DJECA POD BOMBAMA

Kada je Ogranak Matice hrvatske u Wiesbadenu prije par godina predstavio roman hrvatske književnice Bojane Menadžija, Trči! Ne čekaj me…, bila je to priča o jednom minulom ratu. Priča jedne djevojčice iz Karlovca  kojoj su razbojnički oteli djetinjstava.

Bojana je odrasla u skloništu, ali nije prestala vjerovati u bučnost. Slično djelo, napisala je i Zlata Filipović iz Sarajeva. Djela su postala hit. Zlatin roman – dnevnik preveden je još za vrijeme rata i proširio se Svijetom kao poruka mira te osuda rata. Erin Gruwell, nastavnica engleskog u Kaliforniji uspješno je preuzela format dnevnika kao pedagošku metodu s kojom si djeca u nezavidnim situacija olakšavaju posljedice stresa u ratu, progonu ili migraciji. Metoda se pokazala kao uspješna, a Erin Gruwell otjerana s radnog mjesta. Suspenzija kao kazna tamo gdje je trebalo uslijedile priznanje. Podrška javnosti vratila je pozornost temi  i Erin Gruwell je osnovala pokret Freedom Writers koji uspješno djeluje do danas.

Uz novčanu pomoć Wiesbadena, glavnog grada pokrajine Hessen u Njemačkoj, Ogranak Matice hrvatske pokrenuo je prevođenje romana Bojane Menadžija i koje je izašlo pod naslovom Lauf! Warte nicht auf mich…, u nakladi austrijskog izdavača  Wieser/Klagenfurt 2021.godine. Knjige/svjedočanstva o ratu teško je probavljiva tema. Još gore, dio hrvatske publike odbacio je poruku mira koja baca sjenu na njihovu viziju pravednog i opravdanog rata.

Meanđija  u svom romanu podsjeća i na nesagledive posljedice ratnih zločinstva koje nemaju naciju ni ideologiju. Trajni ratni zločin je i u tome što truje ljude mržnjom. Rat će otići, ali bol i mržnja mogu dugo ostati  u dušama ljudi. Još danas, niti godinu dana poslije njemačkog izdanje romana Lauf! Warte nicht auf mich…, koji su neki smatrali nepotrebnim, dječja trauma postaje kolektivni usud jednog naroda. Milijuni Bojana, Marija i Zlata preživljavaju upravo danas pakao ratnih strahota. Nebrojne patnje djeteta zavit će grobna tišina.

Prva asocijacija pri spomenu čovjeka, ne zvuči to više gordo, nije kultura književnost niti umjetnost - već djeca pod bombama. Erin Gruwell poziva na pisanje kao nadilaženja vlastite nemoći i predviđa mukotrpnu terapiju:

Jer samo umjetnost, književnost, kultura, mogu pomoći da se trauma prevlada. Ranije ili kasnije, rat će okončati, ali kultura će nastaviti živjeti. Tako je bilo oduvijek. Književnost ne mora i ne treba biti ratna bilješka, niti je dužna da objasni rat. Nemoguće je objasniti rat: zašto ljudi naređuju jednom narodu da ubija drugi? Literatura je ono što stoji nasuprot ratu! Prava književnost oduvijek je govorila o čovjekovoj potrebi za ljubavlju, a ne za mržnjom.

Ivica Košak