Proslava 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva u Hvaru

Svečanost je započela ophodom orkestra limene glazbe „Hrvatska gradska glazba Stari Grad” središnjim gradskim trgom i prigodnim nastupom pred Arsenalom, koja je hrvatskim budnicama stvorila svečano ozračje u gradu te u Arsenalu hrvatskom himnom započela s proslavom. Proslavu je otvorio, najprije molitvom za sve poginule i preminule hrvatske branitelje i preminule članove hvarskoga Ogranka Matice hrvatske, pozdravnim govorom  predsjednik hvarskoga Matičinog ogranka akademik Kuzma Kovačić pozdravivši nazočne u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i njezinog predsjednika akademika Velimira Neidhardta te u ime organizatora. Pozdravivši i predstavivši predavače, povezao je vremena početaka Hrvatskog kraljevstva (državnosti) s našim vremenom stvaranja slobodne Hrvatske, slavna vremena kralja Tomislava i predsjednika Franje Tuđmana, podsjetivši na još neke prevažne obljetnice – 35. godina od prvih demokratskih izbora i uspostave hrvatskog državnog sabora i 30. obljetnicu pobjede nad srpskim agresorom u proslavljenim oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja, kao i na 80 godina od najvećeg stradanja hrvatskog naroda, planiranog genocida počinjenog od partizana, jugoslavenske armije s četnicima i jugoslavenskog komunističkog režima tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, ustvrdivši da su svi veliki osvajači kroz povijest na Hrvatskoj zube slomili. Pozvao je na važnost održavanja slavlja i njegovanja povijesnog pamćenja, što dugujemo našem potomstvu, te predložio da se ove godine podigne spomen-ploča ovome velikom jubileju na glavnome hvarskom trgu, Trgu sv. Stjepana I., pape i mučenika, onako kako su prije 100 godina to činili naši predci diljem domovine i po svijetu za proslave 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva - kao znak naše svijesti o vrijednosti rodoljublja i domoljublja, o vjernosti ljubljenoj Hrvatskoj,što je prihvaćeno aklamacijom.

Izvrsna predavanja potom su  pozornom slušateljstvu održali profesori s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, ugledni hrvatski povjesničari prof. dr. sc. Josip Vrandečić i prof. dr. sc. don Marko Trogrlić (njegovo predavanje čitao je povjesničar prof. dr. sc. Mladenko Domazet, jer autor zbog teškoga stanja bolesnoga oca nije mogao doći). Sadržaj i glavne poruke njihovih predavanja donosimo u sažetku.                                     

Prof. dr. Vrandečić, „Hrvatsko kraljevstvo i kralj Tomislav u europskom kontekstu”:

Model nastanka srednjovjekovne hrvatske države slijedi obrazac nastanka država na europskom Zapadu. Kršćanstvo i baština Rimskog Carstva temeljni su za razumijevanje stvaranja država zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga a time i srednjovjekovne Hrvatske. Polazišna je teza da Carstvo nije propalo, nego se zahvaljujući kršćanstvu preobrazilo u novu političku i duhovni stvarnost koju karakterizira Carstvo Karla Velikog i karolinška renesansa. Zahvaljujući Zapadu koji se, premda pod pritiskom Normana i islama polako razvijao, na Istoku su Europe dominirali Avari koji su razorili sva vidljiva obilježja rimske civilizacije u Panoniji i Iliriku. Pod njihovim naletima nestaje 40 velikih gradova od Dunava do Jadrana, među kojima su najznačajniji Sirmium i Salona, a preživjelo ilirsko-romansko stanovništvo povlači se u dalmatinske gradove pod vlašću slabašnog Bizanta. Zahvaljujući vojnoj inicijativi Karla Velikog Hrvati sudjeluju u završnom osvajanju avarskog Ringa u Panoniji 794. godine, nakon čega im je otvoren put prema Jadranu. Tamo, nakon 200 godina avarske dominacije zatiču samo ruševine navedenih rimskih gradova. Grade svoja skromna upravna središta nadomak dalmatinskih gradova poput Nina, Biograda, Knina i Klisa te skromne ranoromaničke crkvice. Koriste najprije sukob između Karla Velikog i Bizanta koji je dovršen Achenskim mirom 812. godine te opadanje karolinške vlasti kako bi ojačali svoju državnost na štetu ovih moćnih sila. Pokrštavaju se uglavnom preko misionara iz Akvileje kamo hodočaste i hrvatski vladari Trpimir i Branimir jer su njihova imena zapisana u tzv. Čenadskom evangelijaru. Rimska kurija širi svoj utjecaj preko novoosnovane Ninske biskupije, ne samo na hrvatskom političkom teritoriju nego i u dalmatinskim gradovima koji su pod nominalnom vlašću Bizanta. Trpimir se u svojoj glasovitoj darovnici iz 852. spominje kao „knez Hrvata“, a papa Ivan VII. u svom pismu „dragom sinu Branimiru“ od 7. lipnja 879. priznaje hrvatsku državu i hrvatski narod kao nezavisnu političku zajednicu na istočnojadranskoj obali. Kneza Tomislava (910.-928.) papa Ivan X. 925. po prvi puta naziva kraljem što svjedoči o daljnjem usponu hrvatske države. Tomislav uspješno odolijeva pritisku Mađara i Bugara o čemu svjedoče relevantni povijesni izvori. O tadašnjoj vojnoj moći Hrvatskog Kraljevstva svjedoče bizantski izvori koji navode 160.000 vojnika i 60 ratnih brodova. Vrhunac Kraljevstvo dostiže za Zvonimira kojega je papinski izaslanik Gebizon službeno okrunio za kralja u Solinu 1076. godine. Razvidno je da proces uspostave i jačanja Hrvatskog Kraljevstva slijedi tipični zapadnoeuropski obrazac izrastanja naroda i država iz pozicije rimskih pomoćnih snaga – u slučaju Hrvata karolinških saveznika; hrvatski vladari uz pomoć Katoličke Crkve grade svoju državu na temelju pravne baštine i kulturne tradicije Rimskog Carstva, čiji korijeni objedinjuju sve zapadnoeuropske kršćanske narode.

Prof. dr. Trogrlić, „Salonitanska baština i njezina tradicija kao temelj i ishodište odluka Splitskih koncila (925. - 928.) o prvenstvu Splitske crkve”:

Godine 925. održan je prvi Splitski crkveni sabor kako bi razriješio pitanje crkvene organizacije na području nekadašnjeg rimskog Ilirika na kojemu je ojačala Hrvatska kneževina. Stara biskupijska središta opstala su nakon avarske provale jedino u dalmatinskim gradovima, a cjelokupno se područje hrvatske države našlo pod jurisdikcijom novoutemeljene Ninske biskupije. U nadmetanju za crkveno prvenstvo isticao se Zadar, kao političko središte bizantske teme Dalmacije, Nin, te Splitska nadbiskupija koja je baštinila crkveno nasljeđe Salone.  Na navedenom Crkvenom saboru iz 925. godine nedvojbeno je najvažniji prva odluka ili kanon koji zaključuje da Splitska crkva ima prvenstvo, tj. metropolitanski status: “Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama (...)”. U stjecanju crkvenog prvenstva Splitske crkve u hrvatskom narodu, od od Jadrana do Panonije, presudila je stoga važnost i uloga Salone, metropole nekadašnje rimske provincije Dalmacije. U tom je političkom središtu oblikovanje organizirane kršćanske zajednice započelo vrlo rano, u okviru općeg procesa razvoja crkvenog teritorijalnog ustroja. Taj se ustroj razvijao od svojih skromnih početnih oblika pa sve do onog razgranatog biskupijskog i metropolitanskog. Salona se kao politička metropola Dalmacije i jedan od najvećih gradova u Carstvu prirodno nametnula i kao metropolitansko sjedište u crkveno-upravnom smislu riječi. Drugi važan element koji je išao u prilog Splitske crkve, najjuže je vezan uz ovu salonitansku crkvenu baštinu; u spomenutom prvom kanonu Splitske sinode ističe se uloga  blaženog Dujma koji je, kako se tu kaže, od apostola Petra bio poslan u Solin tj. Salonu (... beatus Domnius ab apostolo Petro predicare Salonam missus est...). To je uvjerenje imalo svoju jasnu težinu i opravdanje i sve se do nedavno, do vremena don Frane Bulića, smatralo posve istinitim. Snažan Dujmovu kultu u Saloni kao i u ostalim biskupijama prostrane rimske provincije Dalmacije, ali i šire, sve do Rima kamo su njegove kosti prenesene, potvrđen je liturgijskim i arheološkim vrelima, povezan s uvjerenjem da je Dujam bio učenikom apostolskog prvaka sv. Petra koji ga je, kako se stoljećima vjerovalo, poslao u Salonu da tamo naviješta Evanđelje. Na osnovu ovog statusa apostolskog podrijetla Salonitanske crkve, njenog “apostoliciteta”, prisutnog i široko proširenog i po Dalmaciji, a i šire, na glasovitim je Splitskim saborima 925. – 928. odlučeno o prvenstvu Splitske crkve u Hrvatskom  Kraljevstvu pri čemu joj je taj primat dodijeljen zahvaljujući upravo tradiciji Salonitanske crkve i njenim mučenicima, na čelu sa Sv. Dujmom. Splitska se nadbiskupija stoga uzdigla na rang metropolije i obuhvatila je sve hrvatske biskupije. Odlukom prvog kanona Splitskog crkvenog sabora 925. Split je postao sjedište jedinstvene crkvene pokrajine za sve biskupije tadašnje Dalmacije, Huma i cijelog Hrvatskog Kraljevstva a salonitansko-splitskom nadbiskupu priznato je prvenstvo među svim biskupima mjesnih crkava sa sjedištem na velikom prostoru pod Tomislavovom vrhovnom vlašću, od mora do panonske ravnice.

Proslavu su, uz spomenuti puhački orkestar limene glazbe pod ravnanjem Luke Gamulina, svojim domoljubnim pjesmama posebno uveličala djeca okićena hrvatskim trobojnicama - pravi ukras poslave, tridesetak djevojčica i dječaka hvarskoga Dječjeg katedralnog zbora pod ravnanjem Jasne Fistonić (glasovir: Klara Milatić, flauta: Katarina Novak), a dvije domoljubne pjesme pročitao je Ante Tonči Novak.

Nakon završenog službenog dijela proslave Hvarani su se u radosti družili na prigodnom domjenku, koji su pripremili i darovali matičari i drugi darovatelji.

Hvarani su i ovom uzornom proslavom pokazali da je u hrvatskom narodu živa svijest o našoj slavnoj prošlosti i ukorijenjenosti u nacionalni identitet, kao i čvrsta odlučnost da naše vrijednosti čuvamo i živimo, kako su to činili naši predci u davnoj i branitelji u nedavnoj prošlosti – kako jučer, tako i danas i sutra.

Kuzma Kovačić