Ogranak Matice hrvatske u Sisku - izvješća

25. KVIRINOVI POETSKI SUSRETI



U Sisku su od 11. do 13. lipnja 2021. godine održani jubilarni 25. Kvirinovi poetski susreti, jedna od najznačajnijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj koju organizira Matica hrvatska u Sisku. Usprkos pandemiji i katastrofalnom potresu koji je pogodio Sisak 28. i 29. prosinca 2020, u kojemu je i Matičin ogranak u Sisku postao beskućnik, nošeni podrškom mnogobrojnih pjesnika, pisaca i suradnika, vrijedni matičari učinili su sve kako bi organizirali Susrete na samo u Sisku već i u Petrinji i Glini.

Ovogodišnji trodnevni Susreti započeli su pod vedrim nebom na rijeci Kupi, na brodu/privezištu Biokovo baš kako su organizatori obećali:  „Družit ćemo se pod vedrim nebom Posavine, Pokuplja i Banovine s nadom da nas neće prodrmati niti oprati kiša, već da će biti nježno vrijeme kako bismo u zajedništvu otplovili u divne poetske svjetove“.

Otvaranje Susreta 11. lipnja bio je najsvečaniji i najvažniji dio ove književne manifestacije koja je za 25. godišnjicu okupila 25 pjesnikinja i pjesnika. Dobrodošlicu u Kvirinovu gradu Sisku uputio im je predsjednik Ogranka MH u Sisku Tomislav Škrbić. Tom prigodom zahvalio se je svim članovima Matice koji su vrijedno radili na organizaciji Susreta u proteklom razdoblju, urednici i osnivačici Kvirinovih poetskih susreta Đurđici Vuković te svim podupirateljima, istaknuvši među njima Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. U ime Ministarstva kulture i medija prisutne je pozdravila dr. sc. Mihaela Majcen Marinić koja je rekla da su matičari iz Ogranka u Sisku hrabro i usprkos svim nevoljama, pandemiji, potresu i beskućništvu, organizirali jubilarne, 25. Kvirinove poetske susrete te  im je na tome čestitala i zahvalila.


Prigodnim govorom o povijesti Susreta prisutnima se obratila i urednica: „Dvadeset pet godina vrijedan je rođendan ove pjesničke manifestacije u kojoj se susretalo više od dvjesto pjesnika koji su Sisku od 1996. godine do danas poklonili hrvatsku suvremenu poeziju, osobito u nemilim vremenima poraća i potresa kada su pjesništvo i pjesničke riječi postali melem ljudima u razorenom gradu. Te 1996. godine poezija je bila lijek nakon Domovinskoga rata, a ovi će Susreti biti melem za ljude i gradove uslijed pandemije i razornoga potresa. Sisak, Petrinja i Glina ponovno su postali ključna mjesta i odrednica kojima treba podrška cijele Hrvatske kako bi uspravili pognutu kičmu boli. Hvala vam na vašem sudjelovanju jer ste naš drevni Siska učinili gradom poezije i pjesništva.“


LAUREATI GORDANA BENIĆ I VLADIMIR TOMAŠ

Pjesnici su „neumorni hodači bez središta i znanja o toponimima“

Podsjetimo se tko su dosadašnji laureati Nagrade Sveti Kvirin za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu: ovu prestižnu nagradu dobili su i Stjepan Vladimir Letinić (1997, jedan od inicijatora Susreta), Tito Bilopavlović (1998), Miroslav Mađer (1999), Dragutin Tadijanović (2000), Zvonimir Mrkonjić (2001), Zvonko Maković (2002), Branimir Bošnjak (2003), Borben Vladović (2004), Milorad Stojević (2005), Slavko Jendričko (2006), Ivan Rogić Nehajev (2007), Branko Čegec (2008), Tea Benčić Rimay (2010 - posthumno), Sonja Manojlović (2011), Boris Domagoj Biletić (2012), Krešimir Bagić (2013), Delimir Rešicki (2015), Petar Gudelj (2016) ,Miroslav Mićanović (2017), Branko Maleš (2018), Zvonko Kovač (2019) i Andriana Škunca (2020).

Nagradu za najbolju knjigu poezije objavljenu između dvaju Susreta autoru do 35. godine starosti dobili su: 2000 - Ivica Prtenjača: "Pisanje oslobađa", 2001 - Drago Glamuzina: "Mesari, 2002 - Damir Radić: "Jagode i čokolada", 2003 - Romeo Mihaljević: "Noćni jezik", 2004 -Marijana Radmilović: "Bolest je sve uljepšala", 2005 - Ana Brnardić: "Valcer zmija", 2006 - Ivana Bodrožić: "Prvi korak u tami", 2007 - Marko Pogačar: "Pijavica nad santa Cruzom", 2008 - Franjo Nagulov: "Tanja", 2011 - Branislav Oblučar: "Pucketanja", 2012 - Vanja Jambrović: "Pjesme za vunene noći", 2013 - Davor Ivankovac: "Freud na Facebooku", 2014 - Stipe Odak: "Trobojno bijelo", 2015 - Nataša Nježić: "Soba 99", 2016 - Aleksandar Hut Kono: "Padajući izbornik", 2017 - Goran Gatalica: „Kozmolom“, 2018 - Monika Herceg: „Početne koordinate“, 2019 - Marija Dejanović: „Etika kruha i konja“ i 2020 - Alen Brlek: „Sang“.

I na ovogodišnjim Susretima dodijeljene su dvije Plakete Svetoga Kvirina, rad akademskog kipara Zlatka Brkića, kao najveće priznanje za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu i nagrada za najbolju knjigu poezije, autoru do 35. godine starosti objavljenu između dvaju Susreta. Ove je godine Plaketom nagrađena pjesnikinja Gordana Benić za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu. Tu je odluku jednoglasno donio žiri u sastavu Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković: „Gordana Benić objavila je petnaest pjesničkih knjiga: „Soba“ (1982), „Kovači sjene“ (1987), „Trag Morie“ (1992), „Dubina“ (1994), „Laterna Magica“ (1998), „Balada o neizrecivom“ (2003), „Svijet bez predmeta“ (2007), „Banalis Gloria“ (2009), „Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi“ (2012), „Palača nezemaljskih snova – psihogrami“ (2013), „Palača svjetla i sjene – kozmogrami“ (2014), „Nebeski ekvator“ (2015), „Palača posljednjih kartografa“ (2017), „Bijeli šum“ (2018) i „Vremenski putnici“ (2020). Popisu treba dodati i knjigu „Godina Sfinge“ (2003), u kojoj su okupljeni autoričini novinski tekstovi o arheološkim istraživanjima Dioklecijanove palače.

Nadrealizam, kriptičnost, mističnost, okultizam, razgranati iluzionizam, svemirski romantizam, autoreferencijalna tama samo su neke od označnica kojima je opisivana i interpretativno kroćena poetska pustolovina Gordane Benić. Ta je autorica oblikovala samosvojan lirski svijet i naglašeno individualiziran stil. Kritika je među inim isticala da njezina poezija radi na „paradoksalnoj ili čak apsurdnoj kombinatorici činjenica i čudesa“ (Maroević), da se zasniva na „začudnoj sintaksi izvrnutog do neizvjesnih granica kozmosa“, da je riječ o pjesnikinji margine, „ambijenta i mediteranske urbanosti“ (Đurđević), „pjesnikinji bogatih bjegova i tužne utopije“ (Maleš), o autorici koja „traži korijenje u arhetipskom odzvuku onog što je bilo i onog što je moglo biti“ (Benčić), koja „pripitomljuje drugoga u sebi“ (Petković).


U središtu pjesničkoga koncepta Gordane Benić nalazi se iznimno pokretan, inventivan razsredišteni subjekt koji zalazi iza vidljivih prizora i tamo oblikuje svoj lirski svemir i oniričku kozmogoniju. Taj je svemir proizvod jedinstvene imaginacije i percepcije. Nastanjuju ga motivi, slike, artefakti, prizori, riječi, citati koji su zaboravili matični kontekst i oslobodili se pripisanih značenja. Karakter pjesničkoga svijeta Gordane Benić egzemplificira među ostalim tekst „Dvostruka mjesta“. Pjesma počinje rečenicom „Stvarnost se raspukla u zelene boje metana, u dvostruke dúge i goleme crvotočine“. Ta tvrdnja, poduprta naslovnom sintagmom „dvostruka mjesta“, otvara prostor poliperspektivnom motrenju, eksploziji značenja, novoj stvarnosti i kozmičkim iskustvima. Nakon nje svijet postaje mjesto kojim se moguće slobodno kretati u svim smjerovima, pribjegavati trenutačnim preobraženjima i uspostavljati prisne odnose sa svim njegovim elementima. Pjesma završava rečenicama: „U brzom letu možda smo kristali ili ptice, prolazimo kroz svodove planeta. Možemo ispuniti prazninu mora, uzdići se iznad kometa i meteora, odlebdjeti sve do pustoši gdje zvijezde sjaje žarkonarančastim svjetlom.“


U ranim zbirkama („Soba“, „Kovači sjene“, „Trag morie“) Gordana Benić stvorila je vlastitu inačicu postmoderničkog pisma, koju je u kasnijim zbirkama dograđivala i produbljivala. Na predmetnotematskoj razini to pismo karakterizira ideja mediteranizma te preispisivanje i mistificiranje njegovih uvriježenih zastupnika (školjke, broda, krajolika, pijeska i mora). Na poetičkoj razini ono je amalgam čiji su bitni sastojci sanjarija, nadrealističko mišljenje, asocijativna poetska arheologija, hermetizam i gdjekad simultanistički vatromet koji prikuplja kaotične evidencije suvremenoga svijeta. Na izvedbenoj razini poetsko pismo Gordane Benić kreće se između slobodnoga stiha i pjesme u prozi. Njezin model pjesme u prozi jedan je od najdomišljenijih u našoj tradiciji – u njemu se prepleću naracija i komentar, iskustvo fragmenta i vizija cjeline, nerazrješiv tropološki jezik s pojmovljem astronomije i teorijske fizike.


U zadnjih desetak godina pjesnikinja je usredotočena na projekt poetizacije, upravo lirske mistifikacije grada Splita. „Split je živo biće s podvojenom dušom“, zapisuje u jednom tekstu. Nakon zbirki u kojima se Grad pojavljivao kao jedna od tema, autorica je ispisala impozantnu poetsku tetralogiju posvećenu korijenu iz kojega izrastao – Dioklecijanovoj palači. Prirodu tetralogije poetska kazivačica sažima ovako: „Tragajući za izgubljenim mjestima možda smo zapali u nesvjesno, potajno se odijelili od stvarnosti; naša sjećanja šire se kao kozmička prašina i rastvaraju poput magičnih atlasa unutarnjeg potonuća.“ Na djelu je onirizacija iskustva i govora, koja omogućuje da u podrumima Dioklecijanove palače iz mulja izrone mozaici i egipatski stupovi, da mistično svjetlo zarobi carske dvorane, a „opaki sjaj plavičastih kovina i žuti talog ugasla vulkana“ prekrije morem poplavljene hodnike, da Palačom i sviješću zavladaju snovi te da zrakom počne plutati „nešto posve nadnaravno“. Pjesnikinja je navedenom konstatacijom racionalno iscrtala teren iracionalnom govoru. Palača je za nju sveprotežna točka u kojoj se susreću svi zamislivi prostori i sve zamislivo vrijeme; ona je povod govoru, predmet fiksacije, sredstvo putovanja u vlastitu dubinu, vidljivo mjesto u koje subjekt smješta nevidljivi svijet.


Gordana Benić u poeziji inzistira na oksimoronskom istraživanju – ona traži „moguće nemogućega“, pokušava pročitati nečitljivo, obuhvatiti neizmjerno, pojasniti neobjašnjivo, zaustaviti nestalno. Osluškujući mrtve jezike, koji odjekuju iz kakva zaboravljenog spisa ili iz Dioklecijanove palače, ona pokazuje da stari talozi „stvaraju poseban jezik“ koji svijet oslobađa gravitacije. Taj je jezik u istom trenutku bajkovit i hipermetaforičan, privlačan i taman.


Zaključimo: poetski projekt Gordane Benić nezaobilazan je toponim suvremenoga hrvatskog pjesništva. Preporučuje se svima da ga što bolje upoznaju, a osobito vremenskim putnicima koji „vjeruju u skriveni poredak i slučajnosti“ te koji su „savršeni poklisari, neumorni hodači bez središta i znanja o toponimima“, istaknuo je u Obrazloženju nagrade Krešimir Bagić.


Laureatkinja je u svojim „svemirskim cipelama“ ispod zvijezda boraveći sada na privezištu u Sisku, darivala publici očuđujuće pjesme koje su se stapale s površinom rijeke Kupe.


Mali predah od poezije zamijenila je glazba, šansona, kroz kristalni glas Antonije Kihalić uz klavirsku pratnju Lordana Badanjka.


Nagrade za najbolju knjigu poezije, autora do 35. godina starosti, a objavljenu između dvaju Susreta, pripala je Vladimiru Tomašu za knjigu „Hommage krvi Kristovoj“, o čemu je odlučio žiri u sastavu Darija Žilić, Tin Lemac i Đurđica Vuković: „Mladi pjesnik Vladimir Tomaš pojavljuje se s trećim pjesničkim rukopisom. Nakon prvijenca „Oprostite mi prešućeno“ u kojem je propitivao pjesničku poziciju refleksivnosti i samorefleksivnosti pokušavši se uglaviti za neki od pjesnički, ali ne još i poetičkih tokova, te druge zbirke „Ogoljivanje ontogeneze“ u kojima se sav kulturalni nanos skinuo s Tomaševa lirskog subjekta i sama je refleksivnost semantički i poetički bitno porasla, u ovom je rukopisu sama refleksivnost, ali i samorefleksivnost, usmjerila put prema duhovnoj tematici. Ova knjiga, kao što je to i običaj kod Tomaša, pokazuje konceptualnu vrsnoću i umješnost mladog pjesnika. Riječ je o jednom osviještenom mladom pjesniku koji je zauzeo pozicije ozbiljne poetike i kojeg vuče refleksija sebe i svijeta kao temeljna poetotvorna točka za razvoj daljnje poezije“, istaknuo je Tin Lemac u Obrazloženju nagrade, dok je o poeziji mladoga autora govorila i pjesnikinja Darija Žilić, članica prosudbene komisije. Potporu ovom studentu diplomskoga studija Hrvatskoga jezika i književnosti na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru uputila je i profesorica Kornelija Kuvač-Levačić kazavši „da mladi laureat objavljuje poeziju u raznim časopisima, portalima i na mrežnim stranicama namijenjenima književnosti. Iza njega su objavljene tri zbirke poezije, a ovoj trećoj pripala je i tako prestižna nagrada na koju sam ponosna kao profesorica i urednica knjige.“

Pjesnikovanje se nastavilo do dugo u noć, a u njemu su sudjelovali Gordana Benić, Vladimir Tomaš, Krešimir Bagić, Sanja Domenuš, Marijan Grakalić, Miroslav Kirin, Ljiljana Koci, Ines Kosturin, Siniša Matasović, Kemal Mujčić Artnam, Petra Sigur, Nada Topić, Andriana Škunca, Đurđica Vuković i Darija Žilić.

JUTROM U POSJET PETRINJI I GLINI, A ONDA NATRAG U SISAK

Drugoga dana prijepodne pjesnici su posjetili Petrinju predvođeni domaćinima Ines Kosturin i Miroslavom Kirinom. Razgledali su petrinjske ruševine i prostore gdje su nekada stajale kuće i stara tvornica „Gavrilović“. Petrinja je promijenila vizuru do neprepoznatljivosti, a o njezinom dugom postojanju svjedoče tek stara kvrgava stabla lipa ilirika u središnjem parku koje su posađene za Napoleonove vlasti. Ovoj posjeti pridružili su se i pjesnici Andrijana Kos – Lajtman, Damir Radić, Sanja Baković i Branko Čegec. Na povratku iz Narodne knjižnice i čitaonice koja je smještena u kontejnerima, gotovo ispred Crkve Svetog Lovre, oglasilo se zvono sa zvonika, točno u 12 sati i 19 minuta kao sjećanje na potres koji je u nekoliko sekundi razrušio Grad. Druga grupa pjesnika posjetila je Glinu, a bila je predvođena Sinišom Matasovićem. Tamo je govorenje poezije ispred Hrvatskog doma donijelo malo pjesničke radosti tom stradalom gradiću. Nakon potresa se postavlja pitanje mogu li stihovi biti melem za izgubljene prostore gdje su bili domovi i ljudi i obitelji te, kada dvaput doživiš strašno razaranje, 1991. i 2021. godine, ima li snage za ponovno dizanje između polupanih cigala, blata i straha?

Na glazbeno – pjesničkoj večeri, koju je vodila Petra Sigur, ponovno su se okupili svi sudionici na privezištu Biokovo u Sisku gdje su vjernoj publici kazivali stihove praćene bluesom i jazzom u izvedbi sisačkih virtuoza Jurana Strmeckog i Lordana Badanjka kojima se kasnije pridružila i Antonija Kihalić. Također, sudionike je Susreta u ime Matice hrvatske nadahnutim govorom pozdravio i član Glavnog odbora Matice hrvatske Đuro Vidmarović.

Na palubi Biokova i uz obalu rijeke Kupe Siščanke i Siščani slušali su poeziju i glazbu koju su im donijele „svemirske cipele“ vrhunskih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika. Sva bol, sve brige oko obnove razrušenoga grada i sva tuga pretvorili su se u mekoću kupske izmaglice koja se dizala prema tamnome nebu.

SEVERIJADA U BLINJSKOM KUTU ili „MISLENA JEKA“

U nedjelju 13. lipnja nastavljen je bogati program Susreta, i to u rodnoj kući Josipa Severa u Blinjskom Kutu gdje je knjigu „Josip Sever: Poezija“ iz edicije Stoljeća hrvatske književnosti (Matica hrvatska, 2020) predstavio priređivač Krešimir Bagić. Goste je dočekala obitelj Sever, sestra Vlasta i nećak Saša, koji su im pokazali Severovu rodnu kuću i njegovu sobicu gdje boravio i pisao. Stara drvena kuća bila je autentična scenografija za program koji se odvijao na dvorištu. Govorenjem Severove poezije program su započeli članovi obitelji Vlasta i Saša, a nastavio je Boris Vrga nadahnuto govoreći o petrinjskim danima Josipa Severa te nas precizno upoznavajući s nepoznatim podacima iz života ovog ponajboljeg modernog hrvatskog pjesničkog barda. To da je u Petrinji Sever kao podstanar živio u kućici koju su zvali „Rupom“ govori o siromaštvu i skromnosti pjesnika tada zaposlenog kao profesora na petrinjskoj gimnaziji. Iz te „Rupe“ stigli su na svjetlo dana veličanstveni stihovi uklopljeni u pjesmu „Muzika vida“ za koju je priređivač Krešimir Bagić rekao kako je ona gotovo programatska odrednica Severove poezije. O knjizi je govorio i Miroslav Mićanović istaknuvši zašto i kako je pristupio sabiranju Severove ostavštine u jednu knjigu. Govorenje Severove poezije pripalo je prisutnim pjesnicima, budući da se Sever zalagao za ideju da pjesnik treba govoriti vlastitu poeziju, a ne glumac. Također, možda se i ostvari ideja da se ova hrvatska starica, Severova korablja, u budućnosti obnovi za pjesničke rezidencije, a da se susreti pjesnika na ovome dvorištu nazovu Severijada.

Kvirinovi poetski susreti završili su kratkim predstavljanjem novoga dvobroja časopisa „Riječi“ koji na 200 stranica donosi niz zanimljivih književnih i likovnih priloga. O časopisu su govorili Tomislav Škrbić, zamjenik glavne i odgovorne urednice, Darija Žilić, urednica, i Neva Lukić, autorica i organizatorica rubrike „Likovnost“. Među ostalim valja istaći temu broja „Potres(e)ne pjesme i proza“ u rubrici „Uskličnik“.
Sudionici ovoga Susreta rastali su se ozarenih lica odlazeći na vječno počivalište Josipa Severa na groblju u Komarevu paleći mu svijeću i polagajući cvijeće na grob, zahvalni za svu ljepotu koju nam je darovao. (Đurđica Vuković)



Uredništvo

Ida Hitrec
Danijel Hrgić

Ogranci

Arhiva