Odjeci
27.02.2004.
Vjesnik
Propitivanja s crnim humorom
Propitivanja s crnim humorom
Što je subverzivno u američkoj, a što u hrvatskoj kulturi? / Karikaturalno-fantastični, alogični, tragikomični, crnohumorni i montipajtonovski elementi u djelima Tomislava Zajca, Nine Nuić, Davora Špišića, Dore Delbianco, Ivana Vidića i Darka Lukića
ZAGREB, 26. veljače – Peto izdanje trodnevnog znanstvenog savjetovanja »Tematske i stilske posebnosti hrvatske drame i kazališta«, u organizaciji Odjela za kazalište i film Matice hrvatske otpočelo je u četvrtak izlaganjem Martine Petranović pod nazivom »Groteska i crni humor u suvremenoj hrvatskoj drami«.
Petranović je pratila najnoviju hrvatsku dramsku produkciju i u djelima Tomislava Zajca, Nine Nuić, Davora Špišića, Dore Delbianco, Ivana Vidića i Darka Lukića zapazila karikaturalno-fantastične, alogične, tragikomične, crnohumorne i montipajtonovske elemente te njihov utjecaj na začudnost i izobličavanje dramskog svijeta.
Dr. Sanja Nikčević se u vrlo živom i zanimljivom izlaganju (bila je jedina predavačica koja nije čitala svoj referat) pozabavila pitanjem »što je subverzivno u hrvatskoj, a što u američkoj drami«. Subverzivna američka drama pokazuje život luzera, dakle onih kojima nije pošlo za rukom da žive američki san u kojem je svatko imao svoju priliku za uspjeh.
Unatoč gubitničkoj filozofiji, politički ne uvijek korektne drame, američka kultura i mainstrem kazalište prihvaćaju takve drame jer, po puritanskom nazoru »Božje namjere se pokazuju u Božjem djelovanju«, i neprilagođeni su Božja djeca.
Ono što američka kultura smatra opasnim, to je teatar apsurda jer ono ruši idejni i vrijednosni sustav, u kojem se potpuno dokida i mogućnost uspjeha. Dakle, američka drama prihvaća prepoznavanje, a odbija rušenje sveopćeg smisla. Zanimljivo je da je na Broadwayu bila izvedena od dramske literature apsurda samo Beckettov »Čekajući Godota«, i to u valu zanimanja za europsku kulturu.
Za razliku od američke, hrvatska kultura svojedobno nije prihvaćala ni drame u kojima je prisutno prepoznavanje, te se one stigmatiziraju kao izravno rušenje sustava, opasno i nepodobno. »Tako je i Brešanov "Hamlet u selu Mrduša Donja" bio proskribiran jer su se mnogi prepoznali u Bukari«, zaključila je na kraju Nikčević.
Lada Čale Feldman analizirala je dramu Tončija Marovića »Antigona kraljica« u suodnosu sa Sofoklovom »Antigonom« i Gavranovom »Kreontovom Antigonom«. »Iznevjerena tradicija u "Josipu prekrasnom" Ivana Bakmaza« bila je tema kojom se bavio Milovan Tatarin. Bakmaz je u pristupu staroj biblijskoj temi bio najapokrifniji, unoseći u priču nove ideologeme.
Adriana Car Mihec govorila je o »Krimi radiodrami« na primjerima napetica Asje Srnec Todorović, Hrvoja Kovačevića i Stanislava Pejakovića, a o »dramskoj osobi u suvremenoj hrvatskoj drami« izlagala Tina Kosi.
Kao i lanjske godine, zanimanje za savjetovanje nije bilo veliko, a okupilo se samo nekoliko domaćih teatrologa te gostiju iz inozemstva. Na žalost, skup nije uspio privući kazališne praktičare redatelje, dramaturge, pisce, glumce, ravnatelje kazališta, intendante (izuzimaju se sami predavači), što je zasigurno i upozorenje organizatorima za možebitnu promjenu koncepcije.
Posebice što su izlaganja redom poprilično suhoparna, kako i u iznošenju sadržaja, tako i u interpretaciji. Znanstveno savjetovanje ne bi smjelo biti obično čitanje referata kao da je riječ o ambicioznijim fakultetskim seminarima.
Helena Braut