Matica će se uplitati u sve što je naša dnevna stvarnost

Matica će se upletati u sve što je naša dnevna stvarnost

Poznato je da je Matica osnovana kao kulturno društvo, i na to su nas često podsjećali, a čine to i danas. Ali Matica nije osnovana samo s tim ciljem, ona je osnovana u vrlo teškim vremenima, kada se nije smjela ni o čemu deklarirati, i to je bila izlika da bi ona uopće funkcionirala. A kada znate tko je u njoj sjedio, onda opet vidite da su to bili i političari, a ne samo kulturni djelatnici, da su neki od njih bitno utjecali na kreiranje onodobne hrvatske politike. Ja samo želim nastaviti ono što je Matica u početku bila; nisu to nikakve novosti, niti bi se itko trebao čuditi što se mi želimo upletati u onu društvenu problematiku za čije rješavanje mislimo da možemo biti od koristi


Od inauguralnog govora prije otprilike godinu i pol dana, koji je održao pri preuzimanju funkcije predsjednika Matice hrvatske, Igoru Zidiću prišivena je etiketa desničara. Vrlo omalovažavajuće, u skladu s našim dobrim običajem viđenja stvari samo u ekstremima, dakle u dvije boje – crnoj i bijeloj, i kao da u jednom društvu koje se hoće zvati demokratskim ne postoji legitimno pravo i na desnu političku opciju! No čini se da je Zidić zasmetao mnogima (bez obzira na političku boju) ponajviše stoga jer je upozorio na stvarne probleme hrvatskoga društva i o njima jasno izrekao svoje mišljenje. To već samo po sebi predstavlja rijetku pojavu, jer je u nas malo pojedinaca koji su u stanju argumentirano iznositi svoje stavove, a još manje onih koji su iza tih svojih stavova spremni i odgovorno stajati.

Danas, nakon nešto više od godine dana iskustva na poziciji Matičina predsjednika, Igor Zidić potpuno je svjestan problema i unutar same institucije, što će vjerojatno utjecati i na načine kojima Maticu želi uključiti u hrvatsko društvo, te joj otvoriti bolje mogućnosti za aktivnije djelovanje. Stoga je ovaj razgovor počeo pitanjem o Matičinim slabim točkama, odnosno problemima »iznutra«...

– Treba razgovarati o svim osjetljivim pitanjima, pa i o vlastitim slabostima, premda sam ja vjerojatno zadnji koji bi želio otvarati Matičine rane i otkrivati njena slaba mjesta. No budući da smo svi mi obični, normalni ljudi (čak i mi u Matici!), znamo da svako društvo, svaka zajednica i udruga, ima svoje jake i svoje slabe točke.

Matica je elastično formirana udruga koja ima svoju središnjicu i mnogo ogranaka. Ti ogranci mogu funkcionirati samostalno, ali i usklađeno sa središnjicom. Brojne inicijative, ideje, najposlije i obveze prema vlastitom regionalnom središtu takve su da ogranci moraju mnoge stvari raditi sami.

Ogranak je skupno ime za članstvo u nekom lokalnom ili regionalnom središtu, a članovi su ljudi koji čitaju i pišu, misle i osjećaju – inženjeri, profesori, liječnici, povjesničari, ukratko ljudi koji i inače sudjeluju u javnom i društvenom životu svoje zajednice. I da hoćete, ne možete ih poništiti kao individue. Mi različite energije želimo preusmjeriti na dobrobit i korist Matice. Jasno je da središnji tok djelovanja treba nadzirati, ali to mora biti kompatibilno s nastojanjima ogranaka. Na sastancima našeg Glavnog odbora, kao i na našoj Skupštini, kada se trasiraju glavni programski zadaci za sljedeće razdoblje, onda o tome opet svi odlučuju, dakako preko svojih predstavnika. Koliko ti predstavnici komuniciraju i kako kontaktiraju sa svojim ogrankom, vrlo je različito: neki to čine odlično, neki slabije, kako se to već u praksi i događa...

Skepsa je moje pravo

Vaš cilj kao predsjednika Matice vrlo je određen, i o tome ste u više navrata govorili. Vi želite Maticu društveno aktivirati....

– Iz moje perspektive stvar izgleda ovako: ako Matica postane statična, ako samo bude čekala tuđe inicijative, onda će ona samim time biti muzealizirana institucija i neće moći napraviti ništa. To nije i ne može biti svrha Matičina djelovanja. Matica je sastavljena od ljudi različitih profila i primarno različitih interesa. Kako bismo se mi smjeli oglušiti na osnovne teme, kad su to teme koje se tiču svakog čovjeka? Naše društvo, ako i nije demokratsko, ipak je, vjerujem, na putu demokratizacije. Činjenica je da je ono danas sigurno demokratskije nego što je to bilo, recimo, prije dvadeset godina i usprkos tome što se svakodnevno suočavamo s povredama demokratskih principa. Smatram da je obveza svakog intelektualca govoriti o stvarima koje se događaju. I o dobrima i o lošima!

Po prirodi stvari, nipošto zbog zločestoće, prvo treba progovoriti o onome što je loše, jer nas to ugrožava. O stvarima koje su krenule po zlu zna premalo ljudi. Oni koji znaju, u velikoj većini znaju nepotpuno. I zato na zla treba skretati pozornost. Pitanje je, dakako, događaju li se ona slučajno, ili možda ne. Crna je varijanta da se ne događaju slučajno. Ne želim nikoga etiketirati, ali uzimam si pravo da sumnjam, da analiziram, da budem skeptičan.

Matica će se danas, sasvim sigurno više nego u vremenima prije stvaranja hrvatske države, upletati u sve što je naša dnevna stvarnost, i tome se nitko ne bi trebao čuditi. Matica hrvatska, barem takva kakvom je ja vidim, mora tako djelovati da bi opravdala svoju funkciju.

Matičari nisu pučisti

Vi znate da je Matica osnovana kao kulturno društvo, i na to su nas često podsjećali, (od Edvarda Kardelja, Jure Bilića i drugih), a čine to i danas. Podsjećali su nas da se ograničimo na svoju kulturnu zadaću. Ali Matica nije osnovana samo s tim ciljem, ona je osnovana u vrlo teškim vremenima, kada se nije smjela ni o čemu deklarirati, i to je bila izlika da bi ona uopće funkcionirala. A kada znate tko je u njoj sjedio, onda opet vidite da su to bili i političari, a ne samo kulturni djelatnici, da su neki od njih, kao primjerice Ivan Mažuranić, bitno utjecali na kreiranje onodobne hrvatske politike.

Ja samo želim nastaviti ono što je Matica u početku bila; nisu to nikakve novosti, niti bi se itko trebao čuditi što se mi želimo upletati u onu društvenu problematiku za čije rješavanje mislimo da možemo biti od koristi. I vjerujem da bi Matica za to trebali primati zahvalu, umjesto pokuda.

Pogotovo ako se kulturu ne definira kao »nadgradnju«, već se naprotiv i politku shvati kao dio općeg kulturnog okoliša, što ona po mom mišljenju i jest...

– Kulturu se ne može definirati kao nešto što je izolirano, što živi u svom rezervatu. Postoje sintagme, kao što su »kultura svakodnevnog života«, »kultura rekreacije«, ali i »kultura međuljudskih odnosa«... Sve je to kultura. Pod tim valja podrazumijevati najširi pojam, koji uključuje sve uže pojmove. Smatram da je normalno da netko tko je kulturan čovjek, a pogotovo ako je još i profesionalac u kulturi, misli, govori, razgovara, pa i prosvjeduje po pitanjima svega što se tiče našega društva, našega života. To vrijedi i za Maticu.

No mi nismo pučisti. Mi sigurno nećemo ići protiv odluka Hrvatskog sabora, ni protiv bilo koje institucije za koju smatramo da je od naroda dobila mandat da radi ono što radi. Drugo je opet pitanje rade li predstavnici tih institucija uvijek ono za što su dobili mandat. To je sasvim nepredvidivo.

Kad su ljudi prije nekoliko godina glasovali i davali povjerenje ovoj ili onoj stranci, nisu mogli znati što će biti, recimo, s problemom koji imamo na kopnenoj i morskoj granici sa Slovenijom, niti su mogli predvidjeti mali milijun problema s kojima ćemo se suočavati, od globalizacijskog pokreta pa do drugih osporavanja. No to se ne događa samo pučanstvu, nego i našim ministrima, našoj vladi. I njih mnoge stvari zateknu nespremnima. Matica će se o svemu tome izjašnjavati, ona mora skretati pozornost na fenomene koje vidi oko sebe. Ponekad će to biti afirmativno, ponekad i kritički.

Skidanje tabua

Matica ima 130 ogranaka i na tisuće članova, ona dakle ima snagu koju mnoge naše institucije nemaju. Zbog toga bih želio da Matica postane mjesto gdje će se u modernom obliku, na moderan i prihvatljiv način moći raspravljati o svim bitnim problemima hrvatskoga društva. Želio bih organizirati nekoliko skupova na temu Hrvatske u 20. stoljeću. To je stoljeće upravo minulo, a naše podjele, želje za prevladavanjem podjela, želje za produbljivanjem podjela... sve je to vidljivo, sve je to prepoznatljivo u našem društvu, i većina tih stvari odvija se kao da se u posljednjih pedeset godina nije ništa promijenilo.

Matica može biti najaktivnija, najproduktivnija u užim zonama kulture, i ona bi trebala dati svoj doprinos skidanju tabua u hrvatskoj kulturi. Naslijedili smo neke tabue iz jugoslavenskog komunističkog režima koje i dalje njegujemo. Kod nas se sve vidi ili crno ili bijelo. Razumljiv stav, jer mnogo je jednostavnije gledati na probleme samo iz svog kuta, ne poznavati i ne priznavati ništa drugo.

Razdoblje Drugog svjetskog rata treba konačno raščiniti. Nije istina da su na tzv. pozitivnoj strani svi pozitivni, niti da su na tzv. negativnoj svi bili negativni. Ali pojednostavljena crno-bijela tehnika kod nas se i nadalje održava i sve po tom principu funkcionira dan danas. No tako se ne može doći do osnovnog cilja – a to bi bila istina o vremenu!

Tehnika etiketiranja

Mislim da istina kao kriterij i kao cilj u hrvatskom društvu već davno ne postoji. Neke situacije, neke činjenice mogu biti vrlo jasne, ali ako to vlasti ne odgovara, onda se ona jednostavno pravi autistična...

– Čim nešto, pa makar i općenito jasno kažete, odmah dobijete etiketu nostalgičara za enedehazijom ili, s druge strane, jugorecidivista... Ta tehnika etiketiranje nešto je što bi trebalo ukloniti iz naše društvene i političke prakse. Hrvatsko društvo trebalo bi se konačno osloboditi te prakse, koju smatram ne samo anakronizmom, već i permanentnom opasnošću. Ona je naime pokazatelj da živimo u ideologiziranom društvu. Društvu jednostranosti koja neprestano reproducira i druge jednostranosti.

Postoji tu jedan velik problem koji također proizlazi iz naše ideologičnosti. To je pitanje državotvornosti koje, čim ga spomenete, imate osjećaj da se onaj koji vam sjedi sučelice, sledio. Država je okvir postojanja, oblik organizacije poznat u cijelom svijetu. Nije to Hrvatska izmislila. Ideja državotvornosti niti je u Hrvatskoj nikla, niti se jedino u Hrvatskoj primjenjuje. Ta ideja smeta samo onima koji svjesno ili nesvjesno služe interesima koji nisu specifično hrvatski interesi.

Ne kažem da se ne može služiti i nekim općim ljudskim interesima, ali ako počnete s negiranjem vlastite pozicije, ni vaša pomoć drugima neće biti osobito jaka, jer vi ste čovjek u zrakopraznom prostoru! Zar smo zaboravili i onu biblijsku poruku – koju je u naše dane aktualizirao Fromm, da samo onaj koji voli sebe i svoj život, može voljeti i druge?

Hrvatska država danas je realitet kao i druge države u svijetu. Negiranjem toga ne postiže se ništa. U nas sada postoji jedan polutanski sustav u kojem se državotvornost ne želi isticati, u kojem se riječ državotvornost, što se službene politike tiče, ne želi ni izustiti, a onda shvatite da sve određuje država, da o svemu odlučuje država. Koja država? Ova koja samu sebe ne želi ni spominjati, pa ni braniti, što je još najgore!

Svojedobno sam pledirao za to da oni koji zagovaraju ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu objasne građanima koje su prednosti, a koji su mogući nedostaci ulaska u jedan takav savez, gledano sa stanovišta hrvatskih državnih interesa. Čim kod nas postavite takvo pitanje – ja ga smatram sasvim legitimnim, jer na koncu, ako se radi o nečemu što će se odraziti na cijelu zemlju, svaki njen građanin ima pravo tražiti odgovore na pitanja koja ga u vezi s tim muče – ako dakle samo postavite takvo pitanje, odmah vas proglase desničarom i konzervativcem. Ali kada Švedska kaže »Gospodo, hvala, ne bi nas zanimalo!« (ne želim raditi paralele, već samo ukazati na činjenicu da razne zemlje, s obzirom na svoje prioritetne interese imaju pravo i na vlastiti odnos spram Europske zajednice), baš se pitam kakvu će etiketu naši politički avangardisti prilijepiti Švedskoj!

Reformisti sa starim idejama

Za mene ovaj problem ima i drugu dimenziju. Meni se čini da bi za Hrvatsku pripojenje Europskoj uniji bila dobra opcija, već i zbog toga što bi najvjerojatnije omogućila zauzdavanje raznoraznih oblika političkog voluntarizma koji već više od deset godina materijalno i moralno uništavaju zemlju. A što se sadašnje vlasti tiče, imam dojam da se ona za ulazak Hrvatske u EU zalaže samo verbalno, jer istovremeno čini sve da do toga ne dođe...

– To je vjerojatno točno, no ja ne mislim da to ova vlast čini svjesno. Mislim da ta vlast naprosto nije sposobna, nije dorasla svojoj zadaći. Onoliko koliko je Hrvatska danas neeuropska zemlja, projekcija je vlasti koju imamo. Ta vlast nikada nije bila europska. Za Europu se danas bore ljudi koji bi vas prije dvadeset godina, da ste samo rekli »Živjela Europa!«, dali uhapsiti. Kako nas za ulazak u Europu može preporučiti vlast koja je bila antieuropska, protuzapadna, koja je bila diktatorska, dakle vlast sa svim prerogativima totalitarizma, i to istočnog modela?

Nemojmo se zavaravati, danas su u Hrvatskoj na vlasti u većini reformirani komunisti, a što je najgore, oni usprkos te svoje reformiranosti i dalje funkcioniraju po starom modelu i zastupaju stare ideje. Ne moram spominjati raznorazne afere, poput one oko »Viktora Lenca«. Na takvim primjerima točno se vidi koliko je ova vlast europska. Čak kad bi i htjela, ona to ne može biti. Ona bi se htjela svidjeti, ali to ne zna.

Kako ćete Hrvatsku uvesti u Europu s ljudima koji ne govore strane jezike, koji ne poznaju strane kulture, koji su svoju okolinu nekad plašili »baukom kapitalizma«, a sada su ga odjednom prigrlili? A što to za njih znači i kako ga provode pokazuje vam upravo slučaj »Viktora Lenca«. I cijela ta nazovi privatizacija kojom je Hrvatska naprosto opljačkana...

Ova vrsta kriminala osnovni je politički problem hrvatske države. No taj se problem javio na samom početku njena stvaranja, još ranih devedesetih, od HDZ-ovog preuzimanja vlasti. Iz te perspektive gledano, bi li se moglo reći da je u Hrvatskoj samo jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim te da su se zapravo za posljednjih pedesetak godina na bazi istog sustava samo mijenjale političke boje vlasti?

– Ne bih rekao da je riječ o sasvim totalitarnim vlastima, već o vlastima sa stanovitim obilježjima totalitarizma. Bila je takva ona prva, kao što je i ova. Kao racionalan čovjek ipak sam potpuno svjestan da su te dvije vlasti funkcionirale u različitim vremenima. Činjenica je da je za Tuđmanova razdoblja Hrvatska pet godina bila u ratu. Tuđmanova vlast napravila je velike dugove, ali ova ih je vlast udvostručila za samo tri godine.

Parodija modernog školstva

Ako dopustimo teorijsku pretpostavku da su obje te vlasti totalitarne, onda moramo priznati da je ona prva imala neusporedivo kvalificiranije kadrove za provedbu svog totalitarizma. Ova nema kadrove čak ni za to. Pogledajte uostalom određena kadrovska rješenja, primjerice Matu Crkvenca s njegovom financijskom politikom. Svi znaju iz kakvog je ideološkog okoliša i s kakvih funkcija Crkvenac došao u ovu vladu. To je politika ponovno oktroirana iz ideoloških štabova, jedino se sad ne kaže da su naputci stigli od drugova iz Beograda ili Moskve, već se kao izvor pritiska navodi Međunarodni monetarni fond.

Ili razmotrite »kompleks Strugar«, tu parodiju modernog školstva koja traje usprkos svima, pa i pameti. Jedan od pokazatelja totalitarizma danas je i način na koji aktualna vlast gleda na svoju političku budućnost. Nema inteligentne, pametne ekipe koja ne računa s opozicijom u svojim redovima. To vam je kao kod primanja antitijela. Velika doza bila bi pogibeljna, ali mala, odmjerena doza pozitivno aktivira vaš organizam. To pametne, demokratske stranke znaju.

Kod nas nažalost nije došlo do toga da stranke sazrijevaju i stvaraju nove kadrove. Čini mi se da HDZ, SDP, ali ni ostale velike stranke – imamo ih još tri-četiri – ne rade dovoljno s mladima, i ne pružaju im neke ozbiljnije perspektive za napredak... Sve bi to trebalo biti puno ozbiljnije, odgovornije, a onda bi i njima samima bilo jasnije da nije jedina važna stvar vladati, nego nešto i napraviti. Mi sada imamo vlast koja posjeduje materijalna sredstva, koja ima instrumente i na koncu nema rezultata. To je tragično.
Svojedobno sam, pišući o nekim problemima kulture u hrvatskom društvu, navela činjenicu da ljudi kod nas nisu navikli kritički misliti...

– Po mom sudu samo je kritičko mišljenje pravo mišljenje. Tvrdnja da kod nas nema kritičkog mišljenja znači da uopće nema mišljenja. Jer kritički misliti znači biti kreativan. U kako god malom krugu se nalazili i ma kako se malim temama bavili, ako mislite kritički, to istovremeno znači da ste čovjek koji istražuje i zaključuje. U nas je uobičajeno misliti nekritički, što za mene znači nekreativno, shematizirano, u skladu s preporučenim modelima. Imate svoju malu partiju, iz njenog centra dobivate direktive, prema tim direktivama radite, i tako možete u društvu sjajno prosperirati. Kritičko mišljenje treba stimulirati, treba razvijati, a gdje su te škole, ti školski programi u nas, koji mlade razvijaju u tom smjeru?

Ugroženi prosjek

Školstvo je tema s kojom se ponovo možemo vratiti Matici. Mislim da djelovanje Matice dotiče i pitanja školstva, uopće pitanja obrazovanja u najširem smislu... Kako se suočiti s činjenicom da smo društvo s više od 400 tisuća polupismenih, odnosno nepismenih ljudi?

– Bojim se nešto o tome reći, jer će me Jergović opet pohvaliti kako Maticu uvodim u 19. stoljeće. No šalu na stranu, rekao mi je jednom da Matica drži predavanja o higijeni i sličnim temama (ne pljuj na pod itd.), no složili smo se vrlo brzo, kako u mnogim našim sredinama to nitko drugi ne radi, a ljude treba odgajati!

Sa školstvom je problem ozbiljniji i teži jer je nemoguće iz jedne, rekao bih »off pozicije« intervenirati u takav kompleksan i sveobuhvatni sustav. Matica ne može raditi alternativne školske programe. Mi možemo kritizirati neke pojave, no pogledajte realnu situaciju. Od Šuvarovog vremena u školstvu se provode neke reforme, škola se reformira i deformira, a cilj bi bio formirati mlade ljude da postanu korisni članovi jednog zdravog, modernog i slobodoumnog društva, da postanu nositelji pozitivnih pomaka u tom društvu.

Ima međutim nešto o čemu često razmišljam i što mi daje razloga za optimizam. Energija koju mladi čovjek posjeduje, potrebe koje ima kad je kvalitetan, iznimne su. Potreba za znanjem, brzina, sposobnost učenja, sve je to nekoliko puta jače i izraženije nego kod ljudi mojega naraštaja, sa svim zanosima koje smo još sačuvali, ali i s rezignacijama, s iskustvima poraza i s mnogim drugim iskustvima...

Istina je da imamo nezadovoljavajuće školstvo, ali ono po rezultatima, po kadrovima koje oblikuje, još uvijek bolje funkcionira nego u mnogim zapadnim zemljama. Na kraju ispada da bolji profil učenika izlazi iz tih loših, malih škola, budući da naši mladići i djevojke na cijelom svijetu postižu sjajne rezultate na raznim natjecanjima, matematičkim, kompjutoraškim, jezičnim...

Kod naših loših škola najgore je to što ugrožavaju prosjek. Neobično je važno za jedno normalno društvo da ima i kvalitetan prosjek. Lumen je lumen, on se rodi ili ne rodi. Međutim tko će obnašati razne činovničke službe, biti kvalitetnim članom raznih upravnih struktura, ako nam prosjek školovanih ljudi i dalje bude tako nizak? Na toj razini stvari su zaista uznemirujuće.

Projekt kao fikcija

Porazgovarajmo o problemu školstva s jednog drugog aspekta. Zapravo o problemu koji ti školovani i sposobni mladi ljudi imaju nakon završetka škole; za njih naime u današnjem hrvatskom društvu gotovo i nema mjesta. Oni ostaju bez posla.

– Najgore je što to ima reperkusije na psihu tih ljudi. Oni shvaćaju da su se pokazali izvrsnima, međunarodno konkurentnima u profesijama koje su izabrali, no njihova vlastita zemlja im ništa ne jamči. Većina njih morat će se suočiti s tom poražavajućom činjenicom koja će ih vjerojatno natjerati da svoju budućnost, svoje mjesto u društvu traže izvan domovine. Pa ako samo polovina tih mladih stručnjaka ode iz Hrvatske, a to je realnost i mi stalno gubimo te ljude, to zapravo znači da gubimo svoje najvitalnije snage. I onda se stvarno morate zapitati što se tu događa. Kome je u interesu da siromašna Hrvatska obogaćuje bogate?

Događa se poruka. To je poruka koju vlast šalje mladim ljudima u ovoj zemlji.
– Da sadašnja vlast ima sluha za realnost, ona bi činjenicu da toliko mladih ljudi želi napustiti Hrvatsku shvatila kao alarm. I to bi zahtijevalo jednu ozbiljnu akciju, kako bi se te činjenice počele mijenjati. No problem je ove autistične vlasti u tome da joj nije stalo što drugi misle o njoj. Naročito, pak, što sami Hrvati misle o njoj. U modernom svijetu je nemoguće tako funkcionirati, ali ova vlast ne zna drukčije.

To se jasno osjeća i u kulturi, koja je protokolarna. Za to se izdvajaju golemi državni novci da bi se za neki limitirani krug ljudi predstavljala neka nazovi visoka kultura, teatarski festivali na Brijunima ili u Zagrebu. »Štih« državne protokolarne kulture imaju i glazbene manifestacije, jučer Carreras u Međugorju, danas Domingo u Puli. Mnogo uvoznih veličina, mnogo pompe, a da istovremeno ta ista država ne daje nikakav suvisli program vlastitog kulturnog razvoja.

– Zapravo ga na papiru ima, ali – što je tipično za komunističku ideologiju – to su uvijek neki budućnosni projekti. Sama riječ projekt, koja se uvelike udomaćila, posve je potisnula riječi rad, uradak, djelo, učin. Sve je za buduće naraštaje, a nikad se ništa ne radi za sadašnji trenutak. To je jedna vrst fikcije, utopije, pa je samim tim i najlakše branjiva.

Novi dnevni list

Na kraju ovog razgovora željela bih vas još izravno zapitati. Je li istina da ste se politički angažirali. O tome se dosta pisalo po medijima, čak se moglo pročitati da ste ušli u HSLS...

– To su ipak bila samo nagađanja, za koja sam djelomično i sam odgovoran jer sam ih nekim svojim izjavama potaknuo. No to je bila slobodna interpretacija, koja ne odgovara istini.

Definitivno sam odlučio da se neću politički angažirati, ponajprije zato jer želim i dalje odgovorno obavljati svoje profesionalne poslove; ravnatelj sam Moderne galerije, a angažiran sam i kao predsjednik Matice hrvatske. Uz to imam i lijep broj djece za koju se moram pobrinuti. Težiti za mjestom saborskog zastupnika, pod pretpostavkom da se to uopće ostvari, uz sve obveze koje već imam, ne čini mi se racionalnim.

Osobno se divim gospodinu Graniću mlađem, koji (a nije jedini u ovom našem društvu) ima nekih dvadesetak funkcija, koje sigurno obnaša fantastično jer ga ni s jedne ne skidaju, ali obični ljudi, u koje i sebe ubrajam, nemaju tih sposobnosti.

Osim toga, razmišljao sam i gdje da se angažiram. Ne mislim tu na pristupanje prvoj ili drugoj političkoj stranci, koje ionako prolaze bez mog angažmana, nego sam imao želju pristupiti nekoj od manjih stranaka centra prema umjerenom desnom opredjeljenju, koje shvaćam kao umjereni tradicionalizam, i ako hoćete tradicionalni skepticizam, nipošto nekakav desni ekstrem, jer me takva opcija apsolutno ne zanima. Međutim, vođenje Matice, kad sam bolje razmislio, inkompatibilno je, ne možda s članstvom, ali svakako s čelništvom u bilo kojoj stranci.

Da sam kojim slučajem na listi HSLS-a morao bih se drukčije angažirati. Ja sam zapravo želio izvanstranački angažman. Procjena mojih vlastitih mogućnosti i obveza u ovom je trenutku bila takva da sam od toga morao odustati. Politički ću djelovati na razne načine – prostora ima – a imam na umu i jedan važan, velik projekt s kojim još ne želim izaći u javnost, ne zato što bi to bila tajna, već zato jer je još u fazi nastajanja, i o njemu ću u dogledno vrijeme suvislije progovoriti. Taj bi projekt – a riječ je o jednom novom dnevnom listu – u potpunosti nadomjestio potrebu mog političkog angažmana u bilo kojoj drugoj formi.

Bosiljka PERIĆ KEMPF