I bila negdar godišća neka...

Iz pogovora

Čitatelj će već u stilizaciji naslova I bila negdar godišća neka... koji je oplemenjen slikom moslavačke kućice s velikim drvetom u dvorištu, neobične po tome što se na njoj vide sva četiri godišnja doba, prepoznati ne samo osnovnu temu knjige nego i autorski odnos, prepun ljubavi, prema temama i motivima u njoj izraženim njemu svojstvenim sinkretizmom pjesničke riječi i slike. Znao je reći da su mu za potpun izraz doživljaja potrebni i riječ i slika, jer on je i slikar. Veznički početak naslova "I", i to na svečan, biblijski uzvišen način, upućuje na susljednost, a predikat bila na prvom mjestu, u prošlom vremenu, ističe da su od tko zna kad, od negdar, prošle i izmijenile se generacije, godišća neka, izgubljena u maglama prošlosti, ali da su bila vidimo po tragovima svoga postojanja. Mnogo generacija koje su prenosile i ostavljale jedna drugoj i ovoj današnjoj nešto na čuvanje. Ima u tome i nečeg nostalgičnog i bajkovitog jer tako počinju i bajke (Bio jednom...), a vlastitu usmenoknjiževnu baštinu autor itekako dobro poznaje, vlastitu baštinu uopće. U poanti knjige ćemo naći želju da se ono što su generacije u svom hodu kroz godinu i godine čuvale čuva i dalje.

Što je to toliko vrijedno i važno autoru, zaljubljeniku u svoj životni prostor i baštinu, reći će on odmah na početku knjige. U motu zbirke, u pjesmi "Culanjek pri srcu" (preuzetoj iz njegove prve zbirke, Prečecom prek snova, 2007) to je jezik, materina, al dedova riječ koju će ostaviti potomcima da im bude zvirnik veren i trajen koji napaja roda duh. Tu misao vodilju dopunjuje pjesmom Zarad godišća tog i kaže nam da nitko ne smije zaboraviti deje nikel, zaboraviti koren svoj ni zavičaja običaja. „Mam nekzato kist i pero/ (...) zapisa još, takaj vrijedno, / naj izriše, naj ispiše!" Dakle, riječju i slikom, imperativno. Ali ne samo to. Jer čitatelj i ne očekuje da će u ovoj knjizi naći popis svih ubaštinjenih običaja ni rječnik nego će potražiti ponajprije autorov lirski i slikarski doživljaj života svijeta i prostora s kojim je stopljen i kome pripada svim svojim bićem.

I jezik u svojim oblicima i strukturi čuva povijest. Stubičan piše berečkom kajkavštinom koju je nazvao „konglomeratom" jer se izmiješala sa štokavštinom koja je došla s migracijama stanovništva, doseljavanjem štokavaca u ova područja već s dolaskom Turaka, kad je većina stanovništva pred njima izbjegla (o čemu piše u svom povijesnom romanu Sedmi barjak), a nastavljene su i kasnije. U tom govoru miješaju se ijekavica i ekavica, a on s pravom ne želi ništa ni mijenjati ni „popravljati" jer su taj jezik i govor autentični i jer i njegovo stvaranje izvire iz života u ovom podneblju. I u našoj pjesničkoj usmenoknjiževnoj baštini je tako, ponegdje ćemo ijekavicu i ekavicu pronaći čak i u jednom stihu.

Zvonko Farago