Odjeci

21.03.2003.

Vjesnik

Krleža u čistilištu

Krleža u čistilištu

Jesu li se obistinile Krležine sumnje da će ga sve manje čitati? / Kakav je stav mladih prema Krleži te što s Krležom danas? – pitanja su na koja je prof. dr. Krešimir Nemec pokušao odgovoriti na tribini Matice hrvatske

ZAGREB, 20. ožujka – Predavanje što ga je održao prof. dr. Krešimir Nemec u srijedu, u sklopu tribine Matice hrvatske »Kako čitati hrvatsku književnost«, ne samo zbog intrigantnog naslova koji je trebao odgovoriti na pitanje – što s Krležom danas?, nego i zbog teza koje su se čule, imao je pomalo publicistički, ali i senzacionalistički prizvuk. Jesu li se obistinile Krležine sumnje da će ga sve manje čitati? Kakav je stav mladih prema Krleži? – jer o njemu jedino ovisi hoće li njegovo djelo dalje živjeti u nekim novim čitanjima – pitanja su koja je postavio dr. Nemec na samom početku.

Naime, desetak uglednih naših krležologa koji su nazočili tribini u slobodnom razgovoru složili su se da Krležu, danas, treba braniti od njega samoga, da ga treba depolitizirati i tek tako očišćenoga iz povijesno-političke kupke, u kojoj se na vlastito htijenje kupa još od 1941. godine, i umivenoga, kao u kakvom salonu za uljepšavanje, predočiti i ponuditi na čitanje mladoj čitateljskoj publici. Jer, čulo se, jednoglasno, za to je posljednji čas.
Krleža je već poodavno bauk koji kruži našim školama, pa čak i fakultetima, kao rasni umjetnik sada već potpuno onemoćao pod teretom u njegovo (dugo) vrijeme aktualne i dnevne politike koju si je, istini za volju, sam naprtio na leđa. I pod tim teretom, zapravo, potonuo u pijesak odioznosti i zaborava. Kao gotovo nitko od njemu sličnih velikana u Europi – konstatirao je dr. Nemec. Poslije čega je otvorio Krležinu Pandorinu kutiju iz koje je izvlačio grijehe što ih je taj naš velikan priskrbio sebi u vlastitoj netoleranciji, ignoranciji i zločestoći prema gotovo svim našim piscima o kojima je on pisao, bilo živima bilo mrtvima.

Može se slobodno kazati da je Krleža potkraj života bio nedodirljiva punjena ptica, danas je njegov revival moguć i poželjan jedino uz uvjet da ga se, nakon spomenuta tretmana, ponudi novim naraštajima kao jednu od naših najrjeđih i najljepših ptica pjevica. Ali, o tom zamamnom beletrističkom zovu ovom prigodom bilo je najmanje riječi, pa je među ostalima dr. Miroslav Šicel primijetio da bi bilo nužno još jedno predavanje koje bi se zabavilo Krležom kao umjetnikom riječi.

Ističući da se ne zalaže ni za kakav književnopovijesni revizionizam, te da je njegova generacija posljednja uistinu krležijanska, dr. Nemec je ustvrdio da je upravo fascinacija svim što je činio i pisao Krleža skrivala pravu istinu, i da je kao svaka fascinacija bitno umanjivala sposobnost kritičnosti. Stoga on recepciju Krležina djela dijeli u tri faze. Prvu fazu nazvao je dijaloško-polemičkom (1914. – 1941.) i drži da je ona bila njegov najpovoljniji recepcijski period. Karakterizira ga neosporan pluralizam kritičkog mišljenja jer Krleža tada ima književne, ideološke i političke oponente. Nakon poznatog sukoba na ljevici, polarizaciji se pridružuju i pisci/kritičari lijevoga angažmana.

Monološko-afirmativna faza traje od 1948. do 1981., a odlikuje ju izrazito afirmativan odnos prema Krleži, praćen nekritičkim pohvalama odnosno vulgarnom apologetikom, kako kaže predavač. Krleža se počeo štiti od kritike neprobojnom mrežom: režimom kojem je pripadao, ideologijom koju je slavio, institucijama, moći, častima, kulturnim utjecajem. Tada se na izvorno krležijanstvo nadovezuje »krležofilija«, kao pseudo kritički fenomen idolatrije i precjenjivanje jednog pisca.

Treći je period, prema dr. Nemecu, faza demitizacije i recepcijske neodređenosti. Započela je odmah nakon 29. prosinca 1981. i traje do danas, a otvorio ju je Lasić »Kronologijom«, Mandić feljtonima i knjigom »Zbogom, dragi Krleža«, Kujundžić »Tajnama i kompleksima Miroslava Kreže«, sve do Ivšićeva istupa na Krležinim danima u Osijeku. Riječ je, dakle, nastavlja dr. Nemec, o procesu defetišizacije i »skidanja Krležine kultne aureole«, pri čemu se opet koriste paraliterarni argumenti.
»Bez obzira što je u tom vremenskom intervalu objavljeno niz važnih priloga o Krležinu djelu, mišljenja sam da se nalazimo u fazi recepcijske neodređenosti«, ustvrdio je dr. Nemec i dodao: »Krleža je postao veličina koja opterećuje, kompleks čitave nacionalne kulture. Svi osjećaju da je potrebna revalorizacija, svođenje jednog pisca na njegovu pravu mjeru, ali odkuda krenuti? Sve je s Krležom danas nekako naopako: indoktrinirajući obrazovni projekti, nespremnost da se kritički preispita Krležino naslijeđe i sve što s njim ide, robovanje starim kalupima te nije čudo da je Krleža u recepcijskom smislu gotovo mrtva veličina«.
To je potkrijepio činjenicom da upravo izlaze piščeva sabrana djela u luksuznoj pozlati, ali u nakladi od samo osamstotinjak primjeraka. No, prava je istina, bio je odlučan taj sveučilišni profesor, da ga mladi ne čitaju i ne vole. Za neopterećen pristup njegovu djelu bit će potrebno da nova krležologija započne s krajem krležijanstva, kao ideološkog koncepta, i krležofilije, kao estetske nakaze koja onemogućuje objektivnost. Hoće li »ideološkim čišćenjem« samoga djela i Krleža biti sveden na neku pravu mjeru? Jer pitanje je, može li se Krležino djelo tumačiti metaideološki. »To je moguće«, kaže dr. Nemec, »samo s nekim djelima, druga će ostati trajno u okvirima, a time zabludama jedne prevladane ideologije, i to stoga jer je sinkretizam ideologije i umjetnosti sintagma Krležina angažmana«.

Nakon faze »čištilišta«, oformit će se jedan fond Krležinih djela koja će ući u hrvatski književni kanon, međutim, veliko iznenađenje mogli bi biti, prema dr. Nemecu, naslovi koji će ući u taj kanon, jer se oni neće poklapati s dosadašnjom percepcijom Krležina djela. U današnje vrijeme koje ne podnosi velike literarne projekte, pisca-mudraca i angažiranog pisca, u vrijeme kompjutera, Interneta i zaglušujuće medijske buke – što još uopće znači kutija olovnih slova? – zapitao se na kraju prof. dr. Krešimir Nemec.


Klikni za povratak

Pregled