Odjeci

23.06.2007.

Večernji list

Intervju s Igorom Zidićem: Neki su drugi dokazivali da su hrvatski i srpski jedan jezik

Tiskano izdanje: "Obzor. Tjedni politički magazin". Prilog "Večernjemu listu", br. 193, 23. lipnja 2007., str. 8-9.
Elektroničko izdanje: http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/972362/index.do

IGOR ZIDIĆ: Neki su drugi dokazivali da su hrvatski i srpski jedan jezik
Razgovarala Irena Kustura

slika

Pravopis je pitanje struke, a ne politike

Pravopis je kod nas ponajprije političko, a tek onda stručno pitanje. Mislite li da će se u ovo predizborno vrijeme političari, uključujući i ministra Primorca, određenije očitovati o tom pitanju ili to, zbog aljkavosti, neće dirati?
- Oglasili smo i oglašavamo: za nas je pravopis pitanje struke, a ne politike. Mi ne očekujemo ni u predizborno ni u neko drugo vrijeme (nužne) reakcije političara. Najposlije, ne očekujemo to ni od drugih nekompetentnih osoba. To se, dakako, ne odnosi na resorne ministre kulture i znanosti, obrazovanja i športa, kojima su kultura, školstvo, obrazovanje i nakladnlštvo dio njihovih dnevnih i dugoročnih poslova. Na kraju, ne znam što bi to u raspravama o pravopisu i, šire, o jeziku trebalo u nas, sada, biti "škakljivo"? Nije valjda " škakljivo" u svojoj kući razgovarati o svome jeziku? Nismo više u Jugoslaviji. Sve je detabuizirano (ili bi trebalo biti).


Novi pravopis, koji je dio javnosti dočekao "na nož", u središte zanimanja ponovno je stavio Maticu hrvatsku, koja ga je naručila. Predsjednik Matice Igor Zidić, koji se našao na udaru mnogih optužbi, govori kako se nose s polemikama koje su objavljivanjem otvorili i zašto su se uopće odlučili na izradu još jednog pravopisa.

- Kao što vam je poznato, dva su postojeća pravopisa godinama polarizirala stručnu i manje stručnu javnost: u Matici je hrvatskoj, isprva, postojalo raspoloženje da se raspravama dođe do produktivnog konsenzusa. Kako je vrijeme prolazilo, tako je bivalo sve jasnije da od toga neće biti ništa, da se posvećujemo utopiji.

Procjenjujem, da se u osobito nezahvalnoj situaciji nalazio resorni ministar gosp. Primorac, kojega je dio javnosti percipirao kao neodlučnu osobu, dok je on, u načelu posve ispravno, odbijao da kao nestručnjak u jezičnim pitanjima arbitrira između dva tabora stručnjaka. Bilo je zamjetno i da jedna strana sve češće i sve lakše poteže političke argumente u borbi u kojoj bi, da je smirenosti i dobre volje, i oni znanstveni bili posve dostatni. (Ipak smo djelovali u Hrvatskoj, a ne više u Jugoslaviji.)

Ukratko, nije došlo do (pozitivne) sinergije: tome nasuprot, mogli smo razabrati da se dotad uloženi napori poništavaju. Na toj se nultoj poziciji, po stoti put, raspirivao rat između tobožnje jezikoslovne partizanštine i tobožnje jezikoslovne domobranštine, između tobožnje partizanske Hrvatske i tobožnje domobranske Hrvatske. Ne mogu s apsolutnom sigurnošću reći je li taj tip insinuantnih podjela potekao iz (para)lingvističkih krugova ili iz svijeta (pseudo)politike.

Bilo kako bilo, u Matici smo zaključili da se pristupi izradi novoga, trećeg pravopisa i da se posao povjeri mladim stručnjacima (Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović), koji se ne sjećaju političkih jugomanipulacija jezikom i koje u snu ne muče novosadske uspomene. Pomislio sam (a ne znam jesu li i drugi): Tres faciunt collegium. Iz toga se razabire koji nam je cilj bio postići da se ubrza razrješenje "neodrživog stanja pravopisnog nereda" kako i piše u predgovoru našeg pravopisa.

Matica je predstavila novi pravopis koji je izazvao polemike prije nego što se pojavio na policama knjižara. Jeste li vi zadovoljni učinjenim?
Pretpostavljam da možete pogoditi što mislim o onima koji su se upustili u polemička raspredanja o Pravopisu i prije nego su ga dobili u ruke. A kad još znamo koliki se komad puta proteže između ruku i glave! O zadovoljstvu učinjenim: premda sam, po naravi, kritičan čitatelj skloniji oprezu nego euforiji zadovoljan sam cjelinom. U malobrojnim detaljima nailazim na promjene ili novine koje me ne ugrožavajući potrebnu pravopisnu stabilnost sile na prilagodbe ili tiho opiranje.

Kad pišete već pola stoljeća, jasno je da ste za sve to vrijeme morali koristiti nekoliko različitih školskih i drugih pravopisa, a tu i tamo u nedostatku boljega stvarati i neke vlastite inačice; sada je tu pozamašan svezak koji preda me postavlja nove zahtjeve. Unatoč lijepome geslu "učiti cijeloga života", gotovo da me hvata lagana nesvjestica od još jednog napora od sitnih promjena uobičajenoga reda, ustaljene prakse, u neku ruku od mijenjanja svoga (ortografskog) identiteta. U knjigu koju upravo pišem unosim neke korekcije u skladu s novim pravopisom, ali što ću s onom koja je izišla iz tiska prije sedam mjeseci te s onom otprije sedam tjedana?

Pisca, dobra ili manje uspješna, muče takvi problemi, opterećuju ga. Ali što mogu? Hvatam se u koštac i s ovom knjigom; ona, kao i sve druge, traži da sudjelujemo. To će biti utoliko lakše što su pravopisna rješenja dosljedna. Ponešto od onoga što već dulje koristim dospjelo je u drugi plan, ali mu je ostao status dopuštenog ili, barem, uvjetno dopuštenog. Bit će tako i s drugima. To su situacije koje ljudi što žive od pisanja i među pravopisima punim zamki i prevelikih, nepravopisnih ambicija moraju pozdraviti hvaleći pritom razboritost, širinu, snošljivost i prilagodljivost mladih pravopisaca.



Nije ključno "neću" ili "ne ću"

Ljutite li se ili vas nasmijava kad vas stavljaju u kontekst "jugounitarizma", kao što se to nedavno dogodilo na tribini o jeziku?
- Da nije glupo bilo bi tragikomično. Čovjek bi od jezikoslovca očekivao više jezične (ako već ne i moralne) odgovornosti.

Zašto je ključno to "ne ću", odnosno "neću", "zadatci", odnosno "zadaci", "pogrješke" odnosno "pogreške"?
- Nije ključno, a nisu te aporije bile ni utemeljene. U našem je pravopisu to dobro i tolerantno objašnjeno. Pisci Pravopisa Matice hrvatske ne postavljaju se u tim
situacijama ni rigidno ni autoritarno.



Optužuju vas da u Hrvatsku ponovno vraćate tzv. novosadski pravopis. Zašto?
- Zato što su neka gospoda naučila, tijekom dugih godina svoga djelovanja, da su, na trusnome području, političke diskvalifikacije najjača znanost. Zato, što ima gospode koja su, u svojim radionicama, predugo fabricirala "argumente" za potrebe jugoslavenske politlingvistike, a da ne bi oćutjela potrebu da se oslobode svoga "istočnog grijeha" tako što će ga svaliti na drugoga.

Zato, što više nemaju mašte. Jer nismo prvi koje dočekuju s istim optužbama. Meni sada predbacuju da vodim neku drugu Maticu, ne onu pravu, njihovu; da vodim Maticu koja je iznevjerila samu sebe (tj. njih), Maticu koja je izdajnička, antihrvatska. Nastup neke gospode na jednoj lingvističkoj tribini, rječnik i argumentacija kojima su se neki sudionici koristili oslobađa me suzdržanosti kakvu sam u mnogim prilikama dosad pokazivao.

Pa ću i naglas izgovoriti pitanja koja dosad nisam izricao: S kojim moralnim pravom potpisnik Novosadskoga sporazuma može insinuirati da netko drugi skreće prema Novom Sadu? Jesam li se ja potpisao pun socijalističkog optimizma i samoupravne osviještenosti na tom jadnom papiru ili netko od mojih današnjih sudaca? Jesam li ja putovao na političke dogovore o marginalizaciji hrvatskog (književnog) jezika dakako: na strogo znanstvenim osnovama marksizma-lenjinizma i bratstva i jedinstva? Ja ili netko drugi?

Jesam li ja s dr. tim i tim pisao i dokazivao kako su hrvatski i srpski jedan jezik (prije nego što ću reći da to nisu)? Znam više nego dobro u kakvim smo prilikama živjeli, znam da nije bilo lako biti mlad i perspektivan (pa sebi zatvarati budućnost), znam da je bilo krivih poteza zbog kojih se u sebi trpjelo i onih pravih, koji su se razbijali o glavu Kao kršćanin, vjerujem, da je jedno od najznatnijih ljudskih prava pravo da budemo bolji nego što smo bili, pravo da se kao ugrožena bića pridignemo i prosvijetlimo.

Zato i one s kojima nasilu, izazvan, polemiziram i danas poštujem u njihovim najboljim učincima. Ali, dok su se mijenjali, nisu nas spašavali, nego sebe; nama su tek pomogli. Cijenim taj napor i sretan sam što su uspjeli. No zar im to daje pravo da svoju prošlost tovare na moja leđa? Da na moja pleća prebacuju, u morbidnom svojem iskupljivanju, jedan od šinjela koje su presvukli? Apage! Zaudaraju ti šinjeli po znoju kojim su se nekoć znojili jer znam da im nije bilo lako ali to nije ni moj znoj ni moj šinjel.

Ostavite ga, stoga, poštovani gospodine, na nekoj od svojih vješalica. Usput, na predstavljanju je našega pravopisa jedan mladi znanstvenik, dr. Branimir Belaj, u svome temperamentnom, ali dobro potkrijepljenom izlaganju izrekao da je "londonac" (a s njim, rekao bih, i njegove izvedenice) po svojoj strukturi neusporedivo bliži novosadskom pravopisu nego što je ovaj Matice hrvatske. Pa neka se naši "Novosađani" brane kako znaju od ove opaske umjesto da se ja branim od njihovih šinjela.

Na koje autore mislite kad kažete da se "zalijeću" oni koji su potpisivali novosadski pravopis?
- Ne zamjerite: rekao sam koliko je, u ovoj prilici, bilo nužno. Ali, tajne nema: u velikom su "Novosađaninu" faksimil dokumenta o izručenju hrvatskog jezika unitarističkoj osjetljivosti za pravdu i činjenice, kao i potpisi svih ovjerovitelja.

Svjedoci smo da je predizborna kampanja počela žestoko. Kakvom je vi ocjenjujete i koja će biti ključna pitanja na kojima će se izbori izgubiti ili dobiti?
- Kakva može biti u okolnostima nabujaloga primitivizma, tajkunske oholosti, bejzbolskih palica, sporih sudova, svemoćnih narkobossova, rasprodaje srca i zemlje, upada različitih mafija u "sustav"? (Baš čitam kako ruska mafija navodno kupuje Crnu Goru. Blago nama! U nas toga nema. Ni u snu.

Možda zato što ne čitamo crnogorske ni druge novine.) Da ne spominjemo korupciju. Može se očekivati spektakularno (i nekažnjivo) međusobno i međustranačko cipelarenje. Ključ je uvijek novac: plaće, mirovine, božićnice, uskrsnice, nagrade, otpremnine. Potom, kao manje važne dolaze: investicije, prometnice, gradogradnja i stanogradnja. Onda kao posve minorne: dugovi i zaduživanja, krediti za otplatu kredita i druga dobra. Jedan od primjera kakva će biti završnica kampanje pruža nam slučaj korupcionaške afere u Fondu za privatizaciju.

Stvari koje su se tamo dogodile događale su se, to je očito, godinama. Tj., za ove i za one vlade. Kad se sada objavi na usta predsjednika i premijera da se klupko počelo odmotavati, naša oporba (ujedno i bivša vlast) traži smjenu vlade! Logično bi pitanje bilo: Koje? A drugo: Zašto? Zar zato što su ipak nešto počeli izvoditi na čistac?

Javnost vas smješta na desni dio političke scene. Tko su vaši favoriti? Hoćete li se na izborima konkretnije angažirati i, ako da gdje?
- Javnost me smješta kojekuda. Jedan me dio naše (lingvističke) javnosti, kako ste mogli vidjeti, smješta i u Novi Sad. Na izborima ću se angažirati isključivo kao glasač. I to je previše!

Koja su pitanja za Hrvatsku presudna gospodarska ili neka druga?
- Sva! Gospodarska, financijska, kulturna, obrazovna, športska: za nas su sva od egzistencijalne važnosti. Gospodarstvo i financijski sektor moraju osigurati materijalni, fizički opstanak, kultura bi nam morala osigurati duhovni rast. Bez duhovnog rasta nema održanja! Ako imate mentalitet kmeta, podložnika nećete uspjeti.

Treba graditi samosvijest. Ukratko: morate se kultivirati da biste bili dobri u bilo čemu. Kultura (baština) najdublji je rudnik, zato je najotpornija, najžilavija. Slomove država najprije zabilježe burze: burze su termometri zdravlja neke zemlje, neke privrede. I kada burze registriraju krah, kultura će još dugo živjeti, pa možda i nadživjeti propast društva.

Kao što ga je nadživjela i egipatska, i grčka, i rimska, i karolinška i tolike druge. Bez kolebanja dodajem: i hrvatska, više puta. Imamo, dakle, svi od nje nešto i naučiti.


Zakon ne bi riješio dvojbe o jeziku

Treba li nam Zakon o jeziku?
- Zakon ne bi mogao riješiti dvojbe, koje nisu razriješene u knjigama, na znanstvenim skupovima, u sveučilišnoj praksi... Vjerujem da bi takav zakon u nas samo povećao polje represija, a ne bi, na dulji rok, donio opipljiva dobra. Kad smo mi išli u srednju školu, sve je bilo oktroirano; i bili smo sretni kad bismo uopće mogli kupiti, nabaviti onaj jedini propisani udžbenik, a kamoli da smo mogli sanjati o mogućnosti alternativnih školskih knjiga. Sada imate mogućnost izbora različitih udžbenika Iz matematike, povijesti, niza predmeta; ni čitanke nisu nužno iste. Možda ćemo se sutra susresti i s tri pravopisa. Zar mislite da već nismo imali i da danas nemamo takvih, pluralitetnih situacija? Nije se u Matici Lukasa i Jurišića pisalo isto kao u Obzoru. Jezik, s obzirom na pravopis, na praksu, na vokabular, na otvorenost prema govoru ulice (slangu), s obzirom na partijnost itd., itd. nije bio isti u Krležinu Pečatu i Jurišićevoj Hrvatskoj reviji. Mi smo, svojedobno, s razlogom, govorili o jeziku Tanjuga. Hrvatski je jezik dostatno jak u svome narodnom korpusu i u svojim književnim manifestacijama da može podnijeti i pogrešku i pogrješku. Slutim da će tako i biti. Pisat će se ovako ionako, a na kraju će presuditi praksa, koja neumitno teži jednostavnijem, bržem, lakšem. Pod pretpostavkom da takva rješenja ne dovode u pitanje značenje, smisao, da ne stvaraju zabune. U tome je duhu naš pravopis elastičan, selektivan, a ne krut i ortodoksan.

Klikni za povratak

Pregled