S ove strane duge

U sadašnje vrijeme seoba i premještanja svijeta, u mnogim sredinama prelijevanja zla u gore, godinama već nerado svjedočim osipanju ljudstva u kolijevci moga djetinjstva, u Mariji Trošt, a isto je i u Raskrižju Tihovu te u ostalim susjednim selima. S ljudima će zasigurno nestati i samih sela kao što su s njima i nastajala. A ona su, prije nekih šezdeset, sedamdesetak godina, iako u raznim teškoćama imala puninu života, prštala od optimizma i novih nadanja. Sada umiru, za razliku od vremena kada je u njima svega nedostajalo, a ona su živjela! Čak i onda kada su (u većini) muškarci išli u tuđine po veći komad kruha i ostvarljivije sutra, u rat radi obrane doma i zemlje, kada su teret življenja, čuvanja doma i podizanja djece preuzimale žene. I - živjelo se. Danas, prođeš li danas kroz naša sela rijetko ćeš nekoga sresti (osim ako se prethodno ne dogovoriš), prebivaju tu i teku dani bez smijeha, vriske i plača. Šuti i crkveni zvon, oglasi se samo uz neki pogreb, pa iako su prorijeđeni (reklo bi se jer nema tko ni umrijeti više), ispada da su pogrebi ovdje i glavni događaj i susretište... okupljeni se međusobno pozdrave, pitaju za osobno zdravlj e i zdravlj e ukućana... I tako od sprovoda do sprovoda. Do kada će to tako ići, ima li nade za opstanak sela? Ima li nade, glasno pitam šumu nasuprot... a šuma mi jekom vraća: Imali nadeee..e.e.e?

- iz predgovora Nade Glad