Vladarska predromanička arhitektura u djelima Vladimira Petera Gossa – slojevitost interpretacija i otvorena pitanja*

Rasprave o hrvatskoj predromaničkoj arhitekturi bitan su dio znanstvenih istraživanja Vladimira Petera Gossa, od njegovih ranih radova do danas. Sagledavajući ranosrednjovjekovnu arhitekturu u cjelini, načelno je razlikovao vladarsku predromaničku skupinu, tradicionalnu predromaničku skupinu (brojne, tipološki različite građevine) te ranoromaničku arhitekturu. Unutar Gossovih analiza svih navedenih skupina mogle bi se izdvojiti i raspraviti značajne interpretacije kojima je obogatio proučavanje hrvatske ranosrednjovjekovne arhitekture, ali ovaj se prilog ograničava na neka zapažanja vezana uz problematiku crkava autorove vladarske predromaničke skupine.

Općenito je, od doktorske disertacije iz 1972. i rasprave o hrvatskoj predromanici iz 1978. do kasnije objavljenih knjiga i rasprava o arhitekturi i ranosrednjovjekovnoj umjetnosti, kod Gossa stalno prisutna tema vladarske (kraljevske) skupine crkvenih građevina, koje se po nekim obilježjima razlikuju od ostalih predromaničkih zdanja.¹⁾ Vidljivo je da su crkve vladarske skupine, kao i građevine Gossove druge predromaničke grupe (tradicionalna predromanička skupina), izdvojene prvenstveno na temelju određenih morfoloških karakteristika i strukturalnih elemenata koji, u slučaju vladarske grupe crkava, upućuju na njihove
funkcije.²⁾ Poznato je da literarni izvori za hrvatsku predromaničku arhitekturu, posebno za 9. stoljeće, općenito nedostaju, tako da raspolažemo s vrlo malo podataka o vezanosti hrvatskih knezova uz pojedine građevine.³⁾ Taj nedostatak vladarskih isprava, darovnica i drugih pisanih dokumenata, poput samostanskih kronika, nadomještavaju brojni epigrafički spomenici iz konteksta crkvenih zdanja s imenima hrvatskih vladara i odličnika, što, kao što je poznato, predstavlja dragocjeno uporište za preciznije datiranje građevina i lokaliteta iz pojedinih užih razdoblja 9. stoljeća.⁴⁾ Međutim, nisu sve crkve s vladarskim natpisima ujedno i crkve Gossove vladarske predromaničke skupine. Za pripadnost toj grupi presudne su morfološke, strukturalne karakteristike, a ne samo povezanost uz vladarski krug ili čak utemeljenje od strane zabilježenoga hrvatskog vladara. Za većinu građevina koje su uvrštene u vladarsku skupinu nedostaju imena odličnika ili vladara, čak i ako postoji sačuvana epigrafička građa, odnosno zavjetni natpisi koji načelno sadrže imena donatora.⁵⁾ Moglo bi se reći da u hrvatskoj predromanici postoje brojne vladarske zadužbine čija arhitektura nema specifične oblike i strukturalne elemente koji bi govorili o posebnim funkcijama tih građevina, odnosno njihovoj pripadnosti tzv. vladarskoj predromaničkoj skupini. To upućuje na značenje morfološke analize kao primarnog pristupa uglavnom tek u temeljima sačuvanim arhitektonskim ostatcima. Tom metodom rukovodio se V. P. Goss u svojim istraživanjima, o čemu će ovdje biti iznesena neka zapažanja.

Otkrivajući u svojim analizama strukturu građevina i odnose pojedinih elemenata, profesor Vladimir Goss izdvojio je veći broj vladarskih crkava 9. stoljeća. Uspostavio je i razlikovanje među građevinama vladarske predromaničke grupe, na temelju različitih morfoloških obilježja. Razlikuju se dvije osnovne podskupine, starija, s građevinama neraščlanjenoga zidnog plašta, i mlađa, obilježena masivnim oblim kontraforima. Crkve jednostavnoga, neraščlanjenog zidnog plašta, kao zdanje na Crkvini u Biskupiji kod Knina i Sv. Marta u Bijaćima, datirane su u ranije doba u odnosu na građevine čiji su zidovi raščlanjeni kontraforima. Pritom datacija ranijih crkava nije oslonjena na neki natpis sa sačuvanim imenom vladara, a slično vrijedi i za skupinu crkava s kontraforima, čija je datacija osnažena pouzdano datiranim stilskim elementima crkvenog namještaja.⁶⁾ Datacija većine građevina Gossove vladarske skupine, čije je proučavanje predmet istraživanja brojnih arheologa i povjesničara umjetnosti, danas je vrlo precizna i pouzdana, no u literaturi ipak ima neslaganja oko datacije nekih crkava, što je osobito izraženo u pogledu Sv. Marte u Bijaćima, o čemu će biti riječi i u ovom prilogu, nakon osvrta na Gossove analize i interpretacije.

U raspravi iz 1978. V. Goss vladarskim predromaničkim crkvama smatra građevine na sljedećim lokalitetima: Biskupija – Crkvina, Koljane – Crkvina, Bijaći, Žažvić, Biskupija – Lopuška glavica, Biskupija – Bukorovića podvornice, Biskupija – Stupovi, Vrelo Cetine i Biograd.⁷⁾ Na prva četiri lokaliteta nalaze se crkve s neraščlanjenim zidnim plaštem, poznate samo u temeljnim ostatcima, dok su na preostalim lokalitetima crkve s oblim kontraforima, također, uz izuzetak Sv. Spasa na vrelu Cetine (sl. 1), samo s istraženim temeljima. Kada je riječ o temeljnim ostatcima, njihova je sačuvanost različita, a kod nekih građevina u potpunosti su nedostajali dijelovi arhitekture, primjerice kod crkve u Koljanima i na Bukorovića podvornicama. Najgora je bila sudbina velike crkve u Biogradu, čiji su ostatci ubrzo nakon istraživanja uništeni.

Izdvojene građevine razlikuju se tipološki i po dimenzijama. Raščlanjenost ili neraščlanjenost zidnog plašta značajka je koja, prema Gossu, omogućava grupiranje građevina u dvije skupine. Pritom je važno istaknuti da je raščlanjenost zidnog plašta ostvarena pomoću vrlo specifičnih zidnih podupirača, velikih oblih kontrafora, te to zaista opravdava odvajanje crkava s oblim kontraforima od ostalih građevina. Da su raščlanjenja zidnog plašta bila izvedena pomoću plitkih lezena, koje su toliko uobičajene u predromaničkoj arhitekturi u Hrvatskoj, vjerojatno element raščlanjenja vanjskoga zidnog plašta ne bi igrao tako istaknutu ulogu, kako vidimo na primjerima brojnih predromaničkih crkava s unutarnjim i(li) vanjskim zidnim istakama, koje su samo jedan detalj (uglavnom dekorativni) u ukupnom izgledu zdanja. Tako brački tip jednobrodnih crkvica ima različita rješenja vanjštine i unutrašnjosti zidnog plašta, što ne mijenja bitno osnovni dojam te arhitekture. Predromaničke crkve s oblim kontraforima bitno su drukčije od sve druge predromaničke arhitekture te ih postojanje kontrafora izdvaja kao zasebnu arhitektonsku cjelinu. Ovo Gossovo uvjerenje osnažuju i precizne datacije crkava s oblim kontraforima u Trpimirovo i Branimirovo doba, što ih određuje kao zdanja dviju generacija graditelja koji su usvojili iste osnovne principe za svoje projekte u unutrašnjosti hrvatske kneževine.

Zajedničko obilježje obje Gossove skupine vladarske predromaničke arhitekture jest postojanje specifičnih struktura na zapadnom završetku crkava. Riječ je o strukturi zapadnog masiva, dvokatnog westwerka s tornjem ili samo o tornju na pročelju građevina. Upravo zapadna istaknuta struktura čije se funkcije otkrivaju primjerice na temelju arheoloških nalaza (grobovi odličnika u prizemnom dijelu), povezanosti s crkvenim prostorom (lučno rastvoren zid prema crkvenom brodu), analogijama iz drugih područja za koje postoje literarni izvori (karolinški primjeri zapadnih masiva i izvori o njihovoj funkciji), osnovni je razlog za izdvajanje grupe građevina i osnova za interpretaciju vladarske predromaničke arhitekture u Hrvatskoj. Taj novi element u crkvenoj arhitekturi, jednako inovativan u karolinškoj kao i u starohrvatskoj arhitekturi (bez obzira na to što u hrvatsku predromaniku biva »uvezen« iz karolinškog svijeta), zaslužuje posebno vrednovanje, pa je tema westwerka značajno prisutna unutar literature o hrvatskoj predromanici.⁸⁾

Koherentna vladarska (ili kraljevska) predromanička skupina u kasnijim Gossovim radovima obogaćena je novim interpretacijama, a skupini su pridruživane i novootkrivene građevine (Blizna kod Trogira, Klis, možda Golubić).⁹⁾ Ističe se važnost morfološke analize sačuvanih ostataka arhitekture, koja doprinosi potpunijoj interpretaciji pojedinih građevina. Kod monumentalne strukture Sv. Cecilije na Stupovima u Biskupiji poduzeta je analiza dijelova građevine, položaja pojedinih kontrafora, te je rekonstruiran tijek izgradnje i razlozi specifičnog položaja pojedinih elemenata. Goss je iz svoje analize zaključio da je graditelj tek tijekom same izgradnje odlučio presvoditi Sv. Ceciliju, što objašnjava neke karakteristike sačuvanih ostataka arhitekture. Autorova datacija crkve u 11. stoljeće samo je prijedlog na temelju složenosti zdanja, ali određene nesavršenosti ukazuju na eksperimentalni karakter projekta Sv. Cecilije, pa je stoga prihvatljiva datacija u ranije vrijeme, a na temelju crkvenog namještaja to bi bilo doba kneza Branimira.¹⁰⁾ Sv. Cecilija eksperimentalno je zdanje iz druge polovine 9. stoljeća, posebno zanimljiva kao rani primjer presvođene crkve znatnih dimenzija, u vrijeme kada u karolinškoj arhitekturi prevladavaju građevine s drvenom potkrovnom konstrukcijom, a izgradnja svoda u velikim crkvama bit će jedan od najznačajnijih zadataka koji su trebali riješiti graditelji predromaničkih i ranoromaničkih zdanja.¹¹⁾ Nalazi velike količine sedre i na drugim lokalitetima u Hrvatskoj ukazivali su na postojanje svodova i kod drugih, kako većih tako i manjih struktura, te je presvođivanje cijeloga crkvenog prostora obilježje hrvatske predromanike. Slična pojava obilježava i asturijsku arhitekturu 9. stoljeća, gdje su, s nekim izuzetcima poput sačuvane crkve San Julián de los Prados, bazilike presvođene bačvastim svodovima.¹²⁾ Kod Sv. Cecilije i drugih crkava s oblim kontraforima presvođivanje je posebno utjecalo na ukupni izgled građevina, s obzirom na to da se masivni kontrafori smatraju i funkcionalnim elementima, podupiračima zidova koji su nosili svodove.

Vezano uz Gossovu raspravu o vladarskim predromaničkim crkvama ističe se i njegova interpretacija mjesta pojedinih građevina unutar hijerarhije ranosrednjovjekovnog društva. Načelno, sve su crkve u funkciji određenih privilegiranih slojeva, a konkretnije bi se mogle vezati uz vladare, župane kao upravitelje osnovnih teritorijalnih jedinica i mjesne odličnike. U novijoj knjizi iz 2020., kao crkva na najvišoj općedržavnoj razini navodi se Sv. Marija i Stjepan na Crkvini u Biskupiji. Na kraljevskoj su razini Bijaći, Stupovi, Biograd i Klis. Na razini župana su Žažvić, Sv. Spas na Cetini, Blizna, možda Golubić. Na razini posjeda mjesnog boljara bile bi crkve na Bukorovića podvornicama, Lopuškoj glavici i u Koljanima.¹³⁾

Istaknuti položaj bazilike na Crkvini prilično je izvjestan s obzirom na privilegirane ukope, koji se općenito prepoznaju kao grobovi hrvatske vladarske obitelji i osoba iz najužega vladarskog kruga. Crkvina u Biskupiji u ranom 9. stoljeću jedinstven je lokalitet na teritoriju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine, a karolinški nalazi u grobovima elite pouzdano datiraju crkvu u ranije 9. stoljeće, bez obzira na to jesu li grobovi ukopani nešto ranije od izgradnje crkve ili su vezani uz već postojeću crkvu. Naime, ako grobovi i prethode izgradnji crkve, njihovo postojanje moralo je utjecati na odluku o podizanju crkve ubrzo nakon što je mjesto odabrano za grobište pripadnika najvišega društvenog sloja. Crkvina u Biskupiji je, dakle, vladarski mauzolej iz ranijega 9. stoljeća i vladarska crkva u kojoj je postojao poseban prostor za boravak vladara tijekom liturgije.

Bijaći i Klis povijesni su lokaliteti vezani uz dinastiju Trpimirovića. Monumentalna bazilika na Stupovima bila je opremljena izuzetno kvalitetnim crkvenim namještajem klesanim u Branimirovoj benediktinskoj radionici. U Biogradu je postojala slična monumentalna crkva, kasnije posvećena za katedralu, a sam grad ubraja se među kraljevske gradove ranosrednjovjekovne Hrvatske. Crkve koje je V. Goss pripisao sljedećoj hijerarhijskoj skupini imaju u natpisnoj građi spomen župana, ili se nalaze vrlo blizu županijskih središta, te se mogu interpretirati kao zadužbine župana ili pripadnika županijske administracije. Biskupijske crkve pripisane mjesnim odličnicima nalaze se u blizini vladarskih crkava, a od njih se razlikuju manjim dimenzijama. Brojnost crkava na relativno malom prostoru Biskupije upućuje na mogućnost izgradnje manjih građevina od strane pripadnika lokalne elite. Na povezanost s elitom upućuje postojanje zapadnog masiva kod crkve na Lopuškoj glavici, a sličan se pretpostavlja i kod zdanja na Bukorovića podvornicama. Obje crkvice mogle su imati i druge funkcije; tako je primjerice župna i grobišna funkcija izvjesna kod crkve na Bukorovića podvornicama, a i na Lopuškoj glavici formiralo se crkveno groblje, ali, prema karakteru grobnih nalaza, dosta kasnije od vremena izgradnje crkve. Mnogostrukost funkcija treba imati u vidu i kod drugih crkava vladarske predromaničke skupine, što je općenito prisutno kod ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture. Što se tiče bazilike u Koljanima, ona bi mogla biti i prava vladarska zadužbina, o čemu govori tipološka sličnost s bazilikom u Biskupiji – Crkvini.

Dok su vladarske crkve s oblim kontraforima, s izuzetkom katedrale u Biogradu, precizno datirane u doba kneza Trpimira ili Branimira, kod građevina s neraščlanjenim zidnim plaštem, osobito u slučaju Biskupije – Crkvine i Sv. Marte u Bijaćima, prisutne su različite interpretacije vremena izgradnje tih crkava. Različita mišljenja osobito su izražena u pogledu datacije nove srednjovjekovne crkve u Bijaćima. Tu građevinu V. P. Goss dosljedno smatra ranom predromaničkom crkvom iz prve polovine 9. stoljeća, čiji zapadni i istočni četvrtasti naglašeni polovi (zapadni toranj i istočna, istaknuta apsida) odgovaraju strukturalnim naglascima u ranoj karolinškoj arhitekturi.¹⁴⁾ Iako zidovi zapadnog tornja nisu organski povezani s crkvom, to ne znači da nisu dio istog projekta izgradnje. Analogna situacija kod zapadnog masiva crkve sv. Marije i Stjepana u Biskupiji u literaturi se ne interpretira kao argument za znatno kasniju dogradnju predvorja, odnosno westwerka te crkve. U pravilu se zaključuje da je westwerk izgrađen nedugo nakon crkve, u razmaku od možda nekoliko desetljeća.¹⁵⁾ Arheološki je kontekst u Biskupiji – Crkvini složen, ali crkvena je arhitektura jasno čitljiva, nema zamršenog odnosa dviju crkvenih građevina, kao u Bijaćima. Na tome posljednjem lokalitetu brojne nedoumice izazivao je velik broj fragmenata crkvenog namještaja, stilski različitih obilježja, i pitanje smještaja tih nalaza u stariju starokršćansku ili mlađu srednjovjekovnu crkvu.¹⁶⁾ I ta je problematika mogla usmjeriti razmišljanja o kontinuitetu starokršćanske bazilike u Bijaćima, koja bi u 9. stoljeću bila preuređena i posvećena sv. Marti.¹⁷⁾ Ta su razmišljanja prisutna u novijoj literaturi, iz vremena nakon završetka revizijskih istraživanja u Bijaćima. U revizijskim istraživanjima otkrivena je velika polukružna apsida starokršćanske crkve i ponovno su razmotreni temeljni ostatci manje crkve s četvrtastom apsidom.¹⁸⁾ Ustanovljene su tri građevne faze crkve s četvrtastom apsidom, pri čemu zapadni zvonik pripada trećoj fazi koja se možda poistovjećuje s navodima o obnovi crkve potkraj 12. stoljeća.¹⁹⁾ Različite faze u izgradnji trobrodne crkve s pilonima i pravokutnom apsidom uočili su već prvi istraživači lokaliteta početkom 20. stoljeća, no, osim u pogledu dograđenog zvonika, zdanje u Bijaćima općenito je percipirano kao nova predromanička crkva ili Sv. Marta iz ranosrednjovjekovnih izvora.²⁰⁾ Neki autori naglašavali su i pripadnost zvonika novoj predromaničkoj crkvi iz prve polovine 9. stoljeća, s obzirom na to da je, kao i u spomenutom primjeru Biskupije – Crkvine, zvonik na zapadnom pročelju dio koncepta karolinških građevina, kojima crkva u Bijaćima sasvim sigurno pripada. Osim Vladimira Gossa, mišljenje o zvoniku kao sastavnom elementu karolinške bazilike u Bijaćima dijelio je primjerice Miljenko Jurković, koji je iznosio i dodatne argumente za ranu dataciju predromaničke crkve u Bijaćima.²¹⁾ Spomenimo na kraju ovoga ekskursa o Bijaćima, gdje su spomenuti samo neki od autora koji su pisali o crkvi sv. Marte i njezinoj dataciji, podatke o sličnosti između pravokutne apside srednjovjekovne crkve i njezina zapadnog tornja. O tome izričito piše Pavuša Vežić, koji je uočio da su zidovi pravokutne apside i zapadnog aneksa nešto deblji od drugih zidova trobrodne bazilike s pilonima.²²⁾ Zaista, ta dva naglašena dijela u arhitekturi crkve podudaraju se i debljinom zidova, što bi moglo govoriti o njihovu istovremenom nastanku, ali to bi prije bilo rano 9. stoljeće nego razvijeni srednji vijek, kako je pretpostavio Vežić. Srednjovjekovna Sv. Marta, kako je sačuvana u svojim temeljnim ostatcima, ima naglašene elemente ranokarolinških bazilika – pilone kao razdjelne elemente, dva suprotstavljena pola na istoku i zapadu, reducirani zapadni aneks, a njezinu pripadnost tomu graditeljskom krugu i vremenu dodatno potvrđuju epigrafički spomenici koji govore o prisutnosti franačkih misionara. Čini se da sve to govori o opravdanosti uključivanja crkve sv. Marte među vladarske predromaničke građevine, kako ju je odredio V. Goss.

Među crkvama Gossove vladarske skupine vidljive su razlike u dimenzijama, broju brodova i apsida, raščlanjenosti zidova. Zajedničko je obilježje zapadno predvorje sa zvonikom ili samo zvonik. Ti su zapadni elementi u strukturi građevina vrlo istaknuti i mogu se nazvati zapadnim masivom ili zapadnim korpusom. Naši proučavatelji ranosrednjovjekovne arhitekture, a među prvima Vladimir Goss, povezali su zapadni masiv s karolinškim westwerkom, vjerojatno najvećom inovacijom unutar karolinške arhitekture u odnosu na raniju crkvenu arhitekturu kasne antike i 7. i 8. stoljeća.²³⁾ Westwerk označava umnožavanje funkcija, razvijenost i kompleksnost liturgije u karolinškom razdoblju, ali isto tako njegova pojava vezana je uz novo značenje pojedinca u ranome srednjem vijeku, kako vladara tako i pripadnika elite. Crkve vladarske skupine u Hrvatskoj rezultat su privatne inicijative koja varira od najviše razine do lokalnih odličnika. Arheološki kontekst govori o westwerku kao vladarskome mauzoleju (Biskupija – Crkvina) ili prostoru za boravak privilegirane osobe tijekom liturgije (Sv. Spas na vrelu Cetine), a hrvatska varijanta zapadnog masiva ne pokriva brojne liturgijske funkcije razvijenog tipa karolinškog westwerka, koji je bio zasebna crkva s posebnom liturgijom, o čemu postoji opsežna literatura.²⁴⁾ I kod karolinških crkava, međutim, funkcije westwerka variraju i čini se da su najsloženije kod velikih samostanskih crkava (izvori za Centulu daju, kao što je poznato, najviše podataka o liturgiji u westwerku), gdje se u westwerku odvijala posebna liturgija, osobito tijekom najvećih blagdana (Uskrs i Božić). Westwerk je najčešće vezan uz samostanske crkve, ali jedan rani primjer izgrađen je u dvorskoj kapeli Karla Velikoga, građevini koja je ujedinjavala više funkcija, a čija dvorska namjena ipak prevladava. Rani westwerk u dvorskoj kapeli u Aachenu načelno je vezan uz vladara, a u tome prostoru, kao i na čitavoj galeriji dvorske kapele, odvijala se župna liturgija s fokusom na oltaru u istočnom odjeljku, iznad oltara Sv. Petra u prizemlju.²⁵⁾ Na katu samoga westwerka nalazila se krstionica, što govori o namjeni westwerka u kontekstu župne liturgije. Ta je liturgija imala mjesto u dvorskoj kapeli u skladu s njezinim višestrukim funkcijama. Karlova dvorska crkva ujedno je bila i katedrala i župna crkva, a i crkva kanoničke zajednice. Westwerk dvorske kapele bio je, u skladu s manjim dimenzijama crkve, reduciran u odnosu na monumentalni westwerk samostanske crkve u Centuli. Postojanje galerije u aachenskoj kapeli omogućavalo je smještaj vladarskog trona ispred samog westwerka, u zapadnom odjeljku galerije. Tu se raskošni mramorni tron barem danas nalazi, a s toga položaja može se dobro pratiti liturgija u prizemlju oktogona. Može se zaključiti da je mjesto za vladara pomaknuto iz westwerka u zapadni dio galerije, zahvaljujući specifičnom uređenju dvorske kapele.

Ideja o posebnom mjestu za vladara u zapadnom dijelu crkve mogla je biti prihvaćena u Hrvatskoj, gdje su karolinški utjecaji bili posebno izraženi. Zanimljivo je da je V. Goss prepoznao upravo Aachen (sl. 2) kao prototip za westwerk u hrvatskoj predromaničkoj arhitekturi.²⁶⁾ Westwerk iz dvorske kapele preuzima se kao model za vladarske crkve u Hrvatskoj. On se još ponešto modificira, pa tako nema bočne tornjeve, nego samo jedan aksijalni zvonik. Dodatnu redukciju karolinškog modela predstavljaju crkve bez dvokatnog predvorja, samo sa zvonikom na sredini pročelja.

Rasprava o westwerku i aksijalnom zvoniku mogla bi se proširiti i na dosta veliki broj drugih ranosrednjovjekovnih građevina u Hrvatskoj, od kojih se neke nalaze u dalmatinskim gradovima. U ovom radu, međutim, naglasak je stavljen na crkve koje su prve izdvojene kao posebna vladarska skupina, i koje se svojim morfološkim karakteristikama razlikuju od građevina u bizantskim dalmatinskim gradovima. Crkve tipa Biskupija – Crkvina, Koljani – Crkvina i Sv. Marta u Bijaćima ne grade se u obalnim gradovima, a posebno su specifična zdanja s oblim kontraforima, koja predstavljaju novost unutar europske predromanike. Te građevine trebale bi biti više prisutne u raspravama o europskoj predromanici, a tome je V. Goss dao veliki doprinos. Isto tako, među prvima je opširno raspravljao o obilježjima ranosrednjovjekovne arhitekture izvan Hrvatske, ukazujući na nužnost poznavanja europske predromaničke i ranoromaničke arhitekture, iz čega može proizaći bolje razumijevanje pojedinih arhitektonskih skupina. Treba napomenuti da se V. Goss opširno bavio i kasnijom srednjovjekovnom arhitekturom i skulpturom, osobito panonskom romanikom, i u tim istraživanjima također provodio komparativne analize i promatrao hrvatske spomenike u europskom kontekstu. Vjerojatno je i ta širina znanja omogućila uočavanje specifičnosti starohrvatske predromanike, o čemu je bila riječ u ovome prilogu.

____________________
1)^* Rad posvećujem prof. Vladimiru Gossu (Vladimiru Gvozdanoviću), vrijednom proučavatelju starohrvatske arhitekture.

V. Gvozdanović, Pre-Romanesque and Early Romanesque Architecture in Croatia, Cornell University, 1972.; V. Gvozdanović, »Značaj starohrvatske arhitekture za opću povijest evropske predromanike«, u: T. Marasović, V. Gvozdanović, S. Sekulić-Gvozdanović i A. Mohorovičić, Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, Split, 1978., str. 133–148; V. P. Goss, Predromanička arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb, 2006.; V. P. Goss, Početci hrvatske umjetnosti, Zagreb, 2020.

2) Kod tradicionalne predromaničke skupine različite tipološke karakteristike mogu se protumačiti utjecajem kasnoantičkih prototipova te se ne izdvaja jedna zajednička funkcija, kao kod građevina vladarske skupine.

3) Literarni izvori sačuvali su se samo za Bijaće, Putalj i Trpimirovo utemeljenje benediktinskog samostana, koji se, zahvaljujući arheološkim nalazima, locira u Rižinice.

4) Vladarski natpisi, popraćeni ornamentalnim motivima, omogućili su precizno datiranje više klesarskih radionica 9. stoljeća, na što se nadovezuje datiranje brojnih crkava, o čemu postoji opširna literatura, a problematika je općenito dobro poznata.

5) Spomenimo ovdje poznate arhitravne grede iz Bijaća na kojima se nije sačuvalo donatorovo ime, izvorno sadržano u natpisu.

6) Kao što je poznato, arhitravne grede s natpisom župana Gostihe imaju ornamentalne motive u stilu Branimirove dvorske radionice, pa to datira crkvu Sv. Spasa u Branimirovo doba. Crkveni namještaj datira i druge crkve s oblim kontraforima u Trpimirovo ili Branimirovo doba. Neizvjesna je samo datacija katedrale u Biogradu, koja je imala više faza od kasne antike do razvijene predromanike.

7) V. Gvozdanović, Značaj starohrvatske arhitekture za opću povijest evropske predromanike, str. 139. Autor ističe doprinos T. Marasovića, koji je prvi ukazao na povezanost starohrvatske arhitekture s karolinškim građevinama. Usp. T. Marasović, »Carolingian Influences in Early Medieval Architecture in Dalmatia«, Actes du 19e Congrès d’ histoire de l’art, Paris, 1958., str. 117–121.

8) Kratak osvrt o westwerku i njegovu tematiziranju u hrvatskoj literaturi usp. u: M. Jarak, Crkvena arhitektura 7. i 8. stoljeća: uvod u studij predromanike, Split, 2013., str. 140–145.

9) Sintagma kraljevska predromanička skupina ima smisla, iako je riječ o arhitekturi iz 9. stoljeća, iz vremena prije uspostave Kraljevstva. Njome se podcrtava ekskluzivni karakter te skupine, čije su prve građevine zadužbine vladara iz dinastije Trpimirovića (Biskupija – Crkvina, Bijaći, Koljani, Žažvić, Lopuška glavica), dok se kasnije pripisuju Branimiru. Dinastija Trpimirovića nastavlja se s hrvatskim kraljevima, pa se i spomenici iz 9. stoljeća mogu promatrati kao djela predaka kraljeva, koja često imaju kraljevski karakter. Osim toga, moćni knezovi 9. stoljeća, poput Trpimira i Branimira, nisu se zapravo razlikovali od kasnijih kraljeva, o čemu svjedoči i Trpimirov kraljevski naslov i isto tako titula dux korištena u doba kasnijih kraljeva u drugoj polovini 10. stoljeća. I bez takvih razmišljanja, terminologija je prikladna ako odgovara karakteru spomenika, i ne mora robovati povijesnim okvirima, što je slučaj u istraživanjima ranosrednjovjekovne arhitekture.

10) V. P. Goss, Predromanička arhitektura u Hrvatskoj, str. 172–176.

11) Usp. primjerice: F. Oswald, L. Schaefer i H. R. Sennhauser, Vorromanische Kirchenbauten: Katalog der Denkmäler bis zum Ausgang der Ottonen, München, 1966., passim; C. Heitz, Gallia praeromanica: Die Kunst der merowingischen, karolingischen und frühromanischen Epoche in Frankreich, Wien, 1982., str. 25–27.

12) A. Arbeiter i S. Noack-Haley, Christliche Denkmäler des frühen Mittelalters, vom 8. bis ins 11. Jahrhundert, Mainz am Rhein, 1999.

13) V. P. Goss, Početci hrvatske umjetnosti, str. 178.

14) Usp. podatke o Sv. Marti u Bijaćima u djelima Vladimira Gossa citiranim u bilj. 1. Usp. također: V. P. Goss, Četiri stoljeća europske umjetnosti: 800. – 1200.: pogled s jugoistoka, Zagreb, 2010., str. 56–57.

15) Podatke o odnosu crkve i zapadnog dodatka na Crkvini u Biskupiji donio je S. Gunjača nakon provedenih revizijskih istraživanja. Prema tim podatcima zapadni aneks nije organski povezan s pročeljem crkve, nego samo prislonjen, kao poseban dio sakralne arhitekture. To ne isključuje mogućnost dozidavanja aneksa neposredno nakon izgradnje crkve. Usp. S. Gunjača, »Revizija iskopina u Biskupiji kod Knina godine 1950.«, Ljetopis JAZU, knj. 57, 1953., str. 9–49. Literatura o Biskupiji – Crkvini nepregledna je i mnogi autori tematizirali su vrijeme izgradnje crkve i westwerka, tako i arheolozi koji su analizirali značajne karolinške nalaze iz grobova odličnika na lokalitetu. V. Goss posebno je pisao o westwerku na Crkvini kao o prvome hrvatskom vladarskome mauzoleju. Usp. V. Gvozdanović, »Two Early Croatian Royal Mausolea«, Peristil, 18–19 (1975./1976.) 1, str. 5–10.

16) Precizne rekonstrukcije različitih oltarnih pregrada iz Sv. Marte mogle bi pokazati pripadaju li prostoru veće starokršćanske ili manje predromaničke crkve, ali pitanje je dopušta li stanje nalaza takve rekonstrukcije, posebno za sve uočene stilske faze na lokalitetu.

17) Usp. T. Burić, »Predromanika u Kaštelima – odnos arhitekture i skulpture«, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 54 (2021.) 1, str. 255–266.

18) Usp. D. Jelovina, »Starohrvatska crkva Sv. Marte u Bijaćima«, Starohrvatska prosvjeta, III. serija (1999.) 26, str. 97–107.

19) Ibid., str. 100–101.

20) Tekstovi, crteži i druga građa iz vremena prvih istraživanja objavljeni su tek u tematskom broju Starohrvatske prosvjete prije 20-ak godina. Usp. H. Gjurašin, »Arheološka istraživanja kod crkve Sv. Marte od 1902. do 1905. godine«, Starohrvatska prosvjeta, III. serija (1999.) 26, str. 7–96.

21) M. Jurković, »Crkve s Westwerkom na istočnom Jadranu«, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 26 (1986.), str. 61–86; M. Jurković, »Bijaći, Stombrate kraj Trogira«, u: A. Milošević (ur.) Hrvati i Karolinzi: katalog, Split, 2000., str. 179–180.

22) P. Vežić, »Bazilika Sv. Marte u Bijaćima i problem njezina ciborija«, Starohrvatska prosvjeta, III. serija (1999.) 26, str. 322.

23) Prvi sigurni westwerci pojavljuju se u karolinškoj arhitekturi u posljednjem desetljeću 8. stoljeća. To su zapadni masivi u Centuli i Aachenu. Moguće je da su slične konstrukcije postojale i u nekim, nešto ranijim građevinama, primjerice u Lorschu i St. Denisu, ali sačuvani ostatci nisu dostatni za sigurne zaključke o karakteru zapadnih dijelova tih građevina. O najranijim primjerima westwerka u karolinškoj arhitekturi usp. C. B. McClendon, The Origins of Medieval Architecture, Yale, 2005.

24) Najvažniji autori i djela o westwerku spominju se i u radovima hrvatskih autora te ovdje izostavljamo podatke o literaturi.

25) O liturgiji u prizemlju i na katu dvorske kapele u Aachenu usp. C. M. M. Bayer, »St. Marien als Stiftskirche«, u: H. Müller, C. M. M. Bayer i M. Kerner (ur.), Die Aachener Marienkirche. Aspekte ihrer Archäologie und frühen Geschichte, Regensburg, 2014., str. 199–207.

26) V. Goss, Početci hrvatske umjetnosti, str. 181: »U obliku u kojem taj westwerk susrećemo kod Sv. Cecilije i Sv. Spasa (i možda u Golubiću te donekle na Lopuškoj glavici) radi se o zaista originalnoj i smišljenoj redukciji karolinškog westwerka, kako ga poznajemo u samom središtu carstva, tj. u Aachenu. Izravnih modela nema, a najbliži nam se čini koncept Capelle