Prikaz knjige Žarka Dugandžića STANOVNIŠTVO OPĆINE METKOVIĆ OD 1850. DO 1918.

Žarko Dugandžić, predavač na Sveučilištu u Mostaru, objavio je povijesno-demografsku studiju Stanovništvo općine Metković od 1850. do 1918. (na temelju matičnih knjiga). Važna je to knjiga, kao i svaka koja toliku pomnju posveti prvorazrednim demografskim izvorima o tijekovima hrvatskih modernizacijskih procesa. Dapače, premalo je studija koje bi ovako pregledno gradile sliku o temeljnim procesima koji su uvjetovali modernizaciju u Hrvatskoj – a bez razumijevanja tih dugih kretanja teško ćemo shvatiti one brže, površinske tendencije.

Na temelju analize matičnih knjiga metkovskih župa pokazuje demografski razvoj stanovništva općine Metković od sredine 19. st. do Prvoga svjetskog rata. U temu uvodi pregledom povijesti i zemljopisnog položaja donjeg toka Neretve i četiriju župa te općine. Srž teksta čini statistička obradba demografskih podataka: autor nam pokazuje kako su se i zašto mijenjali razina rodnosti i smrtnosti, njihovi pojavni oblici i uzroci (npr. broj blizanaca ili vrste smrtonosnih bolesti), analizira dobno-spolnu strukturu stanovništva i trendove vjenčavanja, a na kraju daje i pregled prezimena prema izvorima.

Izd. OMH u Čitluku, 2019.

Dugandžić u zaključku s pravom kaže kako je njegov rad pokazao veze između socioekonomske strukture i demografskih procesa. Iz njega se, naime, jasno vidi da je rast stanovništva podjednako ovisan o prirodnim kretanjima i migracijama; kako praćenje ženidbenih veza i kumstava pokazuje stupanj otvorenosti zajednice te kako na strukturu stanovništva utječe modernizacija. Ili njezin nedostatak: spori tempo industrijalizacije, vrlo postupna urbanizacija i većinski agrarno stanovništvo osnovna su obilježja te općine kako ju je ocrtao autor. Studija pokazuje zašto je došlo do jednog od najburnijih migrantskih razdoblja hrvatske povijesti i kako ga je Dalmacija izdržala.

Iz ove knjige izranja slika pograničja u mijeni i grada u rađanju, područja koje se iz malarične, besputne divljine postupno preobražava u živahno središte trgovine i točku kontakta mora i zaleđa, Dalmacije i anektirane Hercegovine, domaćih i doseljenika. Vidimo kako nastaje mogućnost pravoga grada i industrije, a sve širi krug iz kojega se radnici, težakinje, gostioničari i činovnici useljavaju u Metković pokazuje magnetsku snagu novog središta: od Štajerske do Kokorića, ljude je privlačilo sporo stasanje mehanizama koji će dokidati tradicionalne oblike života.  Autor slaže kolaž statistike dok u njemu najednom ne ugledamo pravo značenje pojma demografska tranzicija: kako u stvarnom slijedu godina izgleda opadanje stope smrtnosti i kako pad te stope ovisi o kretanjima selidaba, razini urbaniteta i geografskom kontekstu.

Dugandžićeva knjiga ima i slabosti. One se prije svega tiču uvodnog dijela, pomalo nepregledno posloženog i opterećenog suvišnim pojedinostima, a još jedna ruka lekture i korekture sigurno bi pomogla nekim nejasnoćama u tekstu bogatu zatipcima. Na sreću, osnovne se pouke knjige nisu zagubile.

Sve što se u naknadnoj povijesti Zagore, Dalmacije i Hrvatske zbivalo ostaje nejasno ne provedemo li ovakve temeljne istraživačke pothvate na mikrorazinama duboke društvene strukture, ne shvatimo li ozbiljno duga trajanja u kojima se pojedinci, pokreti i ideje rađaju i umiru.

Želimo li shvatiti kamo se i zašto hrvatsko društvo uputilo, i otkud naviru zamršenosti današnjice, morat ćemo ovakvih studija imati za svaku općinu u Hrvatskoj. Morat ćemo ih imati i za dulje razdoblje od onoga koje je tako brižljivo obradio Ž. Dugandžić, i to pisane jednakom usredotočenom akribijom. No trebat će nam i promjena mentaliteta: morat ćemo, u zemlji posve imunoj na smirenu raspravu, početi ovakve studije – iako ne pripadaju ni u djetinjasta moraliziranja niti uličarsko politikantstvo – i čitati, a ne samo pisati.

(Marko Radić) 

Izvor: Vijenac br. 661