Predstavljena knjiga Janka Dimnjakovića RETROVIZOR

U Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu održana je promocija knjige dr. Janka Dimnjakovića Retrovizor. Janko Dimnjaković dugogodišnji je član Ogranka MH Samobor te je kao liječnik gotovo cijeli životni vijek proveo radeći u Samoboru. Osim proze, dr. Dimnjaković piše i stihove, a posebno mu je drag haiku izričaj.

U Velikoj dvorani Matice hrvatske nazočne je uvodno podzravio Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske, knjigu su predstavili autor Janko Dimnjaković, urednik Emil Makovička i recenzentica Ana Batinić. Završnom riječuju nazočnima se obratio i predsjednik Ogranka MH Samobor, Gordan Črpić.

Donosimo i uvodnu riječ urednika Emila Makovičke u cijelosti:

Pred vama je memoarska proza Janka Dimnjakovića RETROVIZOR. No tu riječ treba uzeti vrlo uvjetno. Jer za razliku od njegove poezije iz zbirke „Aleja slobodnih strijelaca“ , gdje „maske“ Ezre Pounda sreću „latinštine „ Ernesta Dowsona, (Personae et latinitates), i za razliku od njegovih kratkih priča, sabranih u zbirci „Razbojnici su ustali još ranije“, a koje je neki kritičar opisao kao „rat svjetova u svakoj priči“, „Retrovizor“ predstavlja pažljivu vožnju unatrag, u nastojanju da se odvezemo uskom stazom, a da pritom ne oštetimo auto. A na drugoj strani otvorit će nam se prošli svijet, toliko raznobojan da ga nemamo s čime usporediti – možda još samo s onim šarenim pomorskim signalnim zastavicama kojima brodovi izmjenjuju poruke. Ako je Fabrio u pravu da je sjećanje nepokidiva dvonitka koja život drži na okupu, a Aralica s razlogom veli da čovjek ne može ništa kazivati a da sebe ne odaje, to je ova „gorka slatkoća nepovratno prošloga“ (da parafraziramo Alphonsea Daudeta) začin bez kojega je teško blagovati.

Možda će nekom biti žao da jedan obožavatelj Valeryjeve markize posiže za jednim tako nesofisticiranim medijem kao što je to proza, no za utjehu možemo se sjetiti da je i sam Krleža smatrao sebe u prvom redu pjesnikom. Kronologija je namjerno zamućena, jer nam cilj nije datumovanje nego pjevanje duši vijeka (Žar minulog sja u svakom slovu, rekla bi na tu temu Vesna Parun) . I što smo više u našim fragmentiranim prilikama zarobljeni u bunaru neodjeka ( evo opet Vesne), to više nam je potreban odmak -geografski ili historijski, kako vam drago – da pravimo lađice od papira koje možda neće potonuti. S tim geslom predajem ovu knjigu svima koji vole literaturu, ili će je tek zavoljeti.

Lada Lokmer