Odjeci

11.07.2004.

Novi list

U evropskom Kolu


Čitaonica Slobodana Šnajdera
U EVROPSKOM KOLU
Časopis Matice hrvatske, broj 1, proljeće 2004, glavni urednik Vlaho Bogišić
Moglo bi se pomisliti: što izlazi po godišnjim dobima valjda ima sezonski karakter. Hajdmo reći: sa sezonom mijenja se i moda. Konzervativci to ne vole. Ako se sad nosimo evropski, pače europski, oni će reći da su to činili oduvijek, i da se baš otud i ne moramo posebno trsiti oko Europe. Neka se ona udvara nama. Ako ona to neće, onda ćemo mi i bez toga biti svoji, a to znači, i europski.
Izražen vrlo pregnantno, ovo je prijepor koji sada sama Matica hrvatska, ne toliko sadržajem prvog ovogodišnjeg sveska, koliko šumom što ga prati, iznosi u javnost. Liberalno-demokratsko europejstvo, te konzervativni i konzervirani euroskepticizam – dva su lica ove u biti ipak konzervativne institucije kojoj je moj kolega kolumnist, Zvonimir Berković u »Vjesniku« potpisao – umrlicu, jako žaleći što je zasad izostao dolično pompozan sprovod i ukop: Matica je mrtva, živjela Matica!
Srž prijepora ne vidi se već i zato što bi se cio svezak komotno mogao podnasloviti – Europi ususret!, a sama se Hrvatska cifra kao mlada koja se sprema za ženika. U pogledu njezinoga DA pred oltarom europejstva nema sumnji.
Sumnje su izgurane na marginu sveska gdje, međutim, pomalo sijeva na horizontu, i gdje se može čitati o odjecima sukoba koji su daleko od toga da bi bili apsolvirani. Obično se oni vežu uz javne istupe aktualnog Matičinog predsjednika Igora Zidića, inače suptilnog intelektualca za kojeg mi se čini da je naprosto podlegao sirenskom zovu politike gdje može biti samo Don Quihotte ili kakvo drugo strašilo. Matičini »mladoturci« pak žele redefinirati Maticu prema modernim pojmovima, i baš je tako zadržati na razini vremena. Vjerojatno je to jedini način da je sačuvaju, ako treba biti sačuvana u novim okolnostima.
Zrcaljenje stvarnosti
Središnji tekst broja, smislom i opsegom, jest slavno Mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u EU, u kojemu se zrcali stvarnost naše zemlje kako ga evropski stručnjaci zahvaćaju svojim instrumentima. Hrvatsku je javnost jako razveselila činjenica da je Hrvatska na tom ispitu »dobro prošla«, euroskeptici pak drže samu činjenicu takvog ispitivanja uvredljivom. Mišljenje je pak objektivno koliko ono može biti, a svak od nas može u tom zrcalu prepoznati našu stvarnost, osim onih koji su iz te stvarnosti (nepovratno?) ispali.
Baš su ti koji su ispali srž preostalih problema, a baš oko tog srža preostalih problema u hrvatskoj javnosti ne postoji konsenzus što ga Evropa zahtijeva.
Otud su dragocjeni uvodni tekstovi u ovaj svezak potpuno pro-evropskog »Kola« koji se eto trudi u to nas kolo uvesti kao po mogućnosti ravnopravne igrače. Tu je uvodno prenijet jedan davni Matošev tekst pun zaprepašćujuće točnih uvida: još prije prvog svjetskog klanja AGM točno je predvidio da će Europa kad-tad morati ući u »ekonomski savez« zbog sjevero-američke konkurencije! A tek je intervencijom u tom ratu Novi svijet počeo igrati nekakvu ulogu u Starom. Neobično nam je danas čitati Matoševu opasku o »savezu helvecijskih općina« na fonu aktualnih vapaja o potrebi »kantonizacije Bosne« – koja je onda, traljavo ali ipak, i provedena. Matoš bijaše vidovit, pogotovo kad je pisao stranački neopterećene tekstove.
Nakon Matoša očekivali bismo kakav ekstrakt iz Krleže, kakvu lemmu iz Krležiane, ali ništa od toga: iz jednostavnog razloga što bi mračne Krležine invektive protiv »bludnice Europe« djelovale vrlo, vrlo – euroskeptično! Krleža pisao je kadikad o Europi s istom onom idiosinkrazijom s kojom je Voltaire pisao o katoličkoj crkvi: »Spalite besramnicu!« Kad je Evropa stvarno ostala na ugaru, nakon drugog rata, bila je podijeljena između Zapada i Istoka, a svaka pomisao o ujedinjenju činila se dalekom i nestvarnom. Nakon Matoša uskače odmah Vlado Gotovac, jednim govorom s funkcije Matičina predsjednika koji govori o potrebi obnove Hrvatske u duhu europejstva – bilo je to godine 1992. Gotovac držao je mnoge govore, pred mnogo svijeta, ali u osnovi bijaše osamljenik kojega, ako i jesu čuli i slušali, nisu poslušali. Koncept »duhovne obnove« koji je tada podignut na barjake ostao je daleko ispod libertinstva njegove retorike, a svakako nije bio pro-evropski.
Svakome svoje
Nakon Gotovca u broju slijedi čini se jedini tekst uistinu napisan za ovu priliku – ako to još nije i Klemenčićev zemljopisni ekskurz – Bogišićev tekst »Deset pitanja o hrvatskoj Europi«.
To je ambiciozan, gust, programatski tekst, koji se trsi oko redefiniranja nekih temeljnih pojmova nakon što utvrđuje sljedeći minus: »...naši su europski pojmovi statični, zastarjeli i često nejasni, čemu snažno pridonosi nekritička okrenutost prošlosti.« (str. 7) Njegov tekst naravno je prekratak, koliko god da je ambiciozan, da nadoknadi ovaj deficit, ali njegovi su značajni valeri u nastojanju da nove definicije, dapače, cio nov pojmovni okvir nekako »prikopča« na najbolje hrvatske intelektualne tradicije – naprimjer, već i u izvanjskoj razdiobi, na starčevićansko »jakobinstvo« (lemme uz Sloboda, Jednakost, Pravda...). Povremeno zvuči kao hrvatska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina.
Doduše, u popisu manjkova i hrvatskih povijesnih udesa, Bogišić o ustaštvu govori kao o »instaliranom, kvislinškom zločinu«, što držim pokušajem »pasteurizacije« povijesti, kojom se nastoji spriječiti da ona, kao mlječ, kao mlijeko, pođe po zlu.
Pojmovi o tome da je zločin tek »instaliran«, dakle, da nije proizveden »na domaćoj podlozi«, neće se moći parirati »nekritičkoj okrenutosti prošlosti«, već će ju oni štoviše stimulirati. Ali dobro, o tome se da raspravljati. Upravo je Bogišićev tekst rijedak i dragocjen po tome što nudi okvir za raspravu o našoj teškoj povijesti koja se mora obaviti, a u svrhu postizanja nekog temeljnog konsenzusa, nakon kojega ne bi više provincijalni politički pajaci, u funkciji političkih pobjednika, pisali potpuno nove udžbenike svake četiri godine. Mi moramo napokon pred tom poviješću sebi kazati: Svakome svoje!, odustati od njezine domestifikacije u stranačke i ne znam kakve sve druge svrhe, a putokaz nam tu može biti upravo malen Matošev uvodno eksponirani tekst pisan u zaista širokom zamahu jedne izvrsne političke intuicije.
Daleko od ideala
U broju je još nekoliko većih enciklopedijskih bilješki (Rogić-Nehajev, S.P.Novak), tu je i sama lemma »Što je to EU?« iz Hrvatske enciklopedije, koju se možda moglo ažurirati prema podacima nakon njezinog proširenja, a u materijalu »Prema europskom Ustavu« možemo pratiti stanje njezinog današnjeg pravnog okvira.
U tom se Ustavu, kao što poznato, garantiraju vjerske slobode, uz svake druge, a crkvama se garantira dijalog, te im se priznaje ono što im pojedine države već priznaju, ali nikakav drugi povlašteni položaj u društvu; po tome Evropa nikako nije nekakva teokratska nad-država, niti to može biti. A ne može biti već i zato što se evropski Ustav poziva na načelo »predstavničke demokracije«, kakve demokracije u tradicionalnoj crkvenoj hijerarhiji ne može biti. Crkva u stvari ostaje nekako ex-teritorijalna, s njom se dijalogizira, ali ona ne presuđuje. Hrvatska je daleko od toga ideala, o praksi da se i ne govori.
Na kraju, prije pisama i polemika, »Kolo« objavljuje dramski tekst Ivane Sajko »Europa«, koji je zapravo jedan oratorij. Oratorij je i Weissov komad »Isljeđivanje« (Ermittlung), posvuda u Evropi igran.
Pozdravljamo ovaj iskorak uredništva Matičinog »Kola«, a je li se on izvodi uz odar, ili kolijevku, ostaje vidjeti. Za nakladnika potpisan je isti onaj Igor Zidić s kojim Uredništvo, više implicitno nego eksplicitno, polemizira. Već to držim nečim posve evropskim i vrlo ohrabrujućim.


Klikni za povratak

Pregled