dalidali

Tijekom prvog slušanja Brankine zbirke pjesama DALIDALI (ističem, slušanja u njenoj interpretaciji) pred očima mi se ocrtavao Ziggy Stardust. Sam je sebe dozvao, oživio, postao.

Ziggy, androgini vanzemaljac koji dolazi na Zemlju netom prije apokalipse da bi pronosio poruku nade.

Čitanje ovih pjesama drugačije je iskustvo. Prije svega, izostaje bezbrižna nezainteresiranost kojom Branka zavodi slušatelja sugerirajući svojom interpretacijom da se u zapisima ne događa ništa suštinski. Ostavši bez zvučne dimenzije, suočavam se s tekstom koji zahtijeva upućenost čitatelja. S tekstom koji je višeslojan (može se reći i višebojan). S tekstom koji se čita opetovano, da bi se mogla pratiti nit. S tekstom koji raznježuje, zastrašuje, zatravljuje; objašnjava, propituje, moli, voli; odustaje, bježi, čara... Na mjestima vodi do samoga ruba postojanja. Kad više nema dalje, kad je površina bivanja izmaknuta, Branka na(do)piše svijet kojem dobaci most da bi u njemu mogla nastaviti. Kakva igra!

- iz recenzije Milice Žužić