Reka života teče, teče...

Nakon male emocionalne praznine (mirovina] osjetila sam potrebu da nešto napišem, donekle oživim zaboravljeno, meni nepoznato.
Emocije su se vezale za ljude kojih više nema (nekih davno već) koji su živjeli težak život.
Za svo njihovo veselje, za sve njihove muke, za svo njihovo življenje želim im pisanjem odati poštovanje i zahvalnost jer su ostavili značajan pečat svog vremena i svog postojanja.
U tim životima bilo je i radosti i žalosti, ali i tragedija. Bilo je i prijevara i strahova i svađe i špije i bogatstva i mižerije i poštenja i ponosa.
Povodila sam se pričanjem mojih roditelja, mame i tate i dragih ljudi koji su mi pomogli da ostvarim svoj naum.
Moj tata uvijek nam je o svemu pričao, o svom djetinjstvu i o svemu što je znao i proživio, a tako i mama. Kao djeca pozorno smo slušali sve pričice i upijali ih kao spužve. No, vremenom se i zaboravi i misli da ima vremena da se sve to jednog dana zapiše, da su naši stari vječni, da nas nikada neće ostaviti, ono najgore nikad neće doći.
Nažalost, tata nas je napustio u 91. godini života. Sada mi je žao što nisam zapisivala jer je on bio prava “enciklopedija znanja".
Zahvaljujem ti tata, a mami, koja je u 96. godini života, želim još puno ovako "bistrih" godina i čuti još puno njezinih pričica.
Može biti da sav taj moj trud ne vrijedi "eno pipo tabaka" ma ja sam imala gušt i potrebu pisati o minulim vremenima, da se zna kako je bilo.
Navodila sam prava imena i prezimena, da sam im dala druga imena ni ja sama ne bih znala o kome sam pisala.
Pišući proživljavala sam strah, mogu li ja to, smijem li ja to, hoće li mi netko zamjeriti, hoće li me netko osuđivati, hoće li me konačno svi razumijeti. Neka mi nitko ne zamjeri, a jesam li nekoga uvrijedila (mislim da nisam, ni ne smijem) duboko se ispričavam. Samo sam htjela "proviriti" u te živote i "vidjeti”, spoznati kako su živjeli.
Osjetila sam potrebu i dužnost da ta svoja "otkrića" podijelim s drugima, da tim novim saznanjima uspostavim nove trajne prijateljske veze.
Ako sam bar malo uspjela u tome, vrlo sam sretna, neizmjerno zahvalna svima koji su mi u tome pomogli svojim pričicama.
Znam, sve je to dio i mene same, da sam ja sada sadašnjost, a već istog trena postajem prošlost, ali puna vjere i nade u lijepu budućnost, a na mladima svijet ostaje......

Iz predgovora autorice