Vinko Jelić

Vinko Jelić, pravog prezimena Jeličić, rođen je u Rijeci 1596. godine. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu koji je u to vrijeme bio pod upravom Habsburške Monarhije, u razdoblju obilježenom dugotrajnim i neprekidnim borbama između Mlečana i uskoka, što je rezultiralo teškim životnim okolnostima praćenim brojnim pošastima i razaranjima. Budući daje od rane životne dobi iskazivao glazbenu darovitost, inicijativom njegova oca Andrije odlazi u Graz, gdje je 8. rujna 1606. s bratom Petrom primljen kao dječački sopran u zbor dvorske kapele nadvojvode Ferdinanda. Glavni mu je učitelj bio pjevač i skladatelj Matthia Ferrabosco iz Bologne. Početkom 1609. Petar teško obolijeva i nakon kratkog vremena umire, a Vinko se nakon doživljene tragedije nakratko vraća u Rijeku i ostaje do svibnja 1610.

Ujesen iste godine ponovno odlazi u Graz, gdje je 18. rujna primljen kao discantista na tzv. Ferdinandeum - zavod za siromašnije učenike koji je utemeljio nadvojvoda Ferdinand pri Isusovačkom Sveučilištu. Uz redovito školovanje Jelić se bavio temeljitim vježbanjem raznih instrumenata, a kao glazbeno nadareniji učenik pohađao je nastavu glazbeno-teorijskih predmeta poput kontrapunkta i generalbasa, pa je tako tijekom 1615. primljen u dvorsku kapelu, no ovaj put kao instrumentista. Nakon završenih humanističkih nauka odlučuje stupiti u duhovnički stalež te započinje s bogoslovnim studijem 29. ožujka 1616., koji dovršava 1618. godine.

Po završetku studija odlazi u alzaški gradić Zabern (današnji Saverne u Francuskoj) kojim upravlja nadvojvoda Leopold, upravitelj biskupija Strasbourg i Passau, brat nadvojvode Ferdinanda. Tada započinje i jedan od najkrvavijih sukoba u svjetskoj povijesti, poznat pod nazivom Tridesetogodišnji rat (1618. - 1648.), koji je umnogome odredio Jelićev život. U Zabernu se Jelić zaređuje za svećenika te postaje vikarom Kolegijalne crkve sv. Marije i instrumentalistom dvorske kapele pod ravnanjem Reimunda Ballestre, glazbenika i kapelnika kojeg je poznavao iz Graza, na čiji je poziv, pretpostavlja se, i došao u Zabern. Upravo u vrijeme objave Jelićeva tiskanog prvijenca, zbirke duhovnih koncerata Parnassia militia (1622.) u Strasbourgu pri izdavaču Paulu Ledertzu, vode se teške borbe oko Zaberna a Jelića zbog njegovih zasluga unaprjeđuju, pa ga u statusu kanonika nalazimo već 1624. godine. Jelićev se skladateljski ugled ponajbolje očitovao uvrštavanjem njegovih skladbi u antologije crkvene glazbe koje je objavio Johannes Donfried 1627. u Strasbourgu - Promptuarium musicum i Viridarium musico-marianum. U ratnim vremenima nesklonim bilo kakvu razvitku, napose kulturnom, Jelić ponovno pri Paulu Ledertzu u Strasbourgu 1628. objavljuje svoja dva posljednja djela: zbirke Arion primus (op. 2) i Arion secundus (op. 3), u kojima na prvom mjestu ističe svoje podrijetlo sintagmom Fluminensis Sancti Viti odnosno „Riječanin sv. Vida“ U narednim se godinama ratni vihor rasplamsao i uništio mnoge europske gradove i ljudske živote, pa se u tom strahovitom kaosu ime Vinka Jelića posljednji put spominje u Zabernu 24. srpnja 1636. godine.