Predavanje održano povodom 100. obljetnice rođenja isusovca patra Ivana Fučeka (1926.-2020.)

Drago mi je što Vam danas ukratko smijem iznijeti neke detalje i životna ostvarenja patra Ivana Fučeka, mojega redovničkoga subrata, a Vašega istaknutoga i nadaleko poznatoga sumještanina i počasnoga građanina Đurđevca, na koga ste s pravom ponosni, koji je ugledao svjetlo ovoga svijeta prije stotinu godina, 1. srpnja 1926., a unišao u ozračje Božje punine preminuvši 12. siječnja 2020. u Zagrebu.

Ovo svojevrsno predavanje nosi i osobni pečat. Premda mi pater Fuček nikada nije bio profesor ni poglavar, uvijek smo si bili nekako duhovno blizu. Rado smo se susretali za mojega studija u Rimu, gdje je on predavao moralnu teologiju na Teološkom fakultetu Papinskoga sveučilištu Gregoriana, i to kao treći profesor Hrvat nakon dubrovačkoga isusovačkoga dvojca patra Rajmunda Kunića (1719.-1798.), jednoga od najutjecajnijih latinista 18. stoljeća, i matematičara patra Ruđera Boškovića (1711.-1787.), jednoga od najvećih znanstvenika prosvjetiteljskoga 18. stoljeća! Potom sam patra Fučeka kasnije kao urednik našega znanstvenoga časopisa Obnovljeni Život znao zamoliti za pokoji članak, a on zamolbu nikada nije odbio, premda je imao mnoštvo poslova! Jednostavno me je fascinirala radinost toga čovjeka, a što se može vidjeti i po njegovoj bibliografiji, koja obuhvaća 37 knjiga te više stotina znanstvenih i stručnih radova i rasprava, na hrvatskom i drugim jezicima (Fuček, 2010, 483-523). Dakle, rekli bi stari Latini: Nulla dies sine linea! – nijedan njegov dan nije prošao bez poteza pera, bez pisanja! Kasnije mi je bilo neobično drago što sam krajem 2015. godine zajedno s patrom Marijanom Steinerom, njegovim vjeroučenikom i studentom, na našem isusovačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, mogao njemu u čast organizirati međunarodni znanstveni simpozij povodom 90. obljetnice života – na kojem su sudjelovali i dvojica njegovih kolega iz Rima – te potom i suurediti prigodni zbornik naslova Aktualne moralne teme, u kojem su objedinjeni prilozi svih relevantnih aktualnih hrvatskih moralnih teologa, koji su nastupili iz poštovanja prema patru Fučeku (Steiner i Šestak, 2016; Šestak, 2016).

Fuček je svojim duhovnim habitusom i odgovornim funkcijama jednostavno obilježio Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove, ali i pronio njezin dobar glas izvan njezinih granica. Za ilustraciju, spominjem tek neke njegove dužnosti: bio je profesor moralne teologije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu (1960.-1980.), potom sa samo 36 godina najmlađi provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove (1962.-1968.), zatim rektor našega Isusovačkoga kolegija na Jordanovcu (1969.-1974.), a od 1980. pa do 2010. profesor na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, član papinskoga Međunarodnoga teološkoga povjerenstva (1980.-1985.), teolog pri Apostolskoj pokorničarni (1995.-2010., (Paenitentiaria Apostolica), kao i član mnogih povjerenstava i instituta širom svijeta. I još mnogo, mnogo toga drugoga, kako se to može čitati na raznim mjestima (Cik, 2020; Perković, 1996. i dr.). Ne zaboravljam da je p. Fuček bio i dugogodišnji duhovnik u našem Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu (1984.-2001.), čiji je rektor kasnije (2016.-2019.) bio predvoditelj današnjega misnoga slavlja, varaždinski biskup mons. Bože Radoš.

Danas bih se zajedno s Vama želio prisjetiti patra Fučeka kao svećenika i pastoralnoga radnika te znanstvenika.

P. Fuček kao svećenik

Što je to utjecalo na Vašega sumještanina, mladoga Ivana da se odluči na svećenički i redovnički život? Da nije možda pošto-poto htio pobjeći od mukotrpnoga zemljoradničkoga života? A zbog svoje ambicioznosti – i od provincijalne anonimnosti? Imati možda etablirani socijalni status i materijalnu sigurnost? Pa steći, uostalom, i zavidnu izobrazbu naučivši pritom klasične i više svjetskih jezika, i napokon načiniti zavidnu akademsku karijeru? Vidite, upravo ništa od svega toga! Zašto? Zato što je Vaš župljanin Fuček svojim mladenačkim srcem, razmišljajući o svećeništvu, sanjao zapravo najprije odlazak u Indiju, u misije! A u misijama ama baš ničega od svega gore spomenutoga nema! Tamo se samo može izgubiti glava, postati mučenikom! Upravo ta činjenica, tj. da je vaš Ivan želio postati misionar, govori u prilog tomu da je kod njega bilo istinsko duhovno zvanje, a ne nekakav bijeg od nečega ili pak trka za bilo čime!

Božji poziv na svećenički i redovnički život uvijek je nešto osobnoga, pa stoga i za druge teško razumljivoga jer se osobno iskustvo nikada ne može adekvatno priopćiti drugima. Nesumnjivo je u tom određenu ulogu odigralo pobožno obiteljsko ozračje Fučekovih, zatim prostor ovoga oltara, pa i slika sv. Jurja, koji svojim konjem, kopljem i pobijeđenim zmajem uvijek djeluje na dječju maštu kao inspiracija za junačka i neustrašiva djela. Sasvim sigurno je to bila i ona čestitka koju je Ivan kao desetogodišnjak uputio nadbiskupu Stepincu kada je 1936. pohodio Đurđevac te u ovoj crkvi posvetio nove oltare, a čega se pater Fuček – sjećam se – prisjetio gotovo 80 godina kasnije, točnije 2015. na proslavi dijamantnoga jubileja svojega svećeništva upravo na ovom mjestu (Cik, 2020, 258). Jer – Stepinac se ne zaboravlja, on uvijek nadahnjuje! Upravo onako kako to svetci obično čine.

U novicijat Družbe Isusove stupio je Fuček uoči blagdana sv. Ignacija 30. srpnja 1944. No, od Indije – ništa! Ona je zatvorila svoja vrata misionarima, a novouspostavljeni jugoslavenski režim vrata za izlazak iz zemlje crkvenim osobama. Nakon završenih filozofsko-teoloških studija u Zagrebu bio je zaređen za svećenika 30. srpnja 1955. Pet godina kasnije (1960.) stekao je naslov doktora znanosti na Katoličkom-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu obranivši disertaciju o Jurju Mulihu, isusovačkom misionaru iz 18. stoljeća. Habilitirao se 1976. na istoj instituciji. Treba znati da je Fučekova generacija bila prva poslijeratna generacija isusovaca koja zbog komunističkoga režima nije na svoje više studije mogla otići u inozemstvo. Uz izvrsne profesore i vlastitom marljivošću stekli su zamjerno znanje iz filozofskih odnosno teoloških disciplina, ali i naučili više stranih jezika kojima su se dobro služili. Ništa nisu zaostajali za svojim kolegama u slobodnom svijetu. To je dokazao i p. Fuček, koji je s 54 godine otišao predavati u Rim na talijanskom jeziku, a u toj se svojoj ulozi morao služiti i drugim svjetskim jezicima (Steiner, 2016, 15).

Pater Fuček bio je jednostavno svećenik od glave do pete! Ovdje, među ostalim, mislim na njega kao na vrsnoga katehetu i duhovnika studenata na Jordanovcu od 1969. do 1976. godine. Započeo je s malom grupicom, koja je već sljedeće godine znatno porasla brojem. Skupina se je nazvala Jordan. Podučavao je studente temeljnim istinama vjere. Želio je da njihova vjera bude primjerena njihovu društvenom i akademskom statusu – tj. intelektualno odgovorna! Nije dopuštao da buduće profesorice ili inženjeri imaju vjeru “curice u kratkoj kiklici” ili “dečkića u kratkim hlačicama”! No, Fuček svojim studentima nije posredovao samo dobro definirane sadržaje vjere, nego ih je učio i moliti! A i sam je bio molitelj. Jer onaj koji ne moli ne poznaje Boga, za takvog vjera nije događaj, event, hod s Isusom kao prijateljem “od srca k srcu”, nego možda folklor, koji međutim ne može nositi čovjekov život! Tek molitvom vjera postaje osobnim iskustvom. U tom je smislu i razumljivo zašto je Fuček 1972. napisao djelo Osobno doživljeno kršćanstvo. U njemu je obradio strukturu Duhovnih vježbi sv. Ignacija – u djelu također zasebno otisnute – napose njihovu kristocentrično-personalističku dimenziju. U toj viziji čovjek se osobno doživljava oslovljenim i pozvanim od Krista Gospodina, Nebeskoga Kralja, da se priljubi Njegovu križu i Njegovoj sudbini u misiji spašavanja svijeta naviještanjem Evanđelja. Osobni susret s Bogom i Njegov poziv na jedinstvenu službu u cjelini kozmosa čine srčiku kršćanskoga identiteta poziva i poslanja, za koji se u svoj slobodi može i život dati. Taj osobni, iskustveni pristup Kristu omogućio je Fuček svojoj studentskoj grupi odvodeći ih na duhovne vježbe u Opatiju, a kasnije ih i osobno duhovno vodio razgovorima, za koje je uvijek imao vremena, kako bi oni vjerski dozrijevali.

Fuček je odgajao konkretne ljude, ljude spremne da se u budućnosti kršćanski angažiraju, a ne da ostanu u svojoj kući ili pak u stanu grozničavo obdržavajući svoju etičku savršenost. S nadolaskom demokracije, mnogi su se od njegovih bivših studenata dali na raspolaganje svojemu narodu u stvaranju suverene Hrvatske. Ne moram ni spominjati da je i sam pater Fuček bio velik rodoljub, na tragu one Stepinčeve: “U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti!” Kada bi navraćao u Zagreb, predsjednik Tuđman običavao bi ga pozivati u svoj ured na razgovor. On ga je uostalom i odlikovao visokim državnim priznanjem Redom kneza Branimira s ogrlicom 29. svibnja 1998. godine na svečanosti uoči tadašnjega Dana državnosti, kada su bili odlikovani istaknuti članovi Crkve u Hrvata.

Pater Fuček znao je i materijalno brinuti za svoje studente kada im je bilo najpotrebnije, a što mi je jednom zgodom gotovo sa suzom zahvalnicom u oku povjerio jedan od njih, danas profesor na jednom sveučilištu. Kao svećenik, Fuček je bio rado slušani konferansje i propovjednik, voditelj duhovnih vježbi svećenicima, redovnicima i laicima te cijenjeni duhovni vođa. Svi koji su ga susretali imali su dojam da mu je bilo neobično stalo do njih! I zato su mu i kao profesoru znali navratiti. Valja spomenuti da je gotovo do u duboku starost, samo nekoliko godina prije smrti, još bio duhovnik bogoslovima u Biskupijskom misijskom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli.

P. Fuček kao znanstvenik

Fuček je u svijet znanosti ušao proučavanjem života i djela Jurja Muliha, kojim se je započeo baviti na doktorskom studiju, i kojeg je završio obranom doktorske disertacije latinskoga naslova De activitate pastorali-misionaria P. Georgii Mulih SJ: O pastoralno-misionarskom djelovanju p. Jurja Muliha iz Družbe Isusove (1694.-1754.). Taj svoj rad Fuček je s vremenom proširio i drugim istraživanjima te je godine 1994. tiskana monografija naslova Juraj Mulih – život i djelo. On je tako postao naš najbolji poznavatelj života i djela toga velikoga hrvatskoga isusovca iz 18. stoljeća. Mulih je, za orijentaciju, uz svoj naporni misionarski rad, pisao katekizme, molitvenike, pjesmarice i razne priručnike. Spominjem samo njegovo monumentalno dvosveščano djelo na kajkavskom, što je zapravo katekizam te ujedno priručnik kršćanskoga nauka naslova Poszel apostolszki (1742.). Usput, možda je manje poznato da je Mulih autor i prvoga hrvatskoga bontona Regule dvorjansztva (1742.), a što me je neminovno podsjetilo baš na patra Fučeka, koji je inače bio čovjek veoma otmjenih manira. Mogu slobodno reći da je malo teže podnosio lijenost i – na dobrom kajkavskom – “nepohoblanost čoveka”!

Osim Mulihom, Fuček se je bavio još jednim isusovcem, a to je Jurjaj Habdelić (1609.-1678.), koji je sastavio hrvatsko-latinski rječnik te je i autor one glasovite pučke moralke pod naslovom Pervi otcza nassega Adama greh (1674.). Fuček je međutim posebice obradio Habdelićevo djelo Zerczalo Marianzko iz 1662 (Fuček, 1971). Glavna misao ovoga spisa može se sažeti ovako: Blažena Djevica Marija savršen je primjer odnosno uzor, zrcalo, svih kreposti u koje se moraju ugledati ljudi svih staleža, kako bi, pobijedivši svoje poroke, njegujući pobožan, pošten, skroman i umjeren život, postigli svetost, koja je istinski cilj čovjekova života. Spomenimo tek uzgred da je Habdelić već za života uživao golemi ugled, pa su tomu čovjeku zaslužnomu za hrvatsku književnost i kulturu na dan njegove smrti i ukopa, dakle čitava dva dana, tj. 27. i 28. studenoga 1678. zvonila sva zagrebačka zvona!

Osim Mulihom i Habdelićem, Fuček se jednim dijelom bavio i proučavanjem marksizma, koji je bio, kao što će se stariji prisjetiti, službena ideološka potka socijalističkoga i komunističkoga sustava, koji je na ovim prostorima vladao gotovo pola stoljeća. Bio je to ne samo bez-Božni, nego i protu-Božji sustav. Hrvatske je katolike međutim zapalo da žive i u takvim okolnostima, u kojima je valjalo svjedočiti svoju vjeru, te se profesionalno i kršćanski samoostvarivati u odnosu prema drugima i u brizi za opće dobro. Za to je trebalo imati orijentire. Pater Fuček je marksizmu prilazio s etičke strane, tj. propitujući o ljudskim pravima, dostojanstvu čovjeka, o njegovoj slobodi, o etičkim normama o kojima se pitaju jednako katolici kao i marksisti i sl. O tim je temama, s referencijom na Sovjetski Savez, pisao i 80-ih godina boraveći već u Rimu, a neke je svoje priloge objavio i u utjecajnom isusovačkom časopisu La civiltà cattolica, koji se smatra portavoce del Vaticano (“glasom Vatikana”), premda službeno to nigdje ne stoji.

Fuček je kao znanstvenik i profesor ipak ostavio najdublji trag na moralno-pastoralnom području. U svojim znanstvenim, stručno-popularnim i “pučkim” radovima bavio se je odnosom čovjeka s Bogom pod vidikom njegove moralnosti, savješću, problemom vjere u suvremenom svijetu, problemima predbračnoga i bračnoga morala, problematikom odnosa u obitelji, bioetičkim problemima nastalima razvojem suvremenih tehnologija i raznim drugim moralno-pastoralnim pitanjima.

Među znanstvenim djelima, koja je stvarao kao profesor, a u čemu su mu pomogli poticaji koji su dolazili iz njegova neposrednoga rada sa sveučilištarcima, spomenimo ove naslove: Kršćanstvo bez vjere (1971.), Osobno doživljeno kršćanstvo (1972.), Kršćanska zrelost na ispitu današnjice (1973.), Predbračna ljubav (1974.), Bračna ljubav (1974.), Mladima odgovaram (1977.) i Susret s Bogom dobrote (1980.). Tomu pridružujemo i djela nastala u Rimu, još uvijek na hrvatskom jeziku: Darivati ljubav (1984.), Poruka Prve Ploče (1990.), Bog – Život – Ljubav: Traganje za istinom (1995.), Vojevati pod Kristovom zastavom – Duhovne vježbe (2000. i 2004.). Tomu su pridošla još neka djela na talijanskom, među kojima svakako valja spomenuti Il peccato oggi (1991., “Grijeh danas”).

Među znanstvenim djelima osobito mjesto zauzima desetosveščani niz naslova Moralno-duhovni život, koji je tiskan u vremenskom rasponu od 2003. do 2010. godine u svojevrsnom pothvatu Splitske izdavačke kuće Verbum, i u kojem su obrađena sva bitna pitanja s područja moralne teologije. To je Fučekov zaokruženi kompendij katoličkoga moralnoga i duhovnoga nauka. Prvi dio svakoga sveska donosi teorijske postavke dotičnoga problema, a u drugom se dijelu daju praktične smjernice za svakodnevni kršćanski život. Općenito stručnjaci smatraju da upravo taj niz predstavlja bitan doprinos hrvatskoj filozofsko-teološkoj misli, odnosno religijskoj i općoj kulturi. Evo naslova iz toga niza:

1. Sv. 1: Osoba – Savjest (2003.)
2. Sv. 2: Zakon – Vjera (2004.)
3. Sv. 3: Grijeh – Obraćenje (2004.)
4. Sv. 4: Predbračna ljubav – Bračna ljubav (2005.)
5. Sv. 5: Bogoštovlje – Molitva (2006.)
6. Sv. 6: Roditelji – Djeca (2008.)
7. Sv. 7: Život – Smrt (2008.)
8. Sv. 8: Pravo – Pravda (2008.)
9. Sv. 9: Istinoljubivost – Mediji (2009.)
10. Sv. 10: Vjerovati – Živjeti (2010.)

Zanimljivo je da je posljednja Fučekova tiskana knjiga bila ona iz godine 2014. naslova Ispovjednik i pokornik: Moralno-duhovni aspekti. To je iznova dokaz da je p. Fuček bio poglavito svećenik. Tim spisom iznio je na vidjelo samu bit događaja ispovijedi, u kojem su protagonisti pokornik, svećenik i sam Krist. Koliko god da je euharistija izvor i središte kršćanstva, od koje uostalom ono živi, ipak je ispovijed nešto najosobnijega – kako sa strane vjernika pokornika, tako i sa strane svećenika, mjesto gdje je na djelu sam Bog, najsnažniji u svojem praštanju. U tom prostoru svećenik mora biti izvanredno kompetentan i kao teolog i kao psiholog i kao pravnik, a iznad svega ipak kao Božji čovjek! Na toj crti valja spomenuti da je Fuček od 1970. pa do 2010. redovito odgovarao na pisma čitatelja o religiozno moralnim temama u rubrici Naša nas savjest pita u mjesečniku Glasnik Srca Isusova i Marijina. U tim su se prilozima, inače veoma čitanima, odgajale savjesti vjernika.

Kako bi mogao glasiti završni sud o Fučekovu znanstvenom radu s područja moralne teologije? Ovako p. Marijan Steiner, njegov vjeroučenik i kasniji student: “Općenito govoreći, čitatelji knjiga i članaka p. Fučeka na velikom su dobitku. Zašto? Zato što je pred njima jasan katolički nauk o najvažnijim moralnim pitanjima te imaju praktičan vodič za život po vjeri. Njegov način pisanja je pristupačan te uspijeva i teška moralna pitanja i probleme prikazati na shvatljiv način ne samo stručnjacima nego i široj čitateljskoj publici. Iz autorovih tekstova očituje se duboko proživljena i naučavana vjera te velika erudicija” (Steiner, 2016, 20).

Završne misli

S ovih nekoliko prisjećanja pokušao sam Vam ukratko orisati lik jednoga isusovca, vašega zemljaka, koji je živio sa željom da u svojem životu ostvari visoke ideale redovničkoga i svećeničkoga života, koji je uključivao i bavljenje znanstvenim radom, koji je međutim on u skladu s isusovačkom karizmom i duhovnošću shvaćao kao naviještanje Evanđelja.

Dakle, pater Fuček bio je prije svega i u svemu svećenik! Uvijek mu je na srcu bilo “slava Božja i spasenje duša”. Bio je međutim uvjeren da taj duh isusovačkoga djelovanja ipak najbolje može ostvariti kao pisac i kao profesor, a što je uostalom bila i krajnja odluka njegovih poglavara. Taj se stav temelji na onoj poznatoj izreci koja svoje korijene vuče iz antičke filozofije o naravi dobra, a obično se navodi u latinskoj verziji: Bonum quo universalius, eo divinius (“Što je dobro općenitije, univerzalnije, to je ono božanskije”). U ovom konkretnom slučaju to znači da ono dobro koje zahvaća veći broj ljudi ili ima širi utjecaj više odražava božansku narav. Zanimljivo je da je to načelo i u temeljnom dokumentu Družbe Isusove, tj. u njezinim tzv. Konstitucijama, koje su nastale iz pera samoga sv. Ignacija na temelju žarkih molitava. P. Fuček govorio je i govorit će po svojoj pisanoj riječi generacijama, a njegova riječ sa sveučilišne katedre više je od pola stoljeća podučavala one koji su kasnije druge podučavali i još uvijek podučavaju – pa i diljem čitave zemaljske kugle. Pa zar to zbilja nije veliko, neizmjerno dobro!?

Pater Fuček kao teolog, a osobito kao svećenik, podučavao je i govorio o Bogu, a u molitvi i s Njime razgovarao, dapače i druge tomu učio, dakle vazda je bio u društvu s Dobrotom samom, s Onim koji je najbolji – pa zar se onda i kao čovjek nije i u potpunosti ostvario? Pa naravno – sasvim retorsko pitanje!

Bog u svakom vremenu poziva mlade u službu darivanja svojoj Crkvi. Mladi obično na starijima, koje je Bog pozvao, iščitavaju i svoj duhovni poziv te se za njega oduševljavaju! Na početku sam rekao da je desetogodišnjemu dečku Ivanu susret s kasnijim kardinalom Stepincem u ovoj vašoj predivnoj crkvi godine 1936. mnogo značio. Ja zasigurno ne bih volio svoje svećeništvo kada ne bih poželio da i nekoga od vas mladih na duhovno zvanje potakne život i djelovanje vašega sumještanina patra Ivana Fučeka! Kao što ste mogli čuti, imate se u koga ugledati i nad kime nadahnjivati!

No za kraj, što bi nam to pater Fuček poručio u ovom našem vremenu? On je naime uvijek bio veoma konkretan.

U duhu onoga što je naučavao, govorio i živio smijemo izlučiti dvije stvari. Prvo, pa da volimo život. Kao moralni teolog uvijek je promovirao život. Tamo gdje nema života nema ničega, baš nikakve vrijednosti, pa ako baš i hoćete, ruku na srce – nema ni novaca jer ga nema tko stvarati! Samo oni koji se prigibaju nad kolijevku iz nje slušaju i plač i smijeh djeteta – imaju budućnost, jer sudjeluju u Božjem stvaranju. Sve drugo su ne samo posve jalovi, nego i smiješni pokušaji samoostvarenja, zapravo pucnji u vlastito koljeno! “Život biraj!” – bilo je stoga i biskupsko geslo Fučekova nasljednika na katedri moralne teologije, također isusovca, Valentina Pozaića! Osim toga, valja prezreti taj pesimizam i cinizam koji nas truju i ne daju nam disati. Znamo da nikada na ovim prostorima nije bilo lako. Nije ni danas. No, valja isto tako znati da ova zemlja nije krajolik savršenstva! Onaj koji nam to sugerira, ukazujući neprestano prstom na naše slabosti, ne želi nam dobro ni bilo kakav boljitak, nego zapravo zlo, naš nestanak! Dijabolički je to pokušaj! Ali za nas kao ljude Duha – ipak veoma providan! Moramo cijeniti i voljeti sebe. Možda nismo najbolji, ali nismo ni najgori! Našim marljivim radom, poštenjem i zauzetošću za opće dobro, a iznad svega neizmjernim pouzdanjem u Božju providnost, koja suvereno vodi svjetska zbivanja na dobro njegovih stvorova, koja dakle ne dopušta da moralna klatež trijumfira, možemo ipak tu našu domovinu, i naš život u njoj, učiniti boljim i ljepšim.

Hvala na pozornosti!