Živim danas, a jučer želi biti sutra

Ogranak Matice hrvatske za Ruhrsko područje raspisao je natječaj za priču i pjesmu na temu “Živim danas, a jučer želi biti sutra” za djecu i mlade od 1. do 8. razreda za 2023/24 godinu. Natječaj namijenjen djeci i mladima iz domovine i iseljeništva koji govore hrvatskim ili pišu na hrvatskom jeziku završio je 28. veljače 2024. godine, i na njemu je sudjelovalo 33 učenika iz čak deset odgojno-obrazovnih ustanova iz domovine i inozemstva: OS Oroslavje, IV. osnovna škola Bjelovar, Centar za rehabilitaciju Komarevo, OŠ„ Antun Nemčić Gostovinski“ Koprivnica, OS „Braća Radić“ Koprivnica, OS Kajzerica, Zagreb, OŠ Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko, OŠ „Josip Pupačić“ Omiš, OŠ Orašje, BiH, Katolički školski centar „Petar Barbarić“ - OŠ Travnik, BiH.

Bez posebnih ograničenja u dužini priče ili pjesme, s minimalnim emocionalnim smjernicama kao što su ljubav, sreća, strah i bol, upustila su se djeca uz pratnju svojih mentora ili samostalno, u evokaciju jednog od najtežih životnih razdoblja u njihovim mladim životima - iskustva korone. Bogatstvo dječje imaginacije u kolopletu životnih sudbina i nepredviđenih okolnosti, bez čvrste potpore doma, institucija i društva općenito, iznjedrili su skladne literarne forme od pjesme do kratke priče, veličajući prve pokušaje kreativnog čina. A oni nisu ni suhoparni, ni nametljivi, dapače, suočeni smo s vrijednim, mudrim i iskrenim zapažanjima koja s lakoćom spajaju duhovnost i realnost, a počesto i duhovitost. Šarmantno, onako kako to samo djeca znadu, uspijevaju oni u svemu naći trunku vedrine pa će tako Korina Kovač iz OŠ„ Antun Nemčić Gostovinski“ iz Koprivnice u svojim stihovima zaključiti: "Nešto je ipak dobro bilo / Obitelji je zbližilo,/ato su prirodom šetnje,/nisu više po kafićima kretnje.".

Ovaj literarni natječaj zanimljiv je ne samo radi tematike koja nas je sve učinila izolacionistima i postavila pred nas mnoga sudbinska i egzistencijalna pitanja, već i zbog činjenice da ga raspisuje Ogranak Matice hrvatske za Ruhrsko područje. Hrvati, kako oni svojom voljom iseljeni, tako i oni prognani, duboko su svjesni vrijednosti i značaja materinske riječi, te ovakvim projektima pridonose čuvanju i širenju hrvatske riječi i izvan granica domovine. A konačno, u godini u kojoj je nakon duge borbe u Hrvatskome saboru donesen Zakon o hrvatskom jeziku, u kojemu se određuje da je hrvatski jezik službeni jezik Republike Hrvatske ijedan od službenih jezika Europske unije te daje u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture na kojemu se odvija usmena i pismena komunikacija na području javnoga života u Hrvatskoj. Ističe se i posebnost hrvatskoga jezika, odnosno njegova trodioba na tri ravnopravna narječja - čakavsko, kajkavsko i štokavsko - od kojih je štokavsko obrazac za standard. Čuvanje narječja Matičina je zadaća i u tom smislu ovaj natječaj je u cijelosti uspio.

Možda se dugo čekalo na Zakon o jeziku ali, kako kaže Ines Borko, učenica 7. razreda Osnovne škole Oroslavje u svojoj pjesmi Čakam, stalno nešto čekamo: "Stalne neke čakam... Da dojdeju prazniki, da završi škuola, ta muka do bola!"

Gotovo filozofski slogan natječaja “Živim danas, a jučer želi biti sutra” djeca su sa, samo njima svojstvenom lakoćom, svježinom i entuzijazmom, pretočili u riječ, izrazili misao s puno zanosa i strasti. Originalnošću proznog i poetskog izričaja još su jednom potvrdili autentičnost hrvatskog pismena, skladno ga oblikujući i poštujući milozvučnost i ritam materinjeg jezika. Mudrosti izvučene poput svježe vode iz dubokog bunara koje su baštinili naši pređi nježne su, katkad krhke, no duboke i ozbiljne, pa u njima i mi "odrasli" na kraju pronađemo sebe. Tako nam Josipa Matić, učenica 8. razreda OŠ Orašje iz Bosne i Hercegovine poručuje: "Mi smo stvaratelji onog istog plesa koji obuhvaća naš cijeli život. Mi odlučujemo hoćemo li taj ples završiti zamorenom i potištenom dušom ili ga s ponosom oblikovati u ono što mi zovemo život. Dok još hodamo ovom zemljom, dok smo još sposobni gledati kroz okvir vlastitih očiju, trebamo živjeti, trebamo se boriti i trebamo se nadati, cijeniti svaki dan i radovati se novim spoznajama koje poput meda teku cijelim našim bićem. Moramo dopustiti da plemeniti ples života nastavi svojom vještinom i blagoslovi nas svojom prolaznom ljepotom, blagoslovi čovjeka svojom ljepotom oblikovanom u noći i sveti našu krv zvjezdanim putevima. Dakle, kada poželimo dodir usana života, poželjet ćemo zvijezdu padalicu da bismo ga zaželjeli zauvijek.". Toliko o danas! A jučer? Petar Babok se pita o stvarima i tajnama dugo pokrivenima šutnjom i odgovara: "Gdje se skriva prava istina? Stoje istina toga vremena?! Volio bih se u to vrijeme vratiti, kao duh, nevidljiv, nečujan i neopipljiv. " . O tome pak, kako vide sutra u svjetlu iskustva s koronom najbolje će nam kazati Lovro Matić, učenik 5. razreda IV. osnovne škola Bjelovar: "Korona virus nestao je prošle godine i sretan sam da se više ne trebam pridržavati pravila. Ima još puno stvari o koroni kojih se ne mogu sjetiti. Mislim da će ovakva vrsta bolesti još doći, ali možda tek za sto godina. Do tada želim uživati u svom životu."

A mi ćemo uživati u ovim nadahnutim i svježim ostvarajima i nećemo se bojati ničega. Tako nam poručuje Ema Troha, učenica 7. razreda Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića iz Vrbovskog, koja kaže: "Najviše me boli to što prave osobine više nitko ne cijeni. / Samo se marka odjeće i novac gleda,/ moje samopouzdanje postaje kocka leda, / u takvom svijetu živjeti mi se ne da./ Ne želim se bojati svega." Vjerujem da će nam ovi stihovi i proza ispuniti dušu i srce, a kako Matoš kaže: "Dok je srca, bit će i Rroacije!" A u velikoj "Marulićevoj godini" najviše što za svoj jezik i čovjeka "od krvi i mesa" možemo učiniti je potaknuti mlade da pričaju svoje priče, pišu svoje pjesme u duhu svoga vremena, na zasadama naše bogate književne baštine.

Zdenka Bilušić