Nagrade za priču "Ivan Raos"

Učenica Laura Čagalj iz Zagvozda također je izvela poznati monolog Vrtirepke iz Prosjaka i sinova. Ulomke iz poznatih Raosovih tekstova čitao je profesor Šimun Čagalj, a zatim je uslijedila izvedba monodrame “Prkos” autora Ivana Branka Šamije čiji je tekst upravo dobio prvu nagradu "Ivan Raos" 2001. godine. Monodramu u režiji Jure Radnića izvela je glumica Anđela Žužul.

Tijekom dana održana je likovna kolonija pa su na kraju uručene slike uime pokrovitelja - pročelniku Županijskog Odjela za kulturu Željku Primorcu i načelniku Općine Lovreć Petru Petričeviću. Slike je uručila predsjednica splitske Likovne udruge "Emanuel Vidović" Julija Stapić. Riječ je o slikama koje su članovi udruge oslikali u spomena na Ivana Raosa i donirali Udruzi građana.

U svečanom dijelu programa proglašeni su dobitnici nagrade "Ivan Raos" na najbolju zavičajnu priču/novelu. Na taj natječaj u suorganizaciji Ogranka Matice hrvatske u Imotskom i Splitsko-dalmatinske županije pristigao je 21 rad. Prvu nagradu dobio je tekst Tine Maršić – O jednim rebatinkama, zatim tekst Augustina Age Kujundžića – Vuk zmija i muva CC te tekst Ide Zdilar – Boškova murva.

Nagrađene i pohvaljene priče s prva tri natječaja "Ivan Raos" bit će objavljene u zborniku Raosovih dana. Predsjednik ProsudbenoG povjerenstva književnik i profesor Ivica Šušić o nagrađenim pričama je zapisao:

Tina Maršić, O jednim rabatinkama

U ovoj lirskoj prozi, ispričanoj u prvom licu, autorica kratkim, slikovitim, ekspresivnim i nadasve toplim rečenicama, navodi čitatelja da suosjeća s njom. To je priča jedne djevojčice iz sedamdesetih godina, poslije majke s velikim životnim iskustvom. Vraća se u školske dane kada joj nije bilo jasno zašto ni njezin otac nije otišao raditi u Njemačku pa bi kao i svi drugi dolazio blagdanima i donosio darove. Imao je četiri kćeri koje je nazivao sinovima. Činio je sve, koliko se u takvim prilikama moglo, da budu sretne. Poslije proživljava i prve ljubavne boli sanjajući o novim rabatinkama koje bi tobože sve promijenile i donijele joj sreću: „Ali što ću kad moj ćaća nije iša u svit.“ Prošlo je vrijeme i ona je dočekala svoje nove rabatinke. Udala se i imala je svega, ali nije više bilo „onog očevog pogleda“. Trebalo je „isključiti dušu, srce, i samo raditi“. Poslije joj je otac umro i ostavio je „tom nemilosrdnom i ispraznom svijetu“. Tek tada je shvatila da su nove rabatinke – „nauživati se svoje dice“. Ovo je priča o djevojčici koja je čeznula za novim rabatinkama, ali to sebi nije mogla priskrbiti. Poslije je shvatila da je imala ono što je bitno: ljubav i toplinu rodnog doma koga je stvarao očev pogled. Ovo je hvalospjev svima onima koji su u vrijeme masovnih odlazaka u inozemstvo ostali na rodnoj grudi i prkosili svim nedaćama.

Augustin Kujundžić Ago, Vuk, zmija i muva CC

Ovo je trodijelna priča ispričana u prvom licu, zavičajnim govorom. Autor se prenio u dječju psihu i njegovo pripovijedanje vuče na „Vječno nasmijano nebo“, Ivana Raosa. Rečenice su kratke, jezični izražaj lokalan, sočan i asocijativan. Pričanje je protkano narodnim izrekama. Slikovito je i duhovito. Slike i misli salijeću jedna drugu, vrlo su slatke i uvjerljive te čitatelju ne daju da predahne. Istaknut je dječji strah, ali i domišljatost, oštroumnost, odlučnost. Pisac je pokazao kako dobro poznaje pripovjedački zanat. Iznio je ono što ga je kao dječaka uzbudilo i probudilo mu maštu. To je vrlo vješto, jezično i stilski, prenio čitatelju.

Ida Zdilar, Boškova murva

Mlada autorica je naizgled običnu priču o povratku jedne imotske žene iz Kanade pretvorila u vrlo zanimljivo i originalno štivo. Njezine riječi su kolokvijalne; očito oblikovane pod utjecajem moderne proze, neobične mješavine struje svijesti i jeans proze. Vođena asocijativnošću, ona bilježi pojedine misli, slike i osjećaje, koje se samo čine kao digresije, a zapravo doprinose dubljem opisu glavnog lika i njegova proživljavanja. Osjeća se otuđenost i nedostatak volje da se išta mijenja. Ona je stranac tamo u dalekom gradu, i na prvi pogled, u ostavljenom imotskom kraju. Došla je na očev sprovod, želi to (kao Mersault u Camusovu Strancu) jednostavno obaviti i vratiti se u svoju kolotečinu u bešćutni, ali prihvaćeni strani svijet. Njezini, i ne samo njezini odlasci i dolasci, vezani su uz „Boškovu murvu“. Ona je mnoge ispratila i dočekala. Poanta priče je na kraju kad je ta murva u njoj probudila nostalgiju i iskonske osjećaje pripadnosti kraju gdje se je dogodila. U njoj se nešto prelomilo i umjesto da otputuje, naziva svoje da netko dođe po nju. Ona je kod „Boškove murve“ i želi ostati.

Mladen Vuković