Predstavljena knjiga OLUJNI KOMPAS Željka Brguljana

Promocija je održana je u klaustaru samostana Svetog Nikole na Prčanju, rodnom mjestu autora, čiji je posjet Boki ovog ljeta, bio u znaku predstavljanja onoga što je zadnje vrijeme izašlo iz njegova pera. Zbirka Priče sa Prčanja nagrađene srebrnom poveljom Matice Hrvatske predstavljena je prošle godine u istom prostoru. Olujni kompas, likovno pjesnička zbirka tiskana je u kolovozu 2021. u Zagrebu, a proglašena je za jedno od 17 najljepše dizajniranih hrvatskih izdanja u 2021. godini.

U ime izdavača, Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj, govorio je Slavko Dabinović, potpredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj.  Dabinović je istakao Brguljanovu posvećenost istraživanju povijesti pomorstva i kulture Boke kotorske. Potpredsjednik OMH u Boki kotorskoj je izrazio uvjerenje „da će saradnja autora sa Ogrankom Matice hrvatske u Boki kotorskoj, nastaviti i ubuduće na obostrano zadovoljstvo.”.

Urednica izdanja, Vera Vujović, bila je spriječena sudjelovati na promociji, a njeno obraćanje pročitala je viša bibliotekarska savjetnica Jasmina Bajo.

Tekst urednice Vere Vujović donosimo u cijelosti:

“Olujni kompas, zbirka čije je porijeklo u poetskim zapisima iz autorove mladosti, prostire se u vidu emotivnog krajolika ocrtavajući ‒ između burnih i olujnih postaja, i onih spokojnih ‒ put kao simbolični i stvarni ciklus života. Jednako gusto opremljena autorovim likovnim stvaranjem, kao i njegovim pjesmama oblikovanim na fontu Zavičaja, postavlja pred nas intrigantnu mapu osjećanja, svjedočenja i sjećanja.

 Kao što sam ustvrdila u uvodu zbirci, prepoznajem u njezinoj osnovi univerzalnu, na mit svedivu unutrašnju strukturu potrage, junakova putovanja: odlaska i povratka (poput Sunčeva puta) u odnosu na ishodište ‒ zavičaj. Ali motiv zavičaja u literaturi se nalazi toliko često da se time izlaže eventualnom podozrenju nestrpljiva čitatelja (slušatelja), u najmanju ruku pogubnom očekivanju predvidljivog. A za ulazak u svijet nove knjige, čitatelju je potrebna i te kako svježa i znatiželjna pažnja. Čini mi se da, paradoksalno, upravo činjenica dominacije vizualnog profila zbirke nad njezinim poetskim ostavlja čitatelju mjesto tragatelja i otkrivača onog što nije na prvu vidljivo, pa time nipošto predvidljivo!

 Otvaranje stranica bogate likovne opreme užitak je svojevrsne   potrage ‒ sad čitateljeve ‒ i otkrivanje gazišta, odmorišta, oblutaka i neprohodnijih, divljih dijelova putovanja kroz one rane i neponovljive doživljaje koji nas zapravo, a da to ne znamo, najviše oblikuju.I autorov i čitateljev put ovom se zbirkom kreće kroz prva tri ciklusa: Kuća u Boki; Na rubu Zemlje; Tvoj tamni svemir – kao put neizbježnog udaljavanja od svijeta iz kojeg poetski subjekt izrasta, svijeta Boke, koji je sam po sebi poezija, jedna moguća njezina velika metonimija.

Krajolik Boke, krajolik mora, sa svojim vanjskim obilježjima ipak se ne iscrpljuje u zrcaljenju mladenačkih previranja i autorove intime. On je više od općeg mjesta, više od samog nadahnuća i porijekla senzibiliteta, od slika: on je izvor osebujnih likova koji će odrediti autorove ,,ljude'' i izbor po srodnosti kad se, udaljavanjem, konture svijeta prošire toliko da zavičaj postane gotovo sitna točka u dubini.

Poželjeh hodajući / ući u more (…) – motto je koji otvara i u jezgru sažimlje duh i motiv nastanka ovih pjesama kroz godine. Doživljaj onog većeg od nas jedini je dom koji ćemo ikad imati. U njemu mora postojati komponenta nedokučivog, i ranjenog i zaštićenog i nevinog i prvog. No, ma koliko pisali, taj doživljaj kuće, taj doživljaj doma nikada nećemo moći u potpunosti obuhvatiti. Jer on zapravo obuhvaća nas. Kao brižna majka za oluje, u kući, kada tiho moli za forcu tiglama. I strepi –do duboko u noć. A djeca snivaju jedrenjake.

Nimalo slučajno, a ipak ne predvidljivo, ciklusi zbirke se zatvaraju Pismom majci, proznom pjesmom gustog intimnog, unutrašnjeg opraštanja od majke u mnoštvu bolnih i jednako ljepotom blještavih pojedinosti ‒ pogreba, kao ultimativnom paradoksu povratka, koji zapravo nije moguć, sve ako se prostorno i ostvari

 No čini se da ono što nismo izgubili ‒ bilo prostornim daljinom ili vremenskom mijenom ‒ ne može ni nastati još jednom, stvoreno umjetničkim procesom, te da su Boka Kotorska i prizori jednog specifičnog i neponovljivog djetinjstva i mladosti doslovce stvoreni još jednom, kroz poeziju, diskretno ispisanu preko likovne opreme Olujnog kompasa. U tom smislu Olujni kompas vraća svom ishodištu ono što je othranilo autorov duh, vraća oplemenjeno neprolaznom ljepotom.“

Olujni kompas, zbirka čije je porijeklo u poetskim zapisima iz autorove mladosti, prostire se u vidu emotivnog krajolika ocrtavajući ‒ između burnih i olujnih postaja, i onih spokojnih ‒ put kao simbolični i stvarni ciklus života. Jednako gusto opremljena autorovim likovnim stvaranjem, kao i njegovim pjesmama oblikovanim na fontu Zavičaja, postavlja pred nas intrigantnu mapu osjećanja, svjedočenja i sjećanja.

Kao što sam ustvrdila u uvodu zbirci, prepoznajem u njezinoj osnovi univerzalnu, na mit svedivu unutrašnju strukturu potrage, junakova putovanja: odlaska i povratka (poput Sunčeva puta) u odnosu na ishodište ‒ zavičaj.

Ali motiv zavičaja u literaturi se nalazi toliko često da se time izlaže eventualnom podozrenju nestrpljiva čitatelja (slušatelja), u najmanju ruku pogubnom očekivanju predvidljivog. A za ulazak u svijet nove knjige, čitatelju je potrebna i te kako svježa i znatiželjna pažnja. Čini mi se da, paradoksalno, upravo činjenica dominacije vizualnog profila zbirke nad njezinim poetskim ostavlja čitatelju mjesto tragatelja i otkrivača onog što nije na prvu vidljivo, pa time nipošto predvidljivo!

Otvaranje stranica bogate likovne opreme užitak je svojevrsne potrage ‒ sad čitateljeve ‒ i otkrivanje gazišta, odmorišta, oblutaka i neprohodnijih, divljih dijelova putovanja kroz one rane i neponovljive doživljaje koji nas zapravo, a da to ne znamo, najviše oblikuju.

I autorov i čitateljev put ovom se zbirkom kreće kroz prva tri ciklusa: Kuća u Boki; Na rubu Zemlje; Tvoj tamni svemir – kao put neizbježnog udaljavanja od svijeta iz kojeg poetski subjekt izrasta, svijeta Boke, koji je sam po sebi poezija, jedna moguća njezina velika metonimija.

Krajolik Boke, krajolik mora, sa svojim vanjskim obilježjima ipak se ne iscrpljuje u zrcaljenju mladenačkih previranja i autorove intime. On je više od općeg mjesta, više od samog nadahnuća i porijekla senzibiliteta, od slika: on je izvor osebujnih likova koji će odrediti autorove ,,ljude'' i izbor po srodnosti kad se, udaljavanjem, konture svijeta prošire toliko da zavičaj postane gotovo sitna točka u dubini.

Poželjeh hodajući / ući u more (…) – motto je koji otvara i u jezgru sažimlje duh i motiv nastanka ovih pjesama kroz godine. Doživljaj onog većeg od nas jedini je dom koji ćemo ikad imati. U njemu mora postojati komponenta nedokučivog, i ranjenog i zaštićenog i nevinog i prvog. No, ma koliko pisali, taj doživljaj kuće, taj doživljaj doma nikada nećemo moći u potpunosti obuhvatiti. Jer on zapravo obuhvaća nas. Kao brižna majka za oluje, u kući, kada tiho moli za forcu tiglama. I strepi –do duboko u noć. A djeca snivaju jedrenjake.

Nimalo slučajno, a ipak ne predvidljivo, ciklusi zbirke se zatvaraju Pismom majci, proznom pjesmom gustog intimnog, unutrašnjeg opraštanja od majke u mnoštvu bolnih i jednako ljepotom blještavih pojedinosti ‒ pogreba, kao ultimativnom paradoksu povratka, koji zapravo nije moguć, sve ako se prostorno i ostvari.

No čini se da ono što nismo izgubili ‒ bilo prostornim daljinom ili vremenskom mijenom ‒ ne može ni nastati još jednom, stvoreno umjetničkim procesom, te da su Boka Kotorska i prizori jednog specifičnog i neponovljivog djetinjstva i mladosti doslovce stvoreni još jednom, kroz poeziju, diskretno ispisanu preko likovne opreme Olujnog kompasa. U tom smislu Olujni kompas vraća svom ishodištu ono što je othranilo autorov duh, vraća oplemenjeno neprolaznom ljepotom.“

                „U znakovima svijeta koji nestaje, znakovit, Bokom označen i ozračen, Željko Brguljan sa fagotom novih knjiga, arivao je u svoj rodni kraj“, riječi su pjesnikinje Dubravke Jovanović. „Boka je njegova kuća i kuća njegova prčanjska je Boka, sa svim svojim mirisima i zvukovima, sa kolurima, levantima i šilocima. Tu je kazala je pjesnikinja  i metafizika i kosmos.  Željkov zaliv koji se u okean emocija sliva.
E baš u tom kamenu Željko Brguljan slikar i pisac, profesor i pjesnik, istraživač i znanstvenik  a prije i poslije  svega, ČOVJEK I  PRIJATELJ,  kleše svoju ljubav prema rodu i domu. Iz tog kamena cijedi stih i zaliva đardine svoje duše. Rodni Prčanj , njegovi ljudi, trpeze njihovih skromnih domova  i pižuli za koju zaćakulat, sve su to kristali Željkovog bokala  iz kojeg se pije ova poezija na dušak.
Bilo je to vrijeme kada nijesmo živjeli sa okoštalim dušama kazala je Jovanovićeva. Zato ima bola kao malih ožiljaka što na nekim mjestima i prokrvare međ stranicama ove knjige.“

O likovnom oblikovanju u knjizi govorila je slikarica-konzervatorica Jasminka Grgurević, koja je istakla da su od 127 stranica knjige, 103 stranice ilustrirane crtežima i kolažima u različitim tehnikama.

"Knjiga naizgled djeluje tehnički slobodno i neobavezno riješena, a ustvari, svaki detalj na svakoj stranici knjige nosi posebnu, ciljno usmjerenu poruku. Ilustracije su sastavni dio teksta, proizlaze iz teksta i nastavljaju se na tekst pa možemo reći da su autorova poezija i autorove ilustracije u ekfrastičnom odnosu (onako kako se taj odnos definira u suvremenom kontekstu) - poezija svojom retoričkom živošću pojačava ono što je na crtežima prikazano i obrnuto, crteži pojačavaju emotivni naboj poezije, tako da oni nisu  međusobno podređeni, te jedno na suptilan način objašnjava suštinu drugoga, upravo ostvarujući dijalektiku između slike i riječi”- kazala je Grgurević.

Na koricama knjige, ispred bokeških brda zamišljeno miruje gospodin Jan van Winckel, zapravo njegov portret naslikan 1492. godine u ateljeu flamanskog slikara Dirk-a Boutsa, koji se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Preko portreta je krajnje neformalno, kao slučajno, a ustvari namjerno ispisan autorov tekst kao kratki radni podsjetnik.

Na unutrašnjoj strani korica, nazire se ženska silueta koja podsjeća na  Bogorodicu ili Mona Lizu, ili je samo simbol žene, smještene u predio Boke. Predstava je uobličena suvremenim kompjuterskim alatima, a preko nje je Željkovim rukopisom ispisana vrlo ozbiljna  poruka – Boka tone. A kao protuteža naprijed iznesenoj poruci u samoj sredini knjige, na 60-toj strani dočekuje nas povjesničar umjetnosti Tonko Marojević, prijatelj Boke i bokeške baštine. Njegova fotografija preuzeta je sa otvaranja izložbe Željka Brguljana „Pariške scene“. U rukama drži grad. Tonko je na kolažu predstavljen kao simbol čuvara baštine, baštine koja se osipa u vječnosti i grad prinosi možda upravo nama. Likovnom obradom knjige namjerno je potencirano brisanje granica između vremena i prostora ali i stvarnosti, protivno zakonima fizike.  Istovremeno, iz likovne obrade knjige iščitavamo nekoliko likovnih nivoa: jednostavne, lagane crteže koji podsjećaju na dječje, brze tvrde crteže s gustim sjenkama i nabijene emocijama, slike u boji rađene različitim tehnikama i kolaže. Nivoi likovnosti paralelno teku smjenjujući se, ali je svima zajednička poruka Boka.

Trebalo je kroz vlastitu prizmu odrastanja, radosti i tuge, straha i nemira, snage i nemoći i nadasve ljubavi pokušati prikazati slojeve Boke, a tehnike su se pokazale nedosljednim. Po nama, tehnike su ga blokirale na granici između kreativnog i stvarnog. Zato je Željko složio slike jedne preko drugih, dajući nam slobodu da sami sebi postavljamo granice.
Za mjeru odnosa likovnog i tekstualnog u knjizi zaslužna je urednica knjige Vera Vujović.
Crteže, slike, kolaže i riječi u kompatibilnu i suvremeno čitljivu cjelinu uobličio je grafički dizajner Mario Aničić.

Autor, Željko Brguljan, zahvalio se sudionicima promocije i publici, a zatim pročitao nekoliko pjesama iz zbirke Olujni Kompas.Poeziju koju je čitao, kao dar publici, pratila je na gitari sjajna Anja Radonjić, studentica Instituto Muzicale Luigi Boccherini, Lucca.

Program predstavljanja knjige je moderirala Zrinka Velić, tajnica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj.

Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj