Obavijesti

Održana prva rasprava na temu "Motivi lustracije i politike sjećanja u Europi"

Inicijativa EU 1481 je 16. rujna 2015. organizirala okrugli stol i prvu raspravu na temu "Motivi lustracije i politike sjećanja u Europi". Predavači su bili: mr. Jure Vujić, mag. iur. Kristina Gogić i uni. spec. Vedran Obućina. Voditelj rasprave bio je glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić.

Kristina Gogić

MODELI LUSTRACIJE U POSTKOMUNISTIČKIM ZEMLJAMA

 Sažetak predavanja

Hrvatska i Slovenija su jedine postkomunističke članice Europske Unije u kojima nije provedena lustracija. To ukazuje na nedostatak političke volje za promjenama koje su nužne i priličnu nezainteresiranost za ovo izrazito bitno pitanje. Čak su i neke zemlje koje nisu članice EU donijele Zakon o lustraciji (Albanija i Makedonija). Ipak, s druge strane postupak lustracije u Hrvatskoj započela je Njemačka kada je zatražila izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Danas možda neće biti moguće osvijetliti sve slučajeve kršenja ljudskih prava, ali razjašnjenje prošlosti dobro je za budućnost. Moguće je saznati puno toga; tko je radio u tajnim službama bivše Jugoslavije, tko je stvarno radio a tko samo surađivao; na koji način se to događalo, iz uvjerenja ili zbog ucjene; tko je izdao osobu koja je završila u zatvoru, a tko nije. Vrlo često prokazivači su bili ljudi iz okoline osobe koja je zatvarana i proganjana.

Lustracija nije osveta nego postupak kojega je nužno provesti radi bolje i zdravije budućnosti ove zemlje. Također, riječ je o kršenju ljudskih prava osoba kojima je uskraćeno pravo na istinu; saznati tko ih je izdao i po čijem nalogu su proganjani. Lustracija zapravo i znači rasvjetljenje.

U svim zemljama koje su provele lustraciju zabilježen je gospodarski rast, što znači da je to neposredno povezano. To je za Hrvatsku vrlo važno s obzirom da se nalazimo u vrlo teškoj gospodarskoj situaciji.

Savezna Republika Njemačka je odmah po donesenom sporazumu o ujedinjenju 1990. započela stvarati pravni okvir. Taj postupak je trajao dvije godine nakon čega je usvojen Zakon o STASI zapisima (evidenciji). Taj zakon je omogućio otvaranje tajnih spisa bivšeg komunističkog režima u DDR-u, a pronađeno je 111 km građe/tajnih spisa. Prema tome zakonu sva državna tijela i sve privatne osobe koje imaju saznanja o postojanju takvih dokumenata, spisa, filmova i ostalog dužne su to prijaviti Uredu saveznog povjerenika bez odgode i dati im na uvid sve spise koje posjeduju, te se odreći prava na njihovo korištenje. Zakon o STASI zapisima „se primjenjuje na zapise Službe državne sigurnosti bivše DDR koji mogu biti pronađeni u posjedovanju javnih tijela Savezne države i njezinih država, privatnih osoba i ostalih privatnih tijela.“ Zakonom je  regulirana i njegova svrha i djelokrug:

1. Olakšati pojedinačni pristup osobnim podacima koji se odnose na osobu koje je Služba državne sigurnosti spremila tako da pojedinac može razjasniti koji utjecaj je imala Služba državne sigurnosti na njegovu osobnu sudbinu;

2. Zaštititi pojedinca od umanjenja njegovog prava na privatnost koja je uzrokovana uporabom njegovih osobnih podataka spremljenih od strane Službe državne sigurnosti;

3. Osigurati i promicati povijesno, političko i pravno preispitivanje aktivnosti Službe državne sigurnosti;

4. Osigurati javnim i privatnim tijelima pristup informaciji radi osiguranja svrhe navedene u ovom zakonu.

U Njemačkoj je Ured saveznog povjerenika za STASI zapise iznimno bitan što govori i činjenica da je bivši Savezni povjerenik Joachim Gauck koji je tu dužnost obnašao 10 godina danas predsjednik Njemačke. Ured za svoj rad iz Državnog proračuna dobiva 100 milijuna eura godišnje što također govori o njegovoj važnosti. Samo tijekom prošle godine 5.000 ljudi zatražilo je uvid u tajne spise o njima. Dakle nakon 25 godina ljudi još uvijek traže uvid u spise što isto upućuje na potrebu donošenja zakona o lustraciji u Hrvatskoj, makar i s velikim kašnjenjem.

U pravnom sustavu Republike Hrvatske postoji samo Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945-1990, ali ne postoji nikakva zabrana obnašanja javnih dužnosti ljudima koji su kršili ljudska prava u RH u tom razdoblju ili radili/surađivali s tajnim službama bivše Jugoslavije.

U Poljskoj su za postupak lustracije bitna dva zakona a to su Zakon o Institutu Nacionalnog sjećanja od 1998. godine i Zakon o razotkrivanju informacija koji je stupio na snagu 2007. godine nakon što ga je Ustavni sud dva puta ukidao i vraćao na izmjene.

Taj postupak je dugo trajao, bilo je jako teško otvoriti sve spise pa su prišli izradi zakonskog teksta na drugi način; svatko tko radi ili želi raditi u tijelima državne vlasti, pravosuđu, bankama, zatim akademici, novinari, članovi upravnih odbora, istraživači, profesori (u čl. 4. zakona je navedeno 45 funkcija osoba koje obavljaju javne dužnosti), a rođen je prije 1. kolovoza 1972, mora podnijeti Izjavu koja je podložna provjeri (Vetting Declaration) prema čl. 7. toga zakona o radu u državnim sigurnosnim službama ili suradnji s njima u razdoblju od 22. srpnja 1944. do 31. srpnja 1990. Ako osoba koja je u obveza Izjavu dati to ne učini ili u njoj navede neistinu, kažnjava se zatvorskom kaznom od tri mjeseca do čak 10 godina.

Prije donošenja ovog zakona u Poljskoj osnovan je 1998. Institut Nacionalnog sjećanja. Institut je državna ustanova čija je uloga snimanje, prikupljanje, obrada, arhiviranje, upravljanje i omogućavanje pristupa dokumentima o zločinima počinjenim od strane državnih ustanova protiv poljskih državljana tijekom Drugog svjetskog rata (nacistički i komunistički zločini), u doba njemačke i sovjetske okupacije kao i u doba Narodne Republike Poljske.

U okviru ovog Instituta osnovana je Komisija za procesuiranje zločina protiv poljskog naroda i njenih tijela. Institut se financira iz Državnog proračuna. Predsjednik ovog instituta upravlja njime i nezavisan je u svome radu. Predsjednika Instituta bira i razrješava Donji dom Parlamenta uz suglasnost Senata na 5 godina. U Institutu postoji Vijeće, Ured za provjeru, Glavna komisija za procesuiranje zločina protiv poljskog naroda te Ured za očuvanje i diseminaciju arhivskih zapisa. Ured za provjeru prikuplja izjave osoba koje ih po Zakonu moraju podnijeti. Ukoliko su osobe radile za tajne službe bivšeg sustava onda slučajevi dolazi na sud i provode se sudski postupci (Vetting Procedures), koji su u pravilu otvoreni za javnost. Svatko tko je zainteresiran može pratiti suđenje i tražiti uvid u spis sa suđenja.

Za predsjednika države, njegovog zamjenika, zastupnike u Poljskom parlamentu, Europskom parlamentu i zastupnike tijela lokalne uprave i samouprave, dakle za osobe koje se biraju na izborima, ovaj postupak je reguliran odredbama relevantnih zakona i izbornih pravila.

Kada bi u Hrvatskoj bio na snazi takav zakon ne bi, primjerice, moglo doći do sudske tužbe i  procesa između g. Tomislava Karamarka i Josipa Manolića, koji će vjerojatno trajati nekoliko godina, o navodnoj Karamarkovoj suradnji s jugoslavenskom tajnom službom, jer bi svakome bilo poznato tko je radio a tko nije radio za jugoslavenske tajne službe. Takav zakon puno bi toga u Hrvatskoj putem ovakvih izjava riješio.

Također nemamo ni institucije za nacionalno sjećanje  u kojoj bi bili pohranjeni dokumenti, akti, filmovi i slična građa jugoslavenskih tajnih službi. Dakle, mi u Hrvatskoj još uvijek ne raspolažemo nijednim lustracijskim instrumentom, pa je krajnje vrijeme da započnemo postupak izrade potrebnog pravnog okvira o tome.

 

Fotografija: Mirko Cvjetko

 

 

 



Pregled

datum