Predstavljanje knjige o Silviji Hercigonji u Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje u Zagrebu

O okviru panel rasprave o liku i djelu Silvije Hercigonje sudjelovali su Maja Đurinović, povjesničarka plesa i Almira Osmanović prva nacionalna baletna prvakinja. Razgovor je moderirao Nikola Kramar.

U ime nakladnika, knjigu je predstavila suautorica Diana Greblički Miculinić (drugi autori su Slavko Zamuda i Brankica Greblički) koja je inspiraciju za ovo djelo našla na tuheljskom groblju gdje su posljednji ostaci „tete Silvije“, kako su ju učenici od  milja nazivali, a koja, ma koliko značajna za hrvatski svijet plesu i u samom rodnom mjestu je po malo zaboravljena.

Rodoslovni aspekt Hercigonje, podrijetlo obitelji Hercigonja (otac Dragutin) i Zabokušek (obitelj po majčinoj strani) temeljem izvora istražio je Slavko Zamuda. Budući da je Silvijin otac umro u njezinoj ranoj mladosti, Silvija je ostala vezana za majčinu obitelj Zabukošek, a čija povijest je vrlo zanimljiva jer govori o njezinoj propasti, gotovo kao da čitamo „Pod starimi krovovi“ Ksavera Šandora Đalskoga. Silvijin pradjed, Ivan Nepomuk Zabukošek, posljednji ilirac, ugledni trgovac, općinski bilježnik, bio je oženjen Njemicom Terezijom Gütller te se u kući, poput uglednijih zagrebačkih obitelji, govorilo njemačkim jezikom. Koliku naklonost je obitelj pokazivala prema umjetnosti govori priča kako su članovi obitelji, s malom Silvijom, kočijama odlazili na kazališne predstave u Zagreb. Možda je upravo to bio poticaj da će se Silvija posvetiti plesu kao umjetničkoj kategoriji. Silvijin djed Alfred koji je naslijedio očev posao, vrlo brzo je poslovno propao, a majka Irena s četverogodišnjom Silvijom napušta Tuhelj i odlazi u Zagreb.

Temeljno plesno obrazovanje Silvija je stekla pod vodstvom dviju utjecajnih ličnosti hrvatske plesne scene – Ane Maletić i Ane Roje. Kako bi usavršila klasični balet, Silvija je punih 14 godina odlazila u London u Akademiju na Trafalgar Square, a profesionalnu karijeru započela je 1948. godine u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kazalištu. Istovremeno s radom u baletnom ansamblu HNK, započela je rad s djecom u Zagrebačkom pionirskom kazalištu, a kada je s 36 godina prestala s aktivnim plesom,  posvetila se plesnoj pedagogiji i dječjem kazalištu. Njezina vizija kulminirala je 1971. osnivanjem Osnovne škole za balet u sklopu tadašnjeg Malog kazališta Trešnjevka. Osim iznimne pedagoške karijere, Silvija Hercigonja bila je plodna i inovativna koreografkinja potpisavši brojne produkcije u mnogim kazališnim i plesnim kućama.

Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje, nazvana u njezinu čast 2017. godine, predstavlja njezino najvidljivije i najtrajnije nasljeđe, a ostala je zapamćena po izuzetno strogom stilu podučavanja kojim je u svoje učenike usadila snažan osjećaj „reda, rada i discipline od malih nogu.“

Premda nevelika opsegom, ova knjiga Ogranka Matice hrvatske u Klanjcu predstavlja značajan doprinos poznavanju  Silvije Hercigonje (prvo djelo objavljeno o njoj), ali isto tako dobar temelj za daljnja istraživanja.

Marina Krpan Smiljanec