Odjeci

07.05.2003.

Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2003.

Važan datum u kritičkoj interpretaciji hrvatske kulturne tradicije. Krešimir Nemec piše o Matičinu 'Leksikonu hrvatskih tradicija' Joanne Rapacke

slikaPosrijedi je iznimna knjiga iz pera poznate poljske slavistice i kroatistice Joanne Rapacke koja je preminula 2000. godine. Knjiga je na poljskom izišla 1997., a na hrvatski ju je preveo Dalibor Blažina. Ovdje se u obliku natuknica objašnjavaju glavni ideologemi, milologemi i simboli hrvatske povijesti, kulture i književnosti. To, dakle, nije ni povijesni, ni književnopovijesni leksikon, nego rječnik tradicije, prvi takav u hrvatskim okvirima. On uzima u obzir samo ona mjesta, događaje, likove, pojmove iz političke, kulturne, religijske i književne povijesti Hrvata koji imaju funkciju simbola i koje pripadnici hrvatske kulturne zajednice zbog nekih razloga naglašeno vrednuju, bez obzira na vrijednosni predznak. Ti su simboli tijekom povijesti ispunjavali u Hrvata integrativnu i identifikacijsku funkciju u političkom i kulturnom smislu i zato su neobično važni za nacionalnu tradiciju.

Nadalje, autorica uzima u obzor svoga interesa samo one elemente tradicije koji su po trajanju stariji od 1914. godine i to ne samo zbog književnom historiografu potrebne vremenske distance nego prvenstveno zato što su noviji tradicijski sadržaji još uvijek obremenjeni političkim i ideološkim bojama pa se o njima (još) ne može objektivno suditi. A njoj je glavni cilj upravo objektivnost, govor činjenica, informativnost. Onaj tko se želi upoznati s kodom hrvatske kulture, onaj tko želi na brz ali efikasan način ući u kompleksan sustav hrvatske tradicije i upoznati dokumente svijesti jednog naroda, mora svakako posegnuti za ovom knjigom. Može je jednostavno čitati od natuknice do natuknice.

Što odmah upada u oči u knjizi Joanne Rapacke? Upada u oči da se tradicijski sustav ne poklapa s historiografskim i književnopovijesnim hijerarhijama. Razlog je taj što nacionalni mitovi, simboli i ideologemi funkcioniraju onkraj uobičajene hijerarhije i oficijelne ocjene u historiografiji. Oni se, naime, ne temelje na provjerenim podacima nego i na neistinama, falsifikatima, apokrifnim podacima. Treba samo uzeti ovu vrijednu knjigu i pročitati natuknice kao što su: ban, Sveti Jeronim, Josip Je/ačić, Siget, reliquiae reliquiarum, Frankopan, budnice, Dubrovnik, glagoljaštvo, Grobničko polje, Ante Starčević, Zvonimir. Recimo Dubrovnik je u hrvatskoj tradiciji »više od grada«, on je, da se poslužimo Vojnovićevim riječima, mitsko mjesto, sudbinska točka naše povijesti. Ili npr. hrvatski kralj Dmitar Zvonimir: njegov je lik u hrvatskoj tradiciji obilježen višeznačnošću i tragizmom: i danas je pojam Zvonimirove kletve prisutan ne samo u sferi kulture i politike nego i svakodnevnog života. Ili npr. Orlandov stup u Dubrovniku: on je simbol slobode i na njemu se vijorila zastava sv. Vlaha sve do 1808. godine kada su Napoleonove trupe srušile nezavisnost grada.

Autorica piše o svakom problemu s uzornim poznavanjem građe, ali i s dubokim razumijevanjem za zbivanja na ovim prostorima i za kulturološke procese koji su ih pratili. Za nas je posebno važno što nam je tradiciju, odnosno narodni kanon, čitala i interpretirala osoba koja stvari promatra izvana, koja je stranac. Ona, dakle, nije »uronjena« u ovaj kontekst i njegova ideološka proturječja nego može nepristrano i neopterećeno tumačiti pojave i njihova značenja. Autorica je na kraju knjige pridodala i opširnu bibliografiju koja svjedoči o doista uzornoj pripremi za ovaj znanstveni pothvat. Knjiga je bogato ilustrirana i predstavlja važan datum u kritičkoj interpretaciji hrvatske kulturne tradicije.
Krešimir Nemec, Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2003., Zagreb 2004., str. 123-124.


Klikni za povratak

Pregled