Predstavljena knjiga DIVERTIMIJENTI I LAVURI KROZ GODIŠĆE NA HVORU Marice Buratović

Izdanje je predstavljeno 17. kolovoza u Starom Gradu, u vrtu palače Bjankini, a kao jednu od zanimjivosti treba spomenuti i činjenicu kako je knjizi priložen letak s kodom za unikatno zvučno izdanje koje se može poslušati u prvoj mobilnoj aplikaciji za slušanje knjiga na hrvatskom jeziku, Book&Zvook u interpretaciji same autorice.

U prilogu dostavljamo cjelokupni govor s predstavljanja profesora doktora znanosti Mladena Domazeta: 

Knjiga Divertimjenti i lavuri koju večeras predstavljamo najizravnije evocira zavičajne emocije, uzimajući prošlost kao metaforu sadašnjosti, isprepletenu iskustvom i uspomenama, a koje autorica Marica Buratović artikulira kroz ono svakodnevno, kulturno, duhovno, tradicijsko, egzistencijalno, krajobrazno i semantičko značenje unutar otočne sredine. Ne možemo se oteti dojmu dok čitamo knjigu da gotovo plutamo u vremenu, upravo onako, kako je Dinko Politeo svojevremeno govorio da je to veza sa svojim mrtvima, koji se utiskuju u sjećanja živih.

Stoga, ovako koncipirana sjećanja nešto su najopipljivije za ljude u prolaznosti ovoga svijeta i paralelnog poimanja vremena (o kretanju „unatrag“, da bi se sadašnjost interpretirala), kao i činjenica da smo duhovna bića, s duhovnim tragovima koji egzistiraju u međugeneracijskim doticajima. Primjerice, autorica apostrofira majčinu ljubav, kao i plač ucviljenih majki (koje su izgubile sinove u ratu), obilježene crninom do kraja života, molitvom za njihove duše i stoičkom strpljivošću kako su one – već to znale, svakodnevicu svoju, i svojih bližnjih nositi. I onda, sve je to iskazano jezikom matere svoje (čiji eho odjekuje u dubinama autoričinog bića, u toj riči čakavskoj, hrvatskoj).

Naravno, sadržaj je proživljen (samim time i relevantan), dragocjen s obzirom na vlastito participiranje u već povijesnom vremenu (naizgled kao davno vrijeme, ali, riječ je o razdoblju prije pedesetak godina naglašava autorica). Međutim, u tom kalendarskom protoku vremena težaci su i te kako pazili na njegovu neumitnost (koja ne trpi odgađanja u polju), ustvari, neprekinuti, linearni tok vremena, rezultirao je brojnim poslovicama, primjerice, do petnãste vejãče vȁja obrȉzat lȍzu jer u puôl vejãče lozȁ plãče; Svijẽti Antuônij Opȁt vazmȉ motiku i puôj kopȁt; itd.

Štoviše, brojne poslovice i mudre izreke koje su egzistirale u mentalitetu ljudi toga vremena, davale su orijentir kako se razborito ponašati u najrazličitijim svakodnevnim situacijama.

Dakle riječ je o praktičnoj mudrosti, da se živi skromno i oprezno, da se teži ponašanju koje ima budućnost. Tim više, tradicija zapisivanja poslovica i izreka već je prisutna u Hektorovićevom Ribanju i ribarskom prigovaranju, koje zasigurno nisu bile izričaj jednog vremena u jednokratnoj uporabi, već svevremenske, uzmimo primjer iz konverzacije Paskoja i Nikole, Svakome je teško sama sebe poznavati, A zatim je lako druge koriti; Od onih koji obilno kuhaju, koji jedu poslastice, Više ih gine od trbuha nego od mača.

Unutar tih dijalektičkih okvira, obraćanje potomstvu česta je pojava na koju nailazimo u hvarskoj pisanoj baštini (dakako, takve intencije neće mimoići ni ovu knjigu), kao i neminovnost susreta autorice i potomstva u ostavljenoj riječi, naravno, u tim (i sličnim) porukama dodiruje se sama srž vlastite prošlosti kroz međugeneracijske doticaje na ovim otočnim prostorima. “Ako idućih vjekova bude kogod čitao ove redke, nek se sjeti nas narodnih Hrvatskih mučenika. Nama će trudno granuti sunce prave slobode; dao Bog i slavna Bogorodica da barem vas – naše potomke – bude ovo sunce grijalo, Da berete plodove onog sjemena, kojega mi zaljevasmo znojem našega čela“ kako već stoji na pergameni u temeljima ovdašnje dominikanske crkve sv. Petra.

Razumljivo je u tom kontekstu da se kroz sadržaj ove knjige neprestano provlače zrna ljudske mudrosti po kojoj su otočani ravnali svoj život, i više od toga, autorica na površinu izvlači upravo duh ondašnjih ljudi i ozračje u kojemu se živjelo i umiralo.

Stoga, glavno težište autorica stavlja na interakcije stanovništva sa svojim mentalnim i egzistencijalnim prostorom, koji uključuje polje, konobe, more, domaće životinje, obiteljske domove, težačke trude, a nadasve – suživljenost stanovnika otoka Hvara s liturgijskom godinom u njihovoj svakodnevici, kada se je poštivao Dan Gospodnji, ili, na Veliku Subotu kad bi zvȍna ȉznova zazvonȉla i alelȕja pȉvala, sãrca bi se Uskȁrslemu rasveselȉla, isto tako Božȉć se vȅlikon rãdošću u sãrcu čȅkalo. Već odavno smo zaboravili što je to molitva srca. Odnosno, kako već stoji u ovoj knjizi: Molȉlo se i pokȍre činȉlo, pred Hȍstijon kliječãlo i svojȅ grīhȅ kãjalo.

Zapravo, riječ je o otočnom prostoru bogatog vjerskog nasljeđa, ukorijenjenosti stanovništva u vlastite običaje i tradicije, liturgijsku i sakramentalnu dimenziju, pučke pobožnosti, zavjete, bratovštine, procesije (i sve je vodilo ka uzdizanju čovjekova duha i duše u stvarnosti njegove zbilje), ali, i više od toga, to je ujedno svevremenska poruka i budućem potomstvu u njezinom eshatološkom značenju.

Knjiga također sadrži ustaljeni ritam – mukotrpne otočne zbilje, ali istovremeno i ljudske force u vlastitom opstanku, tj. obrađivanju zemlje od jutra do mraka, najčešće obidom u polju a večerom uz komin s pismom. Iz tih živopisnih slika svakodnevnog težačkog života, i danas su vrlo upečatljive poljske suhozidne kućice rasijane po polju, ili, dovoljno se prisjetiti težačkih navika kada bi mȕški u jûhu od ćîmulih čõrno vinȍ ȕlili i nadȕšak pȍpili.

Dakle, pored svakodnevice u kojoj su tešku žurnotu činili, živjeli su isključivo od svojih truda i strepili nad nebom za nevremena (da im intrada ne propadne), istodobno zadržavali su optimizam i raspoloživost duha, posebice za društvene zabave. Podsjećajući se svega toga, autorica navodi kako se na tim zabavama plesalo do jutra uz harmoniku, ali ne samo mladi, već zajedno s njima i njihovi stari. A kada bi mladi zakantali nasred sale, onda bi i stari uzvratili. Doživljaj i danas snažno izvire iz sjećanja naše autorice; iz tih trenutaka zajedničkog veselja.

Sukladno tome, nadahnjuje njihovo zajedništvo pod vidom različitih životnih okolnosti, odnosno međuljudskih odnosa, solidarnosti, pozitivnih sinergija, gdje autorica naglašava: „Pomagali su jedni drugima u težim i opsežnijim poslovima; Tadašnja druženja bila su začinjena svojevrsnim tarokima, šalama koje su međusobno izmjenjivali i prihvaćali kao odušak od teškog posla“.

Naposljetku, autorica slikovito dočarava život okrenut prirodi, snažnim opisima proljeća u harmoniji boja, opijajućim mirisima, gracioznosti cvjetova, do posebnog doživljaja kada bi polja zabīlȉla bĩlin cvĩćen tōrnȁ, a jubȉce svojȅ vȍnje šīrȉle, kada bi procvali menduli, jãbuke, skȍruše, vȉšnje, trȉšnje, ili, kada bi Golubȉce jednȁ drȕgu dozīvãle i do glovẽ jednȁ drȕgon gugutãle i jūbôv iskazīvãle. Ili kad bi nôglo zateplȉlo u cȉk zorijẽ tȉčice su pȉvale, a priko dôna bi zamȕkle. Dakako, sve to nalikuje najintimnijim krajolicima ljepote, i pjeva ptičjeg koji ispunjava tišinu, kao i svijesti o nedjeljivosti otočanina s prirodom, uostalom, i sam slikar Juraj Plančić s divljenjem i poštovanjem u svome Dnevniku zapisao je kako često odlazi u prirodu, naglašavajući, da tamo ne dopire ljudska glupost i ludost.

Sjećanjem na ljude i njihovo životno iskustvo, ulazimo u samu bit vlastitog identiteta, pripadajućeg mentalnog miljea, običajnog i tradicijskog nasljeđa, nematerijalnu i materijalnu baštinu, krajobraznu semantiku itd. Stoga, Petar Kuničić govori o neraskidivim zavičajnim vezama u pjesmi Zorzetu Namuratentu, personificirajući zavičaj kao mojkino storo krilo, di su slatke uspomene ditinstva i mladosti. Istodobno gđa. Marica Buratović naglašava da je ovo djelo zrcalo ljubavi prema rodnoj grudi, zapravo time već govori o uzajamnosti u kojoj izljeva svoju dušu zavičaju, ali i primajući istodobno njegovo nasljeđe u sebe.

I ta svijest o pripadnosti najodređenije artikulira genius loci (kao model kolektivnih sjećanja), riječ o dugom otočnom kontinuitetu, a kontinuiteti se ne događaju inercijom (sami po sebi), već htijenjem, žrtvom, srastanjem i generacijskim slijedom, u tom pogledu valja promatrati bogati bibliografski doprinos autorice Marice Buratović zavičajnoj tematici, bez kojeg bi identitet otoka Hvara nesumnjivo bio siromašniji i površniji u odnosu na dijalektiku vremena i njegovo povijesno nasljeđe.

Ustvari, obuhvat ove knjige teško je staviti u granice, one se neprestano pomiču i šire na područja poput obiteljske povijesti, socijalnih aspekata otočne zajednice, društvenih i gospodarskih aktivnosti, vjerskog i kulturnog nasljeđa, prostornih i etnografskih značajki, ukratko, knjiga predočava kako se nekada živjelo, radilo, i opstalo na ovim prostorima. Iz tih promišljanja prisutni su različiti prizori svakodnevice, pa tako i oni (kada je koza bila hraniteljica obitelji), kada su po pãsikima jončȉći i kozlȉći meketãli i blejãli, a tovãri na ãriju revãli.

Zapravo, saznanja o svakodnevici Hvarana mnogo su slojevitija, vidimo da žene nisu bile nevidljive (kako je nekada sugerirala historiografija), zapravo, pored brige za domaćinstvo, muža i djecu, paralelno su radile u polju, primjerice, nosile na leđima vodu iz poljskih gustirni, donosile obid u podne u polje svojim težacima, trgale grožđe, plivile lozu, brale masline u travešu, ali, i hubȍtnice iz krãja lovȉle. Štoviše, njihova je uloga gotovo sveprisutna, samim time, lako je razumjeti poslovicu da su nosile tri kantuna kuće, radišne, brižne, ponosne i samosvjesne otočne žene, dan su začinjale pismom i ujedno dobro lavurale do kraja dana.

A tek none, koje su na mulama jãhale, stõre kȍsti na sûncu grȉjale, kudȉju prȅle, kalcȅte plȅle, dicȕ čuvãle i sa mãškima vrime provjãle, ili, dȉcu pȉnon od tȅk pomûzenog mlīkȁ veselȉle. Jednako tako, stare žene bile su čvorišta otočne mudrosti, odnosno transferi znanja (u generacijskom poučavanju), stoga, zapisat će autorica do danȁs ružulîn činĩn, kako je pokuôjna tetȁ Jiērȁ Šekãnova činȉla i mȅne naučȉla.

Izdavaču, odnosno Matici Hrvatskoj iz Jelse, autorici Marici Buratović, od srca čestitam što su nam obdarili i obogatili originalnom knjigom, koja najizravnije predočava kako je pulsirao život kroz mjesece i godišnja doba, koja na jedan najopipljiviji način ilustrira identitet kroz svakodnevno življenje, obuhvaćajući govorne osobine otoka Hvara u njegovom čakavskom izričaju s pripadajućim rječnikom, onako kako je autorica upijala jezik od matere svoje. A svaka fotografija također je priča za sebe, pomno odabrane vizualiziraju tekst, odnosno kontekst nekadašnje stvarnosti.

Pored toga, knjiga ujedno potvrđuje kako u kasnijim razdobljima promjene ne znače uvijek napredak, i konačno, iz ove knjige izvire toliko životne energije i topline naše autorice o svom zavičaju, baš onako kako je pjesnik Cvite Škarpa 1936. g. zapisao za Stari Grad „Volim ga zato, jer u njem još uvijek živi moj lijepi san“.

Stoga, kada naša draga spisateljica Marica Buratović, uvodnu riječ naslovi Spominjem se, time prošlost ne ostaje u prošlosti, već najizravnije održava interakciju sa svojim nasljeđem (tj. svega onoga što je sraslo s bićem hvarskog čovjeka). Tim više, autorica samo svjedoči kako su te veze s otokom duboke, snažne, intenzivne, uzajamne, i nadasve životne, ali, ujedno i kumulativne u međugeneracijskim doticajima unutar otočnog identiteta.

I na kraju, svjestan sam da sam netočno izgovorio brojne riječi u hvarskom dijalektu, ali, za ono što me nadilazi, za to ne odgovaram.

OMH u Jelsi