Osvrt Ivana Kraljevića na zbirku poezije "S NJIM HODI" autora Miljenka Stojića

Pored inih svećeničkih obveza i društvenih angažmana, kako i stoji u njegovu životopisu, Stojić piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Dakle, ako – makar i nakratko – usmjerimo pogled u njegov životopis, možemo se uvjeriti u bogato i plodonosno književno stvaralaštvo. Njegov je stvaralački opus prava književna rijeka, rijeka koja buja i teče i koja ne namjerava stati... I tako treba biti.

Naime, plod Stojićeve proaktivnosti i stvaralačkoga duha čine tisuće i tisuće pročitanih stranica u knjigama, novinama, časopisima ili na drugim mjestima sredstava javnoga priopćavanja. Čitanje je izvor njegova stvaralaštva, njegove književne rijeke. Čitanjem je njegov um postajao britkiji i bistriji. Svakim novim pročitanim, ali i napisanim djelom. Stoga, kako primjećuju bolji poznavatelji Stojićeva stvaralaštva, u zbirci pjesama "S njim hodi" njegov je „stvaralački nemir zreliji“ i – naglašavaju – „subjektivniji“.

Stojićeva nova zbirka pjesama S njim hodi podijeljena je u tri ciklusa: Zrnce pijeska, Kad ono i Miriše na jug. Ovu stihozbirku otvara pjesmom simptomatična naslova – Čitam (str. 7.). „Čitam puno toga...“, već na prvim stranicama stihozbirke Stojić poručuje i, kao da nam se želi opravdati, znakovito zaključuje: „I potrajat će to do zalaska moga života.“

U svome najopćenitijem smislu književna kritika ili, bolje rečeno, književni kritičari trebali bi odgovoriti što je bilo dobro ili loše u djelu, odnosno zašto je određeni aspekt djela dobar ili loš. No, ne želim nastupiti s tih pozicija u ovome osvrtu. Na strani sam onoga stajališta koje tvrdi kako svaki čitatelj ponaosob najbolje može proučavati, vrjednovati i interpretirati pročitani tekst. Smatram kako je čitanje uistinu čin u kojemu ima mjesta samo za pisca i čitatelja. U takvu intimnom odnosu (ma koliko grubo zvučalo!) medijator nije potreban.

U osvrtu na Stojićevu zbirku pjesama radije biram poziciju društvenoga i kulturnoga entuzijasta u sredini iz koje dolazim. Primarno me zanima važnost njegovih stihova za naše društvo. Naime, u antičkoj filozofiji pojam zoon politikon (grčki ζῷον πολιτιϰόν: društveno biće) označavao je čovjeka kao biće određeno vlastitom društvenošću. Čovjek kao društveno biće oblikuje zajednicu i na nju je upućen, pa je samim time i političko biće. Stoga je u Stojićevu pjesničkom izričaju u ovoj zbirci pjesama vidljiv njegov i društveni i politički (nikako stranački!) angažman. Slobodno se može reći kako je Stojićeva zbirka pjesama S njim hodi svojevrsna kritika suvremenih društveno-političkih patologija s posebnim osvrtom na hrvatski narod i njegovu katoličku vjeru.

„Zakucala suvremenost na moj dan. (...) Ugledni ljudi neugledno djeluju. Zlo se valja u blatu u svoj ružnoći. I smije nam se, jer smo mu vjerovali“, stihovi su pjesme Uz taj film (str. 28.) kojom Stojić ogoljuje našu svakodnevicu koja nalikuje pozornici na kojoj se izmjenjuju likovi s formom, ali bez sadržaja. „S rijetkih strana, bratska, sestrinska ljubav, o tome ništa nisu govorila ta ozbiljna lica“, dodaje u pjesmi U vremenu pošasti (str. 29.) aludirajući na sveopću društvenu smušenost koja se najbolje vidjela u najžešćemu razdoblju koronavirusa. Osobito putem tzv. mainstream medija.

Bogoljublje, čovjekoljublje i rodoljublje neizostavni su kotačići Stojićeva stvaralaštva, pa tako i ove zbirke pjesama. Zato i ne treba čuditi s koliko je tuge ispratio Jedan požar (str. 11.) iz nedavne prošlosti. Evocirajući uspomene na šetnju Parizom u praskozorje Domovinskoga rata, Stojić misli na neka bolja i sretnija vremena kao i na Europu koja se nije stidjela svoga kršćanskog temelja i identiteta. Nažalost, danas u istoj toj Europi, u Parizu iz njegovih kasnih dvadesetih godina, „uporno gori katedrala Notre Dame“, „u preponosnoj Francuskoj, na vjetrometini sluđenih namisli o sebi i drugima“, a on na sve sa sjetom gleda i ovu pjesmu piše „na mučeničkom Širokom Brijegu“.

Onomu Gospinu Brigu na kojemu se, unatoč brojim nedaćama, novi životi rađaju i koji se uspijeva othrvati pošastima modernoga doba i na kojemu Stojić trenutačno vodi vicepostulaturu postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće. „U sjeni stare ispovjedaonice, tamo na Širokom Brigu, jedna svijeća uvijek sja“, veli Stojić u pjesmi Svijeća i djevojčica (str. 41.) i „čuva sjećanje na vas, razgoni mrak u našim dušama“.

I stihove iz pjesme Na putu prema njima (str. 42.) posvetio je svojoj mučki ubijenoj braći franjevcima. U njoj spominje stradanja dvojice Ljubušaka i misli na dvojicu svoje subraće: „fra Radoslava Vukšića, ravnatelja gimnazije“ rođena 5. prosinca 1894. godine u Studencima i „fra Fabijana Paponju, marna profesora“ rođena 26. studenoga 1897. u Lipnu. „Ta plodna i vjerski osvjedočena pokrajina“, kako dr. fra Častimir Majić opisuje ljubuški kraj u svojoj knjizi U nebo zagledani o pobijenim hercegovačkim franjevcima, „osim njega (misli samo na fra Radoslava Vukšića, nap. a.) Katoličkoj je crkvi i hrvatskom narodu darovala svetačke likove i prave mučenike: fra Svetislava Markotića (iz Grabovnika, nap. a.), fra Nenada Pehara i fra Andriju Jelčića (obojica iz Stubice, nap. a.) koji su svoj zemaljski život završili na lomači Marksovih sljedbenika“.

Nažalost, grobovi i kosti pokojnih fra Radoslava i fra Fabijana do danas nisu pronađeni. Okorjeli komunistički nalogodavci i izvršitelji u četiri i pol desetljeća svoje vladavine uspjeli su dobro zatrti trag(ove), ali ne i istinu o njihovim zločinima. Pokušavali su svojim lažima i podmetanjem kontaminirati prostor i puk Hercegovine. No, nisu uspjeli, a razlog je samo jedan. Imali smo sreću da je, kako veli Stojić u pjesmi Sa zorom u očima (str. 42.), „did priča drukčije nego učiteljica“.

„Puče moj, tako nevoljni, puče moj, tako krasni, hodi uvijek s dobrim Bogom, da te nemile bure ne tuku, protivnik u grudima ne prevari, ime ti drago ne zametu“, poziv je kojim Stojić u pjesmi S Bogom hodi (str. 36.) poziva svoj narod na budnost i čuvanje svoje opstojnosti i identiteta, jer bez vjere u Boga i u njegovu providnost, kako naglašava u pjesmi Neka ovo bude molitva (str. 12.), „nesigurno je naše znanje, nesiguran je naš hod“.

Međutim, u pjesmi Uspavanka (str. 38.) Stojić ne skriva svoju bojazan i tvrdi kako njegov narod trenutačno spi, pogubljen u masi i bez jasne i društvene i političke vizije, „tek opsjenari uzvikuju prazne riječi“, kao da zaboravljaju koliko su se branitelji žrtvovali za slobodu i domovinu. Stoga u pjesmi Uskrs s njima (str. 49.) na poseban način naglašava: „Sloboda je, znate, blago koje se steći mora“ i „važno je da domovinu imamo, kutak za biti svoj, Božji i ničiji više“.

„Možda sve zvuči otrcano, možda bih trebao ići u korak s vremenom, onako kako oni to očaravajuće govore“, pita se Stojić u pjesmi Pravi nauk (str. 50.) pa zaključuje kako je nauk naših starih i dalje temeljna vrijednost oko koje se svi trebamo okupljati i grijati uz „kamin njihove mudrosti“.

Povratkom temeljnim kršćanskim vrijednostima koje su baštinili naši preci možemo se othrvati svemu lošem u našemu narodu, pogrješnim političkim odlukama, napuštanju rodne grude, zaboravljanju svoje krvave i olovne prošlosti i inim negativnim stranama koje nas okružuju, ali više od svega povratkom „kaminu njihove mudrosti“ znat ćemo razlučiti kojim je putem ispravno hoditi na ovome svijetu. I stoga su, dragi čitatelju ovih redaka, stihovi iz Stojićeve pjesme U još jedno proljeće (str. 66.) najbolja poruka za sve nas:

„Svijet je tako blizu, na tvome i mome dlanu. Budeš li malen, prepoznat ćeš ga, budeš li u oblacima, teško. Ponizno se, naime, ovom zemljom hodi. Vidjela je mnogo muke, mnogo suza, vrijeme je da to prepoznaš, kao mladić kad kreće na vojnu.“

Zastanimo pred ovim stihovima i sagorimo naše društveno-političke patologije u „kaminu njihove mudrosti“.

Ivan Kraljević