Održana X. Humanitarna likovna kolonija „Zvonko Bušić - Taik“ u Gorici

Dvadesetak umjetnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine su u spokojnom ambijentu goričkog Šamatorja utiskivali dojmove na platno i u drvo, prebirali po vlastitoj nutrini da bi posjetiteljima pokazali kako nastaje umjetničko djelo te se u trenucima odmora družili u hladovini kostila (košćela) i uz šapat sjeverca vjetra koji je silazio niz Zavalu. Svrha njihovog okupljanja je kolonija u čast Zvonka Bušića Taika, uznika koji je svoje domosnovlje u verigama živio 32 godine u američkim zatvorima. Da ne bi kojim slučajem zatomilo sjećanje na njegovu žrtvu i da bi se podsjećali kako se voli domovina, Bratovština svetog Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići te Ogranak Matice hrvatske u Grudama, uz pokroviteljstvo Ministarstva branitelja RH te Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Županije zapadnohercegovačke deset godina okuplja umjetnike u Gorici.

Ovogodišnja likovna kolonija je prva od kada je ovaj svijet napustila Julienne Eden Bušić, Zvonkova supruga. To je žena koja je Hrvatsku zavoljela na način da bi se jedan prosječan Hrvat itekako trebao zamisliti, žena koja je također poput supruga darovala svoju slobodu za ideale domovine koja je postala njena. Julienne je zavoljela Hrvatsku zahvaljujući žaru kakvim je njen Zvonko sjao pričajući o domovini koja je i sama bila utamničena, baš kao kasnije i njih dvoje poradi domovine. Stoga je ovogodišnja likovna kolonija otvorena u srijedu, istu večer kada je upriličena komemoracija za Julienne Eden Bušić. O njoj su govorili dvojica svećenika koji su ju poznavali i dijelili s njom neizvjesnost i nadu, Fra Šimun Šito Ćorić i fra Jozo Grbeš. Fra Šimun Šito podijelio je s prisutnima put koji ga je spojio s Julienne Eden Schultz Bušić dok je izdržavala kaznu u zatvoru u gradu Pleasantonu. Kako je rekao, jedini razlog posjeta gradu u kojem se nalazi zatvor za žene bio je: „U tom skrovištu odležavala je svoje zatvorske godine jedna žena koju sam konačno mogao i svakako htio posjetiti. Već sam odavno stajao zabezeknut pred tom Amerikankom židovskih korijena koja je ponesena entuzijazmom svoga muža za slobodom njegova malog naroda tamo na Mediteranu, i sama se svom dušom uključila u tu borbu, a protiv politike i vlastite zemlje koja je službeno podržavala jugoslavenski komunistički totalitarizam i diktaturu.“ Ona je služila zatvorsku kaznu jer je bila supruga čovjeka koji je otmicom zrakoplova htio privući pažnju na domovinu i narod koji se nalazi u diktaturi, no, ta diktatura je bila u prisnim odnosima sa svjetskim silama pa i sa SAD-om koji je supružnike Bušić optužio na dugogodišnje robije iako je i sudac na izricanju presude Julienne Bušić izjavio da ta žena nije terorist u bilo kojem smislu te riječi.

Fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije i dugogodišnji prijatelj pokojnih Zvonka i Julienne nije mogao biti prisutan na komemoraciji, ali pismom, koje je pročitala Marija Bušić, rekao je sve što mu je bilo na srcu. „Ova godina je mučna i neobična jer ode nam jedna žena kakvu povijest naših pamćenja i našeg znanja ne pamti. Ona se ne može staviti u riječ, tekst. O njoj se ne može govoriti spontano, usput… Njen život traži dostojanstveno sjećanje“, poručio je fra Jozo. Ovaj svećenik i Julienne bili su prijatelji koje je povezivala ljubav prema istini i prema Hrvatskoj. Zato je dodao: „Nisam čvršću, slobodniju, istinom vođenu, jedinstveniju ženu nikada susreo. Čast mi je uvijek bila s njom biti. O kako je bezgranično Hrvatsku voljela! U zatvor je išla zbog nje. U slobodi živjela za nju. To je ljubav. Bezgranična, bezuvjetna, bezinteresna!“ Veoma emotivno pismo koje je fra Jozo poslao opisuje put, način življenja i borbe za istinu i slobodu. Govori o svim zamkama i mukama dok su tražili oslobođenje Zvonka Bušića, govori o razočarenjima koja su bila velika jer su dolazila od strane od koje se inače očekuje i traži pomoć. „Julienne je plemenita, dobra duša hrvatska“, naglasio je fra Jozo koji ju je i poznavao u dušu, a na samom kraju pisma je zahvalio ljudima i institucijama koje čuvaju sjećanje na Bušiće te ih zamolio da se nikada ne umore.

Komemoraciju za Julienne Eden Bušić emotivno je moderirao Jakov Bilić, akademski glumac Hrvatskog narodnog kazališta Šibenik. Ante Tandara je bio izaslanik ministra Tome Medveda. Klapa Bratovština je ovu emotivnu večer dodatno uljepšala izvedbama domoljubnih pjesama, a Mladen Begić, ministar hrvatskih branitelja ŽZH je otvorio 10. Likovnu koloniju čiji je voditelj bio Anđelko Mikulić. U petak, 11. rujna je zatvorena likovna kolonija, a načelnik općine Grude Ljubo Grizelj je otvorio izložbu radova nastalih na njoj. Iako je svrha ovih okupljanja plemenita, valja naglasiti da su umjetnici i srcem i znanjem prisutni na koloniji jer su njihova djela vrijedna gledanja i posjedovanja, a Anđelko Mikulić je kao voditelj kolonije potvrdio da je iz godine u godinu primjetan porast kvalitete umjetničkih djela. Mario Bušić je na kraju kazao da je općini Grude upućen prijedlog Matice hrvatske Ogranak Grude i Bratovštine sv. Stjepana Prvomučenika Gorica-Sovići da se jedna od grudskih ulica nazove imenima ovih hrvatskih velikana.

Marko Čuljak