Prikaz povijesnog romana Zlatka Pochobradskog PETAR KLEPAC

 »Zovem se Petar Klepac. I ne samo to. Zovem se imenima svih ljudi ovoga kraja. Tako se zovem«, jedna je od rečenica iz novog romana hrvatskog književnika Zlatka Pochobradskog, knjige »Petar Klepac« koju je, po vlastitim riječima, pisao deset godina, a stvarao cijeli život, točnije od trenutka kad su se u njemu, kao i u mnogim stanovnicima
ovog goranskog dijela Hrvatske, nastanile priče i legende o Petru Klepcu, legendarnom goranskom junaku koji je u drugoj polovini 17. i prvoj 18. stoljeća mnoge goranske i slovenske krajeve obranio od prodora Turaka.

Njegov je lik u međuvremenu prerastao u legendu i na hrvatskoj i na slovenskoj strani (naravno, obje ga strane svojataju), a Pochobradsky je u svojoj literarnoj verziji nastojao kroz originalan pristup pomiriti realnost i mit te progovoriti, u stvari, o Goranima i Gorskom kotaru, odnosno, kako to u predgovoru dobro uočava Nada Glad, stvoriti djelo koje daje bitan doprinos obrani autohtonosti ljudi i kraja ovog dijela Hrvatske.

Zlatko Pochobradsky: Petar Klepac

Poznata životna priča

Kroz opsežnih 340 stranica svoje sedamnaeste objavljene knjige, Pochobradsky je ispričao iz činjenica i priča poznatu životnu priču Petra Klepca koji je, prema podacima Dragutina Hirca, rođen 1660. godine u seocu Mali Lug u obitelji Jure i Ane Klepac. Mali Petar prerano ostaje bez oca pa u nakani da pomogne majci već u sedmoj godini počinje u susjednoj slovenskoj Osilnici služiti kao pastir, potom kao dvanaestogodišnjak radi kao pomoćnik u jednoj krčmi u Gerovu, da bi zatim postao jedan od najboljih zaštitara i pratitelja tih godina čestih trgovačkih i putničkih karavana prema Rijeci.

Petar se iskreno i svim srcem zaljubi u Jagicu, od koje ga na desetak godina razdvoji surovi turski napad nakon kojeg pratimo niz njegovih okršaja s Turcima te upješnih pokušaja da ujedini i obrani Gorane u otporu stranoj vojnoj sili. Nakon žestokih borbi Turci se povlače, Petar gradi kuću i čeka svoju Jagicu koju i dočeka te s kojom svijetu ostavi tri sina i dočeka duboku starost.

Pažnje vrijedne ilustracije, kao i naslovnicu, potpisuje mladi akademski slikar Damjan Kovač, a za izdavanje knjige vrlo bitnu ulogu odigrao je i Ogranak Matice hrvatske u Čabru na čelu s predsjednikom Ivanom Janešom koji je i jedan od autora predgovora, dok je drugu uvodnu riječ napisala poznata goranska novinarka i književnica Nada Glad.
Dio knjige je i pretisak putopisnog teksta »Crtice iz čabarskog kraja«, koji je 1892. godine u Ilirskim novinama objavio čuveni putopisac Dragutin Hirc, a knjiga završava pjesmom hrvatske pjesnikinje Anke Žagar »Pit’r Kljep’c na Svite guore sedi« kojom se dodatno potvrđuje ukorijenjenost legende o Petru Klepcu u kolektivnu svijest Gorana, posebno onih s područja koje danas obuhvaća Grad Čabar.

Priču o životu Petra Klepca, Pochobradsky je ispričao na nesvakidašnji način, točnije kroz 109 pripovijedaka koje u čvrstu cjelinu veže lik Petra Klepca. Zahvaljujući takvom pristupu Pochobradsky si je omogućio da uz Klepca stvori i niz drugih zanimljivih likova, bilo da je riječ o ljudima iz njegova života (majka Ana, pastirica Nežica, njegova prva ljubav, gazda Lukoc, Ivan i Magda kod kojih služi Ana, prijatelj Tomo) ili pak drugih sporednih, ali vrlo dobro stvorenih likova poput beskrupuloznog gazde Mihe, nesretnih djevojaka Marije i Berte, starog Gabrijela, Primorca Antona zvanog Došljak…

Također, ovaj način komponiranja ovog povijesnog romana omogućio mu je da kroz radnju progovori i o goranskom načinu života (košnja, rad u šumi, kolinje, izrada šindre, ugljenarenje), dugim i opasnim zimama koje su donosile glad i smrt, običajima (blagoslov vatre, trkanje jaja u Prezidu, lov na puhove, svadbe, mise…) i izmišljenim mitskim likovima (Polnoćnjak, Mračnjak, Žarnjak, Šratli, Šlatrčok, Nucfajca, vještice…), pa je s te strane njegov roman svojevrsni abecedarij tradicionalnog goranskog načina života.

No, najzanimljiviji, pa i najvredniji dio ove knjige, svakako je autorov pristup legendi. Tradicionalne priče o tome kako je Petru Klepcu dana nadljudska snaga (po jednoj verziji to su učinile gorske vile, po drugoj Gospa), zahvaljujući kojoj može iz šume na ramenu donijeti jelu, odnosno ogromnim stablom kao batinom potući desetke turskih vojnika, Pochobradsky spominje, ali uz napomenu da su to legende i priče koje su pak, vjerojatno, izrasle iz puno realističnijih okvira u kojima je ipak bilo neke posebne snage tog čovjeka. Priče o toj snazi, smatra Pochobradsky, stvorene su na temelju nekih vjerojatnih događaja (pobjeda u Rijeci organiziranoj tučnjavi protiv Herr Gotta, sukobi s Turcima, obračuni s lopovima na karavanskom putu) koji su

prepričavanjem uvećani i dani su im mitski i okviri legende kojom se hranio tadašnji puk koji je stalno živio u strahu od nasilja, turskog i razbojničkog.

Gerovsko narječje

Upravo stoga, Petar Klepac za Pochobradskog je realan lik koji do svega što ga je učinilo legendom dolazi ponajprije razmišljanjem i planiranjem te vjerom u vlastite snage, a upravo na takav način ponašanja on nastoji nagovoriti i brojne druge Gorane jer je to, uvjeren je, jedina mogućnost opstanka u kraju gdje je život težak i opasan što zbog prirode, što zbog nasilja koje je tih stoljeća bilo normalna pojava. Taj autorov realan pristup legendarnom liku možda je najuočljiviji u završnom dijelu romana kad njegov sin Petar, za razliku od druge dvojice (Jakov i Andrija), postaje nasilnik koji zbog svoje agresivnosti smrtno strada. Pochobradsky je najveći dio romana napisao na književnom štokavskom jeziku, ali si je u nekoliko navrata dao oduška i »propisao« svojim dragim gerovskim i ostalim narječjima tog kraja pri čemu te stranice djeluju posebno autohtono i privlačno jer je Pochobradsky na hrvatskoj književnoj sceni ime i stekao još pred skoro pola stoljeća upravo dijalektalnom poezijom svog zavičaja.

Sjajni su mu i dijalozi bez obzira bili na štokavskom ili kajkavskom, a kao vrsni pjesnik u niz je navrata proznom tekstu ovog romana dao velik dodir poetičnosti, posebno u opisima ljubavi između Petra i Jagice te svakako u iznimno dojmljivoj završnoj sceni smrti Petra Klepca, smrti u kojoj se taj legendarni goranski junak sjedinjuje s onim iz čega je i proizašao – prirodom Gorskog kotara.

Marinko Krmpotić

Tekst Marinka Krmpotića preuzet je iz Novog lista, https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/zlatko-pochobradsky-petar-klepac-prica-o-legendarnom-goranskom-junaku/