Ogranak Matice hrvatske u Čabru - knjige

Čitanka čabarskoga kraja

Priredio: Ivana Janeš
Urednici: Slavko Malnar, Stjepan Sučić

Čitanka čabarskoga kraja, stota knjiga čabarskog Ogranka Matice hrvatske

Čitanka čabarskoga kraja stota je knjiga, jubilarno izdanje čabarskog ogranka Matice hrvatske. Tih stotinu objavljenih knjiga moglo bi se ubrojiti u kategoriju „Ponos Hrvatske". One se nisu nanizale kroz stotinu osamdest godina postojanja Matice, nego od gotovo nedavne 1993. Stotinu knjiga: gotovo je teško u to i povjerovati. Ako je „kultura ono što ostaje kad se sve zaboravi“, onda nekoliko ljudi, po receptu koji je važio od antike, gradeći kulu od stranica i korica čuva od zaborava povijest, specifičnost jezika, jasnoću identiteta. Na kraju ove ,,Čitanke“ nalaze se njihova imena i popis njihovih djela. Nepravedno je preskočiti ma koga. Ipak, iza autorskih imena s različitih područja, od znanosti do umjetnosti, kao zajednički nazivnik stoji uredničko ime koje se ponavlja iz knjige u knjigu, ime Ivana Janeša.

„...čabarski kotar zbilja leži u tako zabitnom kutu poput kojekakove špilje, ka kojoj se čovjek reć bi oprezno rukama i nogama dovući može, a to s toga, jer leži u strmini i neizmjernimi dolinami iz pod visokih brdina i planina....“, piše list ,,Primorac“ 1874. godine. I doista, čabarsko je područje i u Gorskom kotaru neke vrste zasebna enklava, možda bismo mogli reći i pravi Gorski kotar; nju je stupanj prometne povezanosti određivao, ograničavao, čuvao i učinio čitljivim i oštrobridnim uzorkom unutar hrvatske povijesti. Ova je čitanka kompendij pisanih izvora koji od petnaestog stoljeća do današnjih dana bilježe povijesna zbivanja, zemljopisne posebnosti i njihove mijene, prirodne raznolikosti, izvore i oblike
privređivanja, društvene odnose, političku pozadinu. Od careva i kraljeva do rudara i lugara, od jela do runolista, od konja do brodova, od risova do puhova, cijeli jedan svijet vrvi na ovim stranicama: cijeli jedan narod (valjda najčešće rabljen, ali i zlorabljen pojam romantične kolektivizacije i političke manipulacije), kojega je na čabarskom području još oko 1900. bilo otprilike sedam tisuća duša, a danas se valjda broji u stotinama.

Povijest je njiva koja se stalno kopa, pa tako i oskudni rani pisani izvori o ovom prostoru sigurno ne iscrpljuju dubinu njegova vremena. Između prethistorijskih nalazišta po špiljama, između rimskog limesa (po kojemu je Prezid dobio ime) i spomenutog petnaestog stoljeća sigurno postoji nešto više od snijega i rijetkih koliba. Dok ne znamo tekst, poznajemo scenu. Još krajem devetnaestog stoljeća čabarski je kraj bio „terra incognita“ za ostatak Hrvatske; onog pravog poznavanja i integriranosti nema u dovoljnoj mjeri ni do danas. Putopisi po čabarskom području puni su entuzijazma i divljenja kao da dolaze iz dalekih, egzotičnih predjela. Ti putopisi, nipošto izvješća dokonih putnika, nego znanstvenika, prirodoslovaca, lovaca na rijetkosti flore i faune, na sastavnice tla i voda, na blizine i daljine, a posebno na visine, posvajaju otkriveni teritorij dirljivom mrežom stajaćih pridjeva, uravnotežujući pojedinačno s općim, nepoznato s poznatim. Pravi je užitak čitati te sad već davne tekstove, koji su književnost u punom smislu riječi, kao što su putopisi Dragutina Hirca. U vrijeme specijaliziranih i sve siromašnijih govora ova „Čitanka" podsjeća na vrijeme mekih granica znanosti i umjetnosti.

Kad čovjek danas gleda ta utihnula prostranstva, kojima kao da ništa osim šuma nije određivalo sudbinu, teško može zamisliti intenzivan život rudnika, kopanje željeza i žive, talionice, vatre, goleme maljeve, kovač-nice, transporte, putove do mora, izvoz preko njega na talijanske strane, dolazak stranih majstora, borbu za ponestajuću sirovinu i za preživljavanje, političke igre ravne današnjima - ukratko svijet drugačiji od onog koji živi staloženim poljodjelskim ritmom. Sve je to uistinu postojalo i nestalo bez traga. Kao da je kasna, devetnaesto-stoljetna klasicistička grobnica vlasteoskih obitelji Paravić i Ghyczy na čabarskom groblju - remek - djelo iz lijevanog željeza i vrhunski doprinos umjetničkoj baštini Hrvatske - nehotični, ali ne slučajni monument ne samo posljednjim vlasnicima Čabra, nego i onome što je bilo njegovo „željezno doba“.

Na početku ,,Čitanke“ nalaze se najstariji pisani dokumenti ovoga kraja: Urbar Kočevske Reke iz 1498. sa spomenom Gerova, dva glagoljicom pisana dokumenta iz 16. st., također sa spomenom Gerova; slijedi darovnica Stjepana Frankopana Zrinskima koji su mu otkupili glavu, pa im kao zahvalu daje mnoga svoja imanja, među ostalima Gerovo. Tu počinje niz svjedočanstava o prisutnosti i značenju čabarskog imanja u velikoj i dramatičnoj zrinsko-frankopanskoj, dakle hrvatskoj, a onda i austrijskoj, austrougarskoj, srednjoeuropskoj povijesti. Prvo „željezno doba44, sedamnaesto stoljeće, bilo je vrijeme njihova vlasništva i upravljanja čabarskom proizvodnjom željeza, sve do strašnog pogubljenja Petra i Frana Krste i državne pljačke njihovih imanja. Nemoguće je, s tim u vezi, preskočiti jedan od prvih izvora u kojima se spominju toponimi čabarskog kraja, ,,Sibilu“ - knjigu gatalicu Katarine Zrinske, iz 1661.-1664., neposredno prije izvršenja sudbine: ljepota tog premalo poznatog hrvatskog iluminiranog rukopisa u ovoj „Čitanci" funkcionira u svoj svojoj bezazlenoj zlogukosti. Do kraja osamnaestog stoljeća, do uminuća baroka, preživljavala je proizvodnja čabarskog željeza koja u ,,Čitanci“ predstavlja zaokruženo i nadasve zanimljivo poglavlje. Za „željeznim"  slijedi „drveno doba", šuma kao jedina preostala egzistencijalna podloga. Time se bitno mijenja stanje društva, počinje emigracija na kraće ili dulje staze, s teškim posljedicama na poljoprivredu, na stanje obitelji, na sveukupni život.

Teško je bilo preskočiti prva pisana svjedočanstva, koja kao da su, u ovom kraju, borba za povijest. A nemoguće je dalje pojedinačno evocirati stotine dokumenata o (teškom) goranskom životu. Iz brojnih, ali probranih publikacija, iz starih novina, časopisa i knjiga kroz zadnja stoljeća, sastavljena je kronika koja poput romana razvija veliku fresku jednoga malog područja. Sve su fasete života u njoj prisutne, i svaki pojedinačni interes naći će u njoj svoju žilu. Tema, primjerice, prosvjete i prosvjetara pokazuje začuđujuće analogije s današnjom problematikom na tom polju (školski programi, preopterećenost učenika, ali zapravo i nastavnika), s tom razlikom što je jedan od otežavajućih momenata prevelik broj djece. Svakako nije najmanje zanimljiva tema nacionalne identifikacije, koja posebno dopire do gornjih slojeva svijesti u dvadesetom stoljeću, u doba stupanja Hrvatske u zajedničku državu sa Slovencima i Srbima. Negdašnje zaobilazne metode ekonomsko-zemlj opisnih amalgamiranja sada se pretvaraju u izravnu, sirovu represiju; u jezik ulaze nove riječi istočnog administriranja, povlašteno nacionalno porijeklo postaje kriterij rukovodilačkog zapošljavanja, spominju se žandarske batine u nenasilnom kraju. Art-deco arhitektura ulazi u tkiva naselja kao faktor unifikacije. Posebno dugo odjekuje smrt Stjepana Radića koja se demonstrativno komemorira nakon cijelog desetljeća, kao paralelna radnja nastanku Banovine Hrvatske.

Za onoga tko „Čitanki" pristupa čitajući je zaista kao povijesni roman, a povijest koja je prestala neposredno boljeti uvijek se u to pretvara, neka će mala, anegdotalna zbivanja dati posebnu draž ovoj knjizi. Susret s Antom Starčevićem, inače saborskim zastupnikom čabarskog kraja, bit će posebno osvijetljen spoznajom da je Starčević preveo cijelog Anakreonta. Kako zaboraviti podatak da je jedan šumar dao uzidati velikog morskog raka u stijenu na Risnjaku, da za tisuću godina na temelju njegovog fosila geolozi utvrde kako je more sezalo do vrha Risnjaka! Ili onu tešku rečenicu koja prometnom zapostavljenošću čabarskog kraja uokviruje žensku sudbinu („Leđa naše žene jedino su sredstvo, kojim se od pamtivijeka služimo, ali dovoz većeg tereta iziskuje put...")! Ili kako životinje ravnopravno dijele povijest s ljudima („Iste godine bijaše zima veoma ljuta i tu je u Lazcu poginuo jedan konj...", „Godine 1865. zaglavilo je za mjesec danah pod Risnjaltom "mulahivišekonjah...")!
Sreća je da vrijeme teče i da postoji nada. Mali grad Čabar, koji je bio pun života, imao svoj razvijen građanski sloj, svoju javnu infrastrukturu i bogatu društvenost. Danas se u svemu tome očituje kriza koju grad pokušava prebroditi. I stoga ova stota knjiga čabarskog ogranka Matice hrvatske, ovaj „pamejnek", ima dublje značenje nego što bi ga imala u blaže vrijeme. Povijest teško oprašta i kad je za to molimo. Ali ne zaboravlja kad joj neko rastvara put.

Željka Čorak

Suradnici: akademkinja Željka Čorak, prof. dr. sc. Željko Bartulović

Grafička priprema: Ivan Janeš

Čitanka čabarskoga kraja

Arhiva

Klikni za povratak