. Pjesme postoje radi nas i mi ponekad postojimo uglavnom radi pjesama, s kojima smo došli u svijet. Simbolikom drveća, cvijeća, sunca i svjetla, malih subića u krilu naravi, ispomažemo se da bismo svoju poeziju približili i darovali drugima. I Danijela Zagorec čini to ovom zbirkom, s pravom zaključujući: „Sretna kao žetelac / kad u titraju zraka / skuplja posijano zlato, / ja hodam toplim poljima. / Žanjem ljubav.” Poželimo joj na tom putu uspjeha, u životu i poeziji podjednako.

Božica Jelušić