Predstavljanje knjige SPOMENICI OTOKA LOPUDA OD ANTIKE DO SREDNJEG VIJEKA

Dr.sc. Ivan Basić nadahnuto je i jezgrovito istakno sve kvalitete ovoga novoga djela u kontekstu naše domaće povijesnoumjetničke znanosti, napomenuvši kako će biti korisna ne samo povjesničarima umjetnosti, povjesničarima i arheolozima, već i široj publici. Pohvalio je inicijativu dubrovačkoga ogranka Matice hrvatske, ali i autorice Ivane Tomas koja se prihvatila jedne zahtjevne i dosad malo obrađivane teme. Naime, iako je srednjovjekovna arhitektura dubrovačkoga područja, čiji se najvažniji spomenici kriju iza sintagme „južnodalmatinski jednobrodni kupolni tip“, davno prepoznata kao važan dio hrvatskoga srednjovjekovlja, sintezni pregledi o njoj relativno su rijetki. A autorice daju ne samo pregled, već i nove teze s pripadajućim argumentima, povezujući k tome i društveni, povijesni i crkveni kontekst Elafita u razdoblju Srednjega vijeka. Svo je četvero predstavljača knjige posebno napomenulo vrijednost i važnost Župne zbirke na Lopudu koja čuva veliki dio kulturne baštine Lopuda, a koju bi u budućnosti trebalo urediti kao pravi lokalni muzej. Iako su koraci u tom smjeru već poduzeti, potrebno je osvijestiti koliko ta i slične muzejske zbirke znače za hrvatsku kulturnu baštinu, često prelazeći lokalne okvire.

Knjiga Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka sastoji se od dva dijela. Prvi je dio uvod autorice Maje Zeman koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih elafitskih otoka) u rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Drugi dio, autorice Ivane Tomas okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturno-povijesnoga uvoda donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja Srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme.

Ova knjiga po prvi put na jednome mjestu daje pregled lopudskih spomenika, mahom sakralnih građevina, nastalih u vremenskome rasponu od 10. do 13. stoljeća. Smješta ih u društveno-povijesni i umjetnički kontekst te daje sistematizaciju spoznaja o njima, što s obzirom na fragmentarnu sačuvanost i nesustavnu istraženost nije bila laka zadaća. Značaj ove knjige utoliko je veći i jer su sintetski pregledi ovoga tipa kod nas relativno rijetki. Podsjetimo, dubrovački ogranak Matice hrvatske još je 2003. godine objavio knjigu Ivice Žile o srednjovjekovnim spomenicima otoka Koločepa, pa se ova nova knjiga na određeni način može smatrati nastavkom interesa Matičinog dubrovačkog ogranka za elafitske teme, što je diskretno i najavljeno izlaganjima autorica na predstavljanju ove knjige.

Treba dodatno istaknuti kako je prostor srednjovjekovne, za povijest i identitet Dubrovnika iznimno važne crkve sv. Stjepana bio dobro odabran kao mjesto događanja. Ugodan ambijent, simbolička i stvarna veza sa Srednjim vijekom, blaga „skrivenost“ u prostoru grada kao i činjenica da taj prostor dosad nije bio korišten u kulturne svrhe, skrenuli su pažnju javnosti na ovo zanimljivo i ugodno mjesto. Suglasnost za korištenje prostora dala je Dubrovačka biskupija, odnosno njezino Vijeće za kulturu i znanost, na čemu su se predstavljači zahvalili, nadajući se kako će on biti i buduće prepoznat kao mjesto kulturnih događanja.

Foto: Željko Tutnjević/Dubrovački vjesnik