Odlazak posljednjega velikana Zagrebačke škole

Uspomeni profesora Milivoja Solara (Koprivnica, 8. travnja 1936. – Zagreb, 17. rujna 2025.)

S odlaskom glasovitoga profesora teorije književnosti i kulture, akademika Milivoja Solara, završilo je zlatno doba u hrvatskoj znanosti u književnosti koje nazivamo Zagrebačka stilistička škola, Zagrebačka književnoznanstvena škola ili jednostavno Zagrebačka škola. Ono što je bila Zagrebačka škola crtanoga filma 1960-ih u bivšoj Jugoslaviji, to je na području znanosti o književnosti bila Zagrebačka stilistička škola: zaokret od krutoga ideološkog diktata, istraživanje mogućnosti vlastitoga medija i svjetski domet kakvoga u hrvatskoj kulturi nije bilo sve od renesanse.

Akademik Milivoj Solar pripada blistavom nizu sveučilišnih profesora i znanstvenika o književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu druge polovice 20. stoljeća, među kojima su takvi velikani kao Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš, Stanko Lasić, Miroslav Beker, Krunoslav Pranjić i drugi. Bavio se temeljnim pitanjima književne teorije, problemima poetike i metodologije književnosti, književnom interpretacijom, univerzalnim kategorijama poput mita, ali i suvremenom pojavom popularne kulture. Pisao je i o najtežim filozofskim pitanjima književnosti lakim i jednostavnim stilom. Odgojio je generacije studenata komparativne književnosti i poslijediplomskih studija, na njegove se kolegije hrlilo, njegove knjige i priručnici držali su se na noćnim ormarićima, podcrtavali se i čuvali kao dragocjenosti. Solarova knjiga Teorija književnosti (Školska knjiga, 1976.) najveća je uspješnica u znanosti o književnosti, objavljena u 20 izdanja, a njegova predavanja, držana tijekom niza godina i ukoričena u knjigu Laka i teška književnost (Matica hrvatska, 1995.), obilježila su prijelom iz moderne kulture i modernizma u postmodernu kulturu i postmodernizam.

Profesor Solar nije pisao članke, nego – knjige. Osim spomenutih prijelomnih knjiga poznate su njegove knjige Ideja i priča (1974.), Uvod u filozofiju književnosti (1978.), Smrt  Sancha Panze (1981.), Suvremena svjetska književnost (1982.), Mit o avangardi i mit o dekadenciji (1985.), Edipova braća i sinovi (1998.), Granice znanosti o književnosti (2000.), Povijest svjetske književnosti: Kratki pregled (2003.), Predavanja o lošem ukusu: Obrana estetičkog uma (2004.) i druge. Kao teoretičar književnosti i kulture znatno je doprinio poznavanju osnovnih zakona književnosti i ljubavi prema njoj, a kao filozof i kulturolog čuvao je dignitet književnosti u doba jeftinog spektakla i sveopće digitalizacije i virtualizacije svijeta. Dobio je brojne nagrade, među njima Nagradu Grada Zagreba, Državnu nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“ i Državnu nagradu za znanost. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnost od 2008. i professor emeritus.

S profesorom Milivojem Solarom susretala sam se od studentskih dana, kada sam početkom 1970-ih slušala njegova predavanja na poslijediplomskom studiju na Filozofskome fakultetu, bio je čest gost u zadimljenoj sobici A-015 Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta gdje sam radila, a zatim sam se zajedno s njim i mojim drugim velikim uzorom, profesorom Viktorom Žmegačem, našla u Razredu za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kada je svijet 2020. poharala korona, profesori Žmegač i Solar prestali su dolaziti na sjednice Razreda. Mislili smo da je to privremeno dok traje opasnost od zaraze. Ali nije bilo tako. Bilo je to zauvijek.

Profesora Solara susrela sam posljednji put prije nešto manje od godinu dana, 6. studenoga 2024. na proslavi 800. broja Vijenca. Začudila sam se što ga vidim. Pitala sam se, ako ne dolazi na sjednice Razreda u Akademiju, kako to da je došao u Maticu na proslavu obljetnice Vijenaca?

Nisam tada znala odgovor. Danas znam odgovor. Naš omiljeni profesor pretpostavio je da će tamo vidjeti puno svojih negdašnjih studenata i studentica. Došao je zato da nas vidi posljednji put i oprosti se s nama prije odlaska u vječnost.

akademkinja Dubravka Oraić Tolić,

članica Glavnoga odbora Matice hrvatske

Snimio Mirko Cvjetko (Vijenac, 2014).