Predstavljanje knjige PRIČE SA PRČANJA Željka Brguljana

Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj je 26. kolovoza 2021. godine organizirao predstavljanje knjige Priče sa Prčanja Željka Brguljana. Istaknimo kako je za ovoj knjizi na Godišnjoj skupštini Matice hrvatske dodijeljena srebrna povelja.

Na početku promocije prisutne je pozdravio don Željko Pasković, upravitelj župa Prčanj i Stoliv.

O autoru i knjizi govorila je Marija Mihaliček, predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Boki kotorskoj. Željko Brguljan se više od dvadeset godina bavi istraživanjem bokeljske povijesti pomorstva te kulturnom baštinom Boke. Bibliografiju njegovih radova čini deset knjiga i brojni znanstveni, stručni te publicistički članci rasuti u periodičnim časopisima i zbornicima. Na promociji je posebno istaknut autorov prinos poznavanju likovnog nasljeđa Boke kotorske, ponajprije marino slikarstva i poznatog slikara marinista Bazija Ivankovića. Dvije dvojezične monografije u kojima su obrađene zbirke slika slika pomorske tematike iz najpoznatijih crkva posvećenih BDM su Na granici mora i neba te Zbirka moderne i savremene umjetnosti svetišta Gospe od Škrpjela na otoku pred Perastom. Brguljan je otrgnuo zaboravu prčanjsku slikarsku obitelj Šojat: Antona Šojata, njegovu suprugu Melitu Bošnjak i njihovu kćer Vesnu Šojat.

Vezanost za Boku, posvećenost, duboka emocija i neprestalna Brguljanova čežnja javnosti je otkrivana preko likovnog djela. Kulturna javnost Boke prvo je otkrila Željka Brguljana – umjetnika - na izložbi kolaža Bokeškog sakralnog ciklusa u Tivtu i Perastu 2003. godine. Na izložbi Zvijezdi mora 2012. godine u pomirbenoj dvorani na Gospi od Škrpjela ponovo smo zavirili u njegov intimni, emotivni i intelektualni svijet. Godine 2014. Željko Brguljan dobio je i monografiju, i to iz pera likovnog kritičara Nikole Albaneža, a u izdanju Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

„Ovo zdanje: samostanski kompleks i crkva svetog Nikole ima za autora posebno značenje pa je pravo mjesto da se baš ovdje predstavi njegova knjiga sjećanja na Prčanj i njegove ljude. Priče sa Prčanja davno su zamišljene, a bilježena sjećanja konačno uobličena u zbirku priča prošle godine u vrijeme pandemije i posljedica zemljotresa u Zagrebu. Zaroniti u prošlost i sjećanja na Prčanj i drage ljude za Željka su bili otklon od sumorne svakodnevice, a ujedno i predah od istraživačkih napora i znanstvenih tema kojima se godinama bavi i kojima je posvećen“, kazala je Mihaliček i zahvalila Željku Brguljanu „autoru ove originalne i vrijedne pripovijesti, u kojoj su trajno sačuvana sjećanja na male i obične stanovnike, gdje se ispod laganih, zabavnih i humornih pripovijesti krije i autentično svjedočenje tradicije, vjere i jezika kao identitetskih osobenosti Prčanjana - Hrvata i ne samo njih“, istaknula je Mihaliček.

Moderatorica Jasmina Bajo, knjižničarska savjetnica, pročitala je predgovor knjizi Priče sa Prčanja akademika Tonka Maroevića.

Svoje dojmove o knjizi je, na svoj osobit način, iznijela novinarka i pjesnikinja Dubravka Jovanović: „Prčanj i Boka Željkova i moja, vaša i naša, samo na kartolinama crno bijelim još. Bokeška riječ, od soli i gušta umočena u nostalgiju i ljepotu minuloga vremena zasvijetlila je u ovoj desetoj knjizi Željka Brguljana. I ne mogu da se ne zapitam i konstiram da ne poznajem ljude kojima pisanje i slikanje nije osnovna profesija, a da se umjetnosti tako istinski ozbiljno i više nego profesionalno daju. Da tako pomno i znalački stvaraju djela i ostavljaju generacijama koje dolaze. Za nezaborav, za spomen jednom vremenu, za svjetlost lanterne koja kazuje vaporima put ujednačeno žmigajući, da se nikad ne ugase bokeške ure i aure. Da se otvore u duši škure (kako u svojoj pjesmi napisah) ovdje, gdje kamen i golub pitom cvate. Pronađi zlatno sidro u oči neka se stare užance vrate. To zlatno sidro u oku Željku znači da ne živi dužnosti, nego da živi nadahnuća. Kad ljeti iz zagrebačke zimske magle i smoga velikoga grada dođe u rodni Prčanj da mu sunce uđe u kosti, a more posoli i odmori misao, ovaj zaljubljenik u Boku, u knjigu i sliku, zapravo najmanje se daje bokeškome zraku. Svjetlost ga opet gotovo ne vidi, već je u tami arhiva, knjižnica, kulturnih institucija i crkava kotorskih, peraških i prčanjskih. Željko, opet te sunce nije vidjelo, a evo za koji dan ćeš poći u Zagreb, a da dva puta nisi ušao u more. Ali zato, na svjetlost dana i ljeta nova knjiga, novi rad, novo istraživanje, pošteno i s pokrićem u znanosti i utemeljenjem iz arhivske građe koju rudarski, neumorno kopa. Strast i ljubav ga odnose u te odaje duha i te hodnike mudrosti i znanja, u te vijekove koje lista i koje stalno unapređuje, nesebično darujući svima nama i svojoj Boki i njezinoj kulturi novi kamičak duhovnoga hrama koji gradi. Priče ove s Prčanja ipak su, reći ću, kao mali biljezi, dokaz da je bio jednom jedan Prčanj sa svojim originalima i svojim velikim ljudima, ali i malim, velikim, toplim svijetom koji zna plakati se i smijati se, zabavljati se i maskirati, ribariti i bojati barku, zatvarati škure pred nevrijeme. Da je u sprovodu i na misi jednako pokoran i smjeran, vjerujući u pravdu i dobro među ljudima sa svojim Bogom i zvonima čiju melodiju nepogrešivo prepoznaju. Izlaze iz Željkove duše likovi i ličnosti i njihov starinski, arhaični govor. Dijalekat stare Boke u tercetu s morem i rijekom emocije i juga. Čuju se ovom knjigom u Brguljanovim pričama posljednji krici maškara, miriše kolekcija krema za sunčanje, ali i miješano jestivo maslinovo ulje što ih sestra njegova Erminija reklamira s početka davnih sedamdesetih. Kad leptir nestane (često fali s jeseni i zimi), onda se igra tombola , a kad baba Kate vadi brojeve, to je gušt. Sve te atmosfere Željko godinama skuplja i s njima diše. Priče lake, životne, meke kao velur. Glazba govora mještana kao simfonija mora. Te stare kuće u mjestu kao broševi na plišanoj haljini i ti dobri ljudi kao kruh, sve su to slike u priči i priče u slikama nezaboravnih dana mladosti njegove, bokeljske. Anđelija kao raketa na biciklu kada proleti Prčanjem. Pa kultura rada i kultura ljenčarenja koje se susreću u središtu mjesta. Tripo i Luce i taj genijalni dondo Ivo, Grace koja nikako da se očešlja, a ne može raščupana izaći iz kuće dok je svatovi čekaju, i Lola po malo znatiželjna i više druželjubiva, Branko, gospođa Lada, tete Zita i Noštrom. Željko, baš nam fališ večeras, a tek sjutra meni da o svemu popričamo. I tko je bio i tko nije bio na promociji, i što su zborili promotori i kako, i tko je zasuzio poslije tvojih priča, živih, mirisnih, s mirisom i patinom vremena ljudske dobrote. Vremena ljubavi i sloge. Da popričamo, kao nekad naši stari i sva ova galerija likova i njihovi tihi, mali i veliki životi. Budući čitaoče, osjetit ćeš njihove patnje i radosti, njegovih prozora, verandi, kamenih klupa i razgovora i vrtova što daju sjaj i dragocjenost ovoj knjizi. Knjizi spomenaru. Svi ti dijelovi Boke i bokeških prošlih običaja ostali su kao naranče što se zlate sa skupljenim suncem u kori, čije mirise je Željko s lakoćom prizvao. Koliko li je potrebno ovakvih istinskih, jednostavnih i toplih priča da se ispuni život? Bravo dragi prijatelju!“

Ova večer nostalgičnog sjećanja na Prčanj oplemenila je i oreludijem broj 3 i etidom broj 11 brazilskog skladatelja Heitora Villa Lobosa Anja Radonjić, studentica na Istituto Musicale Luigi Boccherini.

Autor Željko Brguljan zbog zdravstvenih problema nije mogao prisustvovati predstavljanju knjige u rodnom Prčanju.

(Marija Mihaliček)