Odjeci

07.05.2003.

Slobodna Dalmacija

Hrvatsko biće u 65 točaka.Ivan J. Bošković piše o Matičinu 'Leksikonu hrvatskih tradicija' Joanne Rapacke

slikaHrvatskoj književnosti i kulturi Joanna Rapacka posvetila je velik dio svojih interesa. I knjigom o Osmanu, Dubrovačkoj Republici, zlatnom vijeku hrvatske pastorale i dubrovačkoj ljubavnoj poeziji, hrestomatijom o hrvatskoj književnosti te izborom studija Zaljubljen u vilu - ona je pokazala da joj je višestoljetna hrvatska književna tvorba mnogo više od znanstvenog interesa. Tom nadasve značajnom popisu svakako je pridružiti i ovaj leksikon, prijevod istoimene knjige tiskane u Varšavi još 1997. godine.

Riječ je o višestruko zanimljivoj knjizi koja (poljskog) čitatelja želi upoznati s onim mjestima i sadržajima hrvatskog bića koja u njegovoj svijesti imaju najdublju identifikacijsku/ integracijsku ulogu, a istovremeno našem čitatelju pokazati kako nas drugi doživljavaju i što oni misle o onim fenomenima i sadržajima koja on sam drži najdubljim mjestima svoje (nacionalne) identifikacije.

U leksikonu autorica obrađuje 65 pojmova koji, prema njoj, najdublje reprezentiraju hrvatsko biće i dio su njegove civilizacijske/nacionalne/kulturološke i društvene posebnosti i prepoznatljivosti. Bez obzira jesu li navedene činjenice znanstveno verificirane ili su pak još uvijek obavijene naplavinama brojnih mitologema i ideologema, u njima je pohranjeno najviše povijesnih, geografskih, duhovnih i drugih silnica hrvatske nacionalne memorije. A upravo zbog ideoloških naslaga, koje još uvijek zamagljuju i opterećuju hrvatsku društvenu svijest, autorica u leksikon i nije uvrstila tradicije mlađe od 1914. godine držeći kako - unatoč njihovu utjecaju na društveno biće - još nisu stekli status temeljnog općenacionalnog kanona.

Po autorici, ključne tradicije hrvatskoga naroda su: Aleksandar Veliki, ban, Blaž sv., bosanski franjevci, Bosna, budnice, Croatia plorans, Crvena Hrvatska, Ćiril i Metod, ćirilica, Dioklecijan, Dolazak Hrvata na Jadran, Dubrovnik, Epidaur, Finis Croatie, Frankopani, Gaj, glagoljaštvo, Grgur Ninski, Grobničko polje, Gubec, Ilirija, ilirizam, Jelačić, sv Jeronim, Judita, jugoslavenska ideja, književni jezik, Kraljević Marko, Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, Kraljevstvo Slavena, Krbavsko polje, krstionica kneza Višeslava, latinski jezik, Leh, Čeh i Meh, Lijepa naša domovino, Membra disiecta, Mletačka krajina, Naše pravice, Natio croatica, Orlandov stup, Osman, Pacta conventa, pravaši, predziđe, Rakovička buna, Razgovor ugodni...., reliquie reliquiarum, Salona, Siget, Skenderbeg, Smrt Smailage..., srpanjske žrtve, Starčević, Strossmayer, šahovnica, Tomislav, Trpimirovići, urota zrinsko-frankopanska, uskoci, Vlah, Vlaho sv., Vojna krajina, Zagreb, Zvonimir, premda imensko i pojmovno kazalo svjedoči da je taj broj veći, radi čega je i “unutarnji svijet društva koje nije njezino vlastito” reljefniji/kompleksniji no što se naizgled može učiniti. U prilog tome govori i obilna literatura koja obuhvaća više od nekoliko stotina referentnih naslova i tekstova.

Pišući knjigu čiji sadržaji (fenomeni, slike, likovi....) oprostoruju najdublje biće hrvatskoga čovjeka i naroda, autorica je svjesno izabrala leksikonski oblik. Kao dinamična i živa kategorija, podložna raznim utjecajima i mijenama, društvena svijest naroda otkrivala joj se i nudila kao svojevrsni palimpsest; kao govor različitih otisaka (političkih, povijesnih, geografskih, kulturoloških, civilizacijskih...) ugrađenih u svijest naroda i njegovo složeno i slojevito društveno biće.

Kako je riječ o elementima iz različitih područja društvene/nacionalne tvorbe, autorica ih je morala interpretirati i prilagoditi obliku i namjeni knjige. Uz historiografske deskripcije, u obradi pojedinih natuknica tako se zrcali vrsna kultura, upućenost u suvremena znanstvena istraživanja i poticajni metodološki pluralizam. Takvim interpretativnim instrumentarijem izbjegnuta su jednoznačna rješenja, odbačena je “isključivost” u promišljanju pojava o kojima u hrvatskome biću još ne postoji konsenzus i znanstveni pravorijek. Zato u autoričinoj svijesti - kako s pravom ističe - veću važnost ima Orbini nego Lucić, više historiografija 19. st. nego njezina suvremena interpretacija, kao i tekstovi pučkog i folklornog sloga jer se upravo na njima, ali ne samo na njima, “oblikovala temeljna značenja tradicijskih simbola i stekla karakter općepoznatoga i povijesno trajnoga koda”. Sve to Leksikon hrvatskih tradicija čini vrijednim i nadasve značajnim znanstvenim djelom.

Iako prvotno namijenjen poljskom čitatelju, ne manje je značajan i za nas, jer se naša kultura ne može baš pohvaliti knjigama ovakvog sadržaja i karaktera. A utoliko je značajniji jer su u njega ugrađena znanja i iskustvo autorice koja u europskoj kroatistici uživa posebno mjesto i status i kojoj su naša književnost i kultura mnogo više od znanstvenog interesa. Stoga je razumljiva i toplina i blizina koja izbija iz mnogih njezintih stranica, što joj daje još jednu dimenziju više.
Ivan J. Bošković, Hrvatsko biće u 65 točaka, Forum - kulturni prilog Slobodne Dalmacije, 7. svibnja 2003.



Klikni za povratak

Pregled