Odjeci

15.06.2007.

Jutarnji list

Pravopis koji želi pomoći svakome

Piše: Miljenko Jergović


slika

Ako je suditi po medijskim reakcijama, pravopis Matice hrvatske napeto se iščekivao zbog dva ključna pitanja nacionalnoga jezičnog identiteta: je li treba “ne ću” ili “neću”, i piše li se “greška” ili “pogrješka”.

Nakon što je to razriješeno, komentatori zabrinuti za racionalno korištenje drvnoga bogatstva upitali su se kome i čemu treba novi pravopis, a novinari i novinarke iz sektora obrazovanja zabrinuto su jamrali da kako će se snaći djeca u školi s tolikim pravopisima. Mimo toga, reagirali su još samo jezikoslovci desnoga političkog opredjeljenja, koji su Matičine autore proglasili za sljedbenike Novosadskog sporazuma, što je stručni hrvatski jezikoslovni termin za - četnike.

Zanimljiva i pregledna knjiga

I tako, još prije nego što je stigao do kioska, novi se pravopis običnome svijetu, zainteresiranom tek kako se što piše, mogao samo zgaditi. Šteta, jer se radi o doista zanimljivoj i preglednoj knjizi, koja donosi i neka pravila čija bi primjena mogla u pozitivnom smislu relaksirati pučane koji govore i povremeno pišu hrvatskim jezikom. Recimo, po matičarima bi se pridjevi izvedeni od imenica stranoga podrijetla pisali fonetski: dakle, jest da je grad Chicago, ali je čikaški big bend.

Pritom, primijetili ste, ni bend nije “band” kao što je u Engleza, nego se riječ koja je integrirana u hrvatski jezik posve logično i piše po pravilima po kojima se pišu sve hrvatske riječi. Isto se odnosi i na atačment, daunloudanje ili čizburger. Čizburger je u našem govoru prisutan tridesetak godina, džentlmen stotinjak, i zašto bi se onda te riječi pisale po njihovoj izvornoj transkripciji. Cheeseburger je samo onaj originalni, zaštićeni naziv proizvoda jedne američke pečenjarske veletvrtke. Mimo toga, insistiranje na etimološkom pisanju značilo bi samo mekdonaldizaciju hrvatskoga jezika.

Hrvatska jezična stvarnost
Miljenko JergovićMoguća primjedba autorima pravopisa da, recimo, tako ispisana riječ atačment djeluje nakaradno, čak i nije posve kriva. Postoje ružne i lijepe riječi, one koje su svojstvene boljem stilu i one kojima se služe pasivni poznavatelji materinjeg jezika. Iz glembajevske perspektive, možda je riječ attachment u hrvatskome tekstu poput rukoljuba u kazališnom foajeu, ali atačment je naprosto dosljedna hrvatskome pravopisu. U privitku bismo mogli dodati i to da bi insistiranje na attachmentu nužno zahtijevalo i to da pišemo “liepo”, “mlieko”, “podkovica” ili “izseljeničtvo”, jer je nakon tolike uporabe i integriranja u hrvatski jezik riječ atačment potekla niz naša nepca baš kao mlijeko. Čudno je da se njezina ružnoća i nesklapnost uočavaju tek kada je napisana.

Ono što je u pravopisu Matice hrvatske također bitno i za što je bio krajnji čas, jest da se pisce hrvatskoga jezika, naročito novinare, upozori kako je krivo imena iz jezika koji se ne služe latiničnim pismom, osobito arapskoga, perzijskoga, a onda u zadnje vrijeme i ruskog, pisati po pravilima engleske transkripcije.
Autori su se potrudili i da donesu osnovna pravila hrvatske transkripcije i transliteracije za pedesetak stranih jezika. U tome, ovaj će pravopis biti jedinstven u Hrvatskoj

Autori su se potrudili i da donesu osnovna pravila hrvatske transkripcije i transliteracije za pedesetak stranih jezika. U tome, ovaj će pravopis biti jedinstven u Hrvatskoj. Oni koji se, što iz lijenosti što iz ideoloških razloga, ne budu htjeli služiti njime, moći će arapska i iranska imena pisati onako kako im to odrede američke i britanske novine.

Naravno, ne bavi se pravopis Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića samo transkripcijom stranih imena i pisanjem pridjeva nastalih od imenica stranoga podrijetla, kao što se ne bavi isključivo ni “greškom” i “pogrješkom”, ali dojam koji je nakon prelistavanja mogao steći izvorni govornik i prilično redovit pisac hrvatskoga jezika jest taj da su autori pokušali biti prosječnome korisniku od svake pomoći pri dvojbama u pisanju, te su se trudili da mu predloženim pravilima ni na koji način ne otežaju pisanje. Dakle, pratili su i bilježili hrvatsku jezičnu stvarnost, ne zaboravljajući ono što je preporuka boljega stila. Riječ je o vizualno i sadržajno najpreglednijem pravopisu hrvatskoga jezika.


Klikni za povratak

Pregled