Ogranak Matice hrvatske u Križevcima - knjige

LIRSKI REFERENDUM "I stihovi dišu"

Najdraže pjesme hrvatskih pjesnika po izboru čitatelja o 180. jubileju Matice hrvatske

Urednica: Renata Husinec

Jedna se pohvala ovoj antologiji može izreći već u prvoj rečenici: ona je, naime, onoliko objektivna koliko to neki književni zbornik uopće može biti. Razloga su tome dva.

Prvo, ona nema sastavljača, nego se, takoreći, sastavila sama od sebe: napravljena je anketa, čitatelji su glasali, a rezultat toga glasanja je onda ukoričen. Nema tu ničijega osobnog ukusa i ničijega nastojanja da stvori originalnu i konzistentnu panoramu našega pjesništva. Knjiga je voxpopuli u čistom obliku.

Upravo u tome leži i druga važna nj ezina prednost: ona j e zasnovana na dobrovoljnosti. Nije, dakle, nitko od čitatelja tražio - u školi ili drugdje - da se izjasne, niti im je tko davao priliku da pokažu vlastitu načitanost. Oni su se sami javljali, i to očito iz želje da učine nešto za svoje omiljene autore i tekstove, te da ih eventualno otkriju onima koji ih ne poznaju, kao i da malo propagiraju vlastito shvaćanje poezije i književnosti općenito.

Tako zamišljena knjiga - a nije mi poznato da je itko ikada u nas nešto slično pokušao - ima i nemalu dokumentarnu vrijednost. Čak bismo je mogli svrstati i među pripremne radnje za kakvu znanstvenu studiju, i to prije svega zbog uvida i podataka koje donosi. Ti uvidi i podaci tiču se, rekao bih, dva pitanja; jedno je: što naši prosječni čitatelji - ili barem oni među njima koji su voljni odgovarati na ankete - znaju o poeziji. Drugo je pitanje što oni u poeziji vole. Svaka od tih komponenata zaslužila je kratku razradu.

Kad je riječ o poznavanju poezije, reklo bi se da ono kod sudionika ove ankete nije odviše široko. Dapače, odlučno bi se moglo ustvrditi da korpus izabranih pjesama lako prepoznajemo kao materijal iz čitanki i iz popisa lektire na raznim razinama školovanja. Ili, ako netko hoće, 

većina ovih pjesama bile su antologijske još prije nego što su ušle u ovu antologiju. Ako pak poneki tekst i nije takav, onda se radi o djelu autora kojega čitatelji znaju kao vlastitoga sumještanina, ili čak i kao kolegu u literarnim nastojanjima.

Kad je pak riječ o onome što čitatelji vole, rezultat gotovo da se mogao unaprijed predvidjeti: na vrhu liste - po broju naslova - čvrsto stoji Dobriša Cesarić, a dalje se nižu drugi koji su mu bliski bilo po vremenu stvaranja, bilo po poetici. Iz toga bi se moglo zaključiti da je ukus naših čitatelja prilično tradicionalan. Oni vole da pjesma bude razumljiva, da po mogućnosti bude u vezanom stihu, te da odašilje jasnu poruku; a sve u njoj mora biti izraženo na lijep i slikovit način, ali bez pretjerivanja i izazova.

Kad zapazimo te dvije osobine ovoga zbornika, lakše ćemo odgovoriti na jedno pitanje koje će se postaviti samo od sebe, a za ponekoga će možda biti i bolno. To je pitanje zašto tu ima tako malo suvremenih autora, a pogotovo onih iz druge polovice 20. stoljeća, uz iznimku nekolicine, poput, recimo Paljetka. Odgovor se nameće sam po sebi: zato što su pjesme novijega razdoblja - sve tamo od pedesetih godina - možda ponešto premoderne za ukus naših čitatelja, ili barem za ukus onih među njima koji se lektirom opskrbljuju u javnim bibliotekama. Jer, u tim, novijim pjesmama, čitatelji ne nalaze ni teme koje su im razumljive, ni vezani stih, ni lijepe poetske slike, a mnogi od novijih pjesničkih tekstova za njih su odviše zakučasti i filozofični. Oni, dakle, nisu spremni shvatiti čitanje poezije kao ozbiljan i naporan rad, nego prije kao vrstu emocionalnoga i duhovnog opuštanja.

Taj stav pak, uvjeren sam, dolazi iz najdubljih dubina njihova shvaćanja poezije. Jer, naši ljudi traže od poezije prije svega identifikaciju. Traže, dakle, tekstove nad kojima će moći reći: Eto, upravo ovako ja vidim i doživljavam svijet oko sebe, pa bih zacijelo i sam napisao ovu istu pjesmu, samo da imam dara, jer ona iskazuje i moj život. Očito je, dakle, da se tu radi o načinu na koji se razvijala lirika u 20. stoljeću: u prvoj njegovoj polovici - kad su pisali Cesarić, 

Ujević ili Šop - poezija je davala čitatelju mogućnost identifikacije, a poslije je tu mogućnost svome čitatelju uskratila, i to iz razloga u koje ovdje ne možemo ulaziti.

Čitatelji su se, međutim, snašli, jer oni bez poezije (i bez identifikacije s onim što je u njoj rečeno) jednostavno ne mogu. Jedni su uzeli čitati samo tradicionalnu liriku (onu iz čitanki i iz lektire), a drugi su potražili kakvu drugu poeziju koja će biti razumljiva i lako pamtljiva, a koja će im pružiti mogućnost da kažu: Evo, ovako ja osjećam. I, našli su je! Našli su je u uglazbljenim stihovima. Neki u tamburaškoj poskočici ili elegiji, neki u rokenrolu, neki u klapskoj pjesmi, a neki u najobičnijem popu. Za mnoge od tih ljudi tekstovi pjevanih pjesama igraju danas onu ulogu koju je za njihove roditelje igrala poezija Ujevića ili Matoša.

A da stvari stoje upravo tako - da postoje neke tajne veze između popularne glazbe i poezije - svjedoči nam i ova knjiga. Dovoljno je samo pogledati koliko je u nju ušlo tekstova koji su najprije bili pjesme za čitanje, a potom su uglazbljeni, i koliko je takvih koji su napisani zato da budu uglazbljeni, pa su sad ušli u knjigu.

Pa kad i ne bi bilo drugih zasluga ove antologije, već bi i ta činjenica bila dovoljan razlog da je pozdravimo i svakome preporučimo.

Pavao Pavličić

Unos tekstova pjesama: Danijela Zagorec
Ilustracije: Senka Pleše

LIRSKI REFERENDUM "I stihovi dišu"

Arhiva

Klikni za povratak