IZJAVA MATICE HRVATSKE O PRISVAJANJU HRVATSKE KNJIŽEVNE BAŠTINE U IZDANJIMA MATICE SRPSKE

Bilo bi lijepo i korisno čuti vijest da Matica srpska promiče hrvatsku književnost i objavljuje djela hrvatskih književnika. Bilo bi doista poželjno čuti da srpska intelektualna elita žudi za čitanjem cijelog niza naših starih pisaca koja Matica srpska danas objavljuje, udaljenih  od ovog vremena već nekoliko stoljeća, tim više što bi se srpski čitatelji morali potruditi oko razumijevanja jezika i značenja. U normalnim okolnostima to ne bi trebala biti  nevjerojatna mogućnost i neizvediva misija jer prvi od ciljeva zacrtanih  uspostavom matica u slavenskih naroda bio je upoznavanje svoje nacionalne kulture, a onda i kulture drugih naroda i sredina. Tako je određeno i prvim Pravilima Matice hrvatske i prvim statutom Matice srpske. Matica srpska u svom statutu naviješta proučavanje jezika i književnosti  srpskog naroda, kao i književnosti drugih naroda, i tako je trebalo biti u gotovo dvjestotoj povijesti ove ustanove. No već duže vrijeme svjedoci smo megalomanskog projekta Matice srpske pod nazivom “Deset vekova srpske  književnosti” u kojem su se  našli stari hrvatski pisci koji su stvarali u  Dubrovniku objedinjeni pod zajedničkim nazivnikom srpske književnosti. Povijest srpskog svojatanja hrvatske književne i kulturne baštine  ponavlja se, na žalost, već dulje od dva stoljeća, od prvih tiskanih izdanja Vuka Karadžića, pa je stoga potrebno  tu pojavu promotriti imajući u vidu tri razine:

1. Kulturološka razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine

Čin objavljivanja djela najznačajnijih hrvatskih pisaca koji su  djelovali u 16. i 17. stoljeću u Dubrovniku pod zajedničkim nazivnikom “Deset vekova srpske književnosti” trajni je pokušaj srpske kulturne  elite da sanira srpski književnopovijesni diskontinuitet što izaziva  razumljivu nacionalnu frustraciju.

2. Stručno-jezična razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine

 U najnovijoj aneksiji hrvatskoga književnog korpusa primijenjen je, navodno, jezični kriterij – prema izjavi urednika biblioteke akademika Mira Vuksanovića (uz suglasje urednice Zlate Bojović) –  obuhvaćena su sva književna djela napisana na srpskome  jeziku pri čemu se, posluživši se Vuk Karadžićevom tezom o štokavskom  dijalektu, navodi da se i u Dubrovniku govorio srpski jezik. No svaki imalo objektivan jezikoslovac zna da se dubrovačka jezična praksa, kao i jezik književnih djela nastalih na tome području, ne mogu poistovjetiti sa srpskim jezikom. Riječ je o  dijalektu hrvatskoga jezika, temeljenom na ijekavici i štokavštini uz  sporadičnu nazočnost ikavizama, kojima se služe Hrvati,  a rasprostranjen  je od Pelješca do Prevlake na granici s Crnom Gorom. Mimo tih znanstvenih činjenica srpska književnopovijesna škola, koja je podizala i stručno educirala snage za  istraživački rad u Državnom arhivu u Dubrovniku, Arhivu Male braće u  Dubrovniku i Znanstvenoj knjižnice u Dubrovniku, koristila je srpski jezik kao glavni argument prisvajanja. Sve spomene srpskoga imena, kao i pojavu pisma  bosančice koja je netočno imenovana srpskim pismom, pokušavali su  tumačiti kao označitelje srpsko-jezično-etničke pripadnosti. Prisvajali  su, međutim, neovisno o jeziku, i humanističke pjesnike koji su pisali  samo latinskim jezikom. Tako je i molitvenik pobožnih dubrovačkih trgovaca iz  1520. godine koji su poslovali u Novom Brdu i Janjevu, nastao na temelju čakavskih  predložaka, kojim su se kako sami pišu branili od raških popova i njihova pravoslavlja, nazvan istom  logikom „Dubrovački srpski molitvenik“.

3. Politička razina prisvajanja hrvatske književnopovijesne baštine

Prisvajateljima nisu sami po sebi važni ni Gundulić ni Držić (čija su djela upravo otisnuta!) ni ostali  hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij  koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama. Iza prividnog  prvorazrednog interesa za hrvatske pisce stoji isključivi interes za  hrvatskim prostorom, za hrvatskim morem. Treba ovdje upozoriti i na  činjenicu da srpska kulturna elita u svojim povijesnim posezanjima nije  uspjela uskladiti ciljeve sa srpskom političko-vojnom elitom. Više puta je srpska  vojska napadala i uništavala sva ona dobra i vrijednosti koje je  kulturna elita željela i još uvijek želi prisvojiti. Ta je spoznaja ostavljala u nama osjećaj nesigurnosti i nemira sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća i konačne  pobjede nad srpskom vojskom i uspostave samostalne i slobodne države  Hrvatske. Sada imamo svoju državu koja štiti i naše granice i naše materijalne  i duhovne kulturne vrednote. I ova otimačina hrvatskih pisaca i njihovih djela, u izdanjima Matice srpske, apsurdna je pojava. Ovakav model krađe i prisvajanja tuđega rasplinut će se jednog dana kao što se samoukinuo i netragom nestao  serbokatolicizam 19. stoljeća u Dubrovniku upravo stoga što u Srbiji  nikada nije bilo prihvaćeno srpstvo bez pravoslavnog ekskluzivizma.

Matica hrvatska kao čuvarica i skrbnica za sveukupnu hrvatsku kulturu dužna je reagirati na ovu bezočnu krađu/otimačinu. Ali, to nam je i upozorenje da žurnije i sveobuhvatnije objavljujemo djela hrvatske književnosti, da ih promoviramo i uvijek iznova na njih podsjećamo, da ih približujemo našoj  mladeži, uprizorujemo na pozornicama, da ih prevodimo na strane  jezike i na taj način omogućimo i strancima da ih čitaju i otkrivaju  njihovu dubinu, značenje i poruke. Istodobno da se veselimo kada pripadnici drugih naroda, pa i Srba, objavljuju djela hrvatskih književnika.

PREDSJEDNIŠTVO MATICE HRVATSKE, ZAGREB

OGRANAK MATICE HRVATSKE U DUBROVNIKU

Zagreb i Dubrovnik, 8. svibnja 2020.

(Ur. br. 107/20)