In memoriam: Milovan Miković (1947– 2021)

Književnik, urednik i publicist Milovan Miković preminuo je, nakon duže bolesti, 9. travnja u Subotici, u 74. godini. Obnašajući važne gradske dužnosti u vezi s informiranjem i kulturom, ali i kao književnik, ostavio je važan trag u životu Subotice, a književnim djelima i istraživanjima uveliko je zadužio i kulturu vojvođanskih Hrvata.

Rođen je 1947. u Subotici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Jedan je od utemeljitelja Radija Subotica (1968), gdje je isprva spiker-novinar, potom novinar te urednik, a potom glavni i odgovorni urednik programa na srpsko-hrvatskom jeziku. Godine 1983. postaje zaposlenik Novinsko-izdavačkog poduzeća Subotičke novine. U tom poduzeću radi kao urednik književnog časopisa Rukovet (1983–1994) i izdavačke djelatnosti. Od travnja 1992. glavni je i odgovorni urednik tjednika Subotičke novine, a od siječnja 1994. također ravnatelj poduzeća, do listopada 2003.

Od 2004. do 2021. bio je glavni urednik časopisa za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni (uredio je 56 svezaka). Od 2005. do 2013. bio je urednik nakladničke djelatnosti Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ iz Subotice.

Prve pjesme stvara i objelodanjuje 1965, a pjesničke, prozne tekstove i kritiku objavljuje u književnoj periodici od 1967. Prvu knjigu, zbirku pjesama Ispitivanje izdaje, objavljuje 1989. Od tada do 2021. objavljeno mu je ukupno 20 knjiga, ne računajući druga izdanja. Uz već spomenutu, to su: Iza ne (zbirka pjesama), Avaške godine – krhotine poeme u nastajanju (zbirka pjesama), Az árulás vizsgálata (zbirka pjesama), Metež (zbirka pjesama), Praznina (zbirka pjesama), Koreni stvari (zbirka pjesama), Grad je reč (eseji), Život i smrt u gradu (eseji), Iznad žita nebo (eseji), Slušaj; zemlja, riječi (poezija), Razgovori s Antom Sekulićem (intervjui i razgovori, koautorstvo s Andrijom Kopilovićem), Jedući srce žive zvijeri (zbirka pjesama), Prah obiteljske srebrnine (zbirka pjesama), Otići nekamo (roman), Nocturno (roman), Motrišta, rasprave, ogledi (eseji i studije), Idemo li večeras u kazalište? (tekstovi o kazalištu), Među mnoštvom lica – o pjesništvu vojvođanskih Hrvata u XX. stoljeću (antologija) i Potonulo ušće (roman). Antologija Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini objavljena je kao temat u osječkom časopisu Književna revija.

U mladosti je pisao na srpskom jeziku, a prve tekstove na standardnom hrvatskom objavljuje od početka 90-ih godina. Stvarao je i na dijalektu – ikavici bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Među čitateljima vjerojatno je najpoznatiji po poemi Avaške godine, pisanoj upravo na tom govoru.

Zastupljen je u nekoliko pjesničkih antologija u Srbiji i Hrvatskoj. Bio je član Društva književnika Vojvodine i Društva hrvatskih književnika.

Bio je član Matice hrvatske i dopredsjednik ogranka u Subotici, gdje je bio urednik svih izdanja, pored časopisa uredio je i sedamnaest knjiga.

Radeći prije svega u NIP-u Subotičke novine i NIU Hrvatska riječ, ali i za udruge – OMH u Subotici i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, uredio je više od 150 knjiga.

Bio je suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba na projektu Hrvatske književne enciklopedije i Vojvođanske akademija nauka i umetnosti iz Novog Sada na projektu Enciklopedije Vojvodine.

Za književni rad dobio je više priznanja: Antuševu nagradu (1999), nagradu Dr. Ferenc Bodrogvári za knjigu eseja Život i smrt u gradu (2000) te nagradu za životno djelo na području književnosti koju dodjeljuje organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova (2012). Za knjigu Prah obiteljske srebrnine dobio je trijenalnu nagradu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Antun Gustav Matoš za najbolju knjigu poezije od 2014. do 2016. Uredništvo Klasja naših ravni na čelu s Mikovićem dobilo je nagradu Dušan Lopašić koja se dodjeljuje časopisu u izdanju Matičina ogranka kao i Zlatnu povelju Matice hrvatske.

Kao svestranom intelektualcu koji je predano sudjelovao u kulturnom životu vojvođanskih Hrvata, promičući najviše kulturne vrijednosti, dugujemo mu vječno poštovanje i zahvalnost. (Davor Bašić Palković)