Građa postojanja

Gordana Radić nije nepoznata u književnim krugovima. Već iz popisa knjiga u njenoj bibliografiji mogu se razabrati interesi i zaokupljenosti: zavičajna kultura i običaji, djetinjstvo, obiteljski život. Na mene je već ranije dubok dojam ostavila njena zbirka pjesama satkanih iz emocija i sjećanja na djetinjstvo U lončiću rič, a također i sjajna monografija Bako o imotskim karnevalijama za koje sam prvi puta čula (premda Splićanka) na studiju u Zagrebu gdje su naši kolege Imoćani svaku jesen počinjali s velikim i zanimljivim pripremama za karneval u svome Imotskome.

Mi ostali njihovi kolege začuđeno smo ih slušali, počinjući razumijevati da se iza tih razgovora i žučnih rasprava skriva nešto uistinu čarobno. Gordana Radić i njeni suradnici sačuvali su taj imotski kulturni segment za vječnost. O obitelji i precima slikovito je pisala u knjizi Ljepilo za svjetlopis. Velika je zaljubljenica u svoj dom i zavičaj na Modrome jezeru, što je trajno sačuvalo njenu tankoćutnost i zagledanost u dubine - bilo riječi, bilo odnosa, bilo drugih ljepota. Obnašala je odgovorne dužnosti na poslu i profesionalno se s puno ljubavi posvećivala djeci. Rezultiralo je to i nadahnutom književnom riječi namijenjenoj njima. No ovom je zbirkom dotaknula i otključala jedan drugačiji, posve intiman svijet. Pozvani smo da ga otkrijemo i unesemo u sebe.

- iz predgovora