Uz odlazak Julienne Eden Bušić

Prošlo je već nekoliko mjeseci od iznenadne smrti Julienne Eden Bušić. Fascinantna biografija te žene nije dopustila ni onima koji baš i ne cijene ono za što se borila ta iznimna žena da njezinu smrt prešute ili gurnu negdje na marginu među nevažne vijesti. Ipak, važnije od toga trenutačnoga interesa bit će to kako će se hrvatska historiografija i književna povijest odnositi prema njoj i njezinom djelu u narednom periodu. Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, bojim se, sljedbenici projekta Književna republika Jugoslavija neće se baš trsiti da književni opus Julienne Bušić bude odgovarajuće valoriziran i uvršten u korpus hrvatske književnosti, a da i ne govorimo o tomu kako nastavljači jugoslavenske škole povijesti među hrvatskim povjesničarima neće za nju naći pohvalne riječi, čak i ako je spomenu u kojoj fusnoti; stoga na čuvarima i afirmatorima hrvatske baštine ostaje da se za to pobrinu. O raspolućenosti hrvatske književne i kulturne scene općenito dalo bi se nadugo i naširoko pisati, ali ovaj tekst posvećen je Julienne pa ću tu raspravu ostaviti za neko drugo mjesto i vrijeme.

Za razumijevanje nečijih motiva i stremljenja uvijek treba imati u vidu duh vremena u kojem se ta osoba u ljudskom i intelektualnom smislu oblikovala. Julienne i Zvonka Bušića u tom smislu formirale su u svjetskim razmjerima revolucionarne šezdesete godine dvadesetog stoljeća te je u tom kontekstu njihov idealizam i radikalizam kudikamo razumljiviji, da sada ostavimo po strani razlike između idealizma i radikalizma istočnoeuropskih protuboljševičkih buntovnika od buntovništva zapadnoeuropskih i američkih šezdesetosmaša. Već sam ranije u nekim tekstovima iznosio stav da hrvatski šezdesetosmaši nisu ljudi poput Damira Grubiše i Žarka Puhovskog, makar se takvima ponegdje željeli prikazati, nego su hrvatski šezdesetosmaši ljudi poput Brune i Zvonka Bušića, Julienne Eden Bušić, Benjamina Tolića i brojnih drugih tadašnjih boraca za hrvatsku slobodu i slobodu općenito. Upravo zbog toga buntovničkog i idealističkog naboja Julienne Bušić kao rođena Amerikanka mogla je prepoznati Zvonkov ideal hrvatske slobode kao ideal vrijedan cjeloživotne borbe.

Osim aktivne borbe za ideal hrvatske slobode i realizaciju tog ideala u praksi - počev od bacanja letaka s nebodera na tadašnjem Trgu Republike 1970., preko otmice zrakoplova 1976. do rada u Uredu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana – Julienne Bušić ostavila je važan trag i u hrvatskom književnom životu. I kako vrijeme bude prolazilo i njezina se književna ostavština adekvatnije valorizirala, taj trag će, nadam se, biti dublji i prepoznatljiviji. Cjelokupni njezin opus ugrubo možemo podijeliti na usko književni dio, koji se sastoji od romana: Ljubavnici i luđaci (1995.), Tvoja krv i moja (2008.), Živa glava (2012.), te publicistički dio, u okviru kojega je najvažnija knjiga Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada / Croatian Dissidents and the Dissonance of the West (2024.), no tu svakako treba spomenuti i brojne kolumne i eseje rasute po tiskanim i elektronskim medijima, koje tek čekaju neko buduće ukoričenje.

Prva dva romana (Ljubavnici i luđaci, Tvoja krv i moja) autobiografske su inspiracije te u tom smislu korespondiraju s trendom vrlo popularne autobiografske proze u hrvatskoj književnosti potkraj dvadesetog stoljeća, rodonačelnica koje je nešto starija Irena Vrkljan (1930. – 2021.) prozom Svila, škare (1984.), dok najznačajnije predstavnice tog tipa književnosti Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić, obje rođene 1949., pripadaju istom književnom naraštaju kao i Julienne Eden Bušić (1948.), no po književnom izričaju, kao ni po pristupu autobiografskim temama nemaju gotovo ništa zajedničko. Dok su spomenute autorice zaokupljene nekim aspektima ženske intime i posredno ideološkom nadgradnjom tih aspekata, Julienne je zaokupljena kovitlacem dinamične, često i opasne stvarnosti koju životni izbori i okolnosti stavljaju preda nju i gdje su u prvom planu poglavito egzistencijalna, a ne specifično ženska pitanja.

S druge strane Julienne Bušić generacijski su, osim predstavnica tzv. autobigrafske proze, bliski i hrvatski borhesovci (S. Čuić, P. Pavličić; G. Tribuson, D. Jelačić Bužimski). Međutim, u književnom smislu srodnost između nje i njih još je manja nego između nje i predstavnica autobiografske proze. Proza hrvatskih fantastičara produkt je svojevrsnog eskapizma tog naraštaja hrvatskih pisaca, eskapizma kojemu je nedvojbeno doprinio monotoni život socijalističkih kulturnih djelatnika s jedne strane te nepisano pravilo da se ne dira u odveć aktualne društvene teme s druge strane, o čemu na poetski dojmljiv način svjedoči poznata Mihalićeva pjesma: Majstore, ugasi svijeću. U mentalnom sklopu buntovne Amerikanke odane hrvatskoj ideji takvih zabrana nije bilo, dok je njezin život bio punokrvan život prepun preokreta, borbe i stradanja, ali i pobjeda. Ukratko, ona je vlastitim životom kreirala romane, ostalo ih je samo zapisati, što je ona na književno efektan način i učinila.

U trećem romanu Živa glava Julienne Bušić iskoračuje iz kruga autobiografskih tema i literarno obrađuje jednu od bolnih tema iz Domovinskog rata. Roman je temeljen na stvarnim događajima, govori o traumama, ali i o snazi preživljavanja silovane vukovarske braniteljice u Domovinskom ratu. Dok Slavenka Drakulić za temu svog romana slične tematike Kao da me nema kao glavnu junakinju bira jednu Bošnjakinju i u svom se pisanju oslanja na dokumente, Julienne Eden Bušić kao glavnu junakinju svog romana uzima Hrvaticu, vukovarsku braniteljicu, koju je osobno upoznala i s njom uspostavila prisne odnose. Taj izbor junakinja nije slučajan i podosta govori o razlikama između dvaju autorica. U romanu Jullienne Eden Bušić oštrica ženskog pera ne ide crtom bojišnice između spolova nego crtom razdvajanja između života, koji je Božji dar, dakle dobro, i zla koje je svojevrsno izopačenje tog dara, a izbor silovane Hrvatice za junakinju svjedoči o tomu da se do univerzalnog najbolje dopire kroz osobno i pojedinačno, a svako naglašeno izbjegavanje tematiziranja nepravdi prema vlastitom narodu jest i stanovita averzija prema njemu.

U knjizi Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada / Croatian Dissidents and the Dissonance of the West analizira se položaj hrvatskih političkih disidenata, donesi neki važni a nedovoljno poznati intervjui aktera disidentske scene te kritizira nerazumijevanje i licemjerje zapadne diplomacije i medija prema hrvatskom pitanju u 20. stoljeću. Veliki broj Julienninih kolumni i drugih tekstova ostao je rasut po internetskim portalima i raznim tiskovinama, na aktualnim je i budućim proučavateljima i poštovateljima njezine ostavštine da ih u bližoj budućnosti objave u obliku knjige kako bi bili dostupni čitateljima. Poznato je također da je Julienne Bušić pisala memoare te da je u tomu, kako se povjerila nekim poznanicima, stigla do sredine devedesetih godina. Objavljivanjem rasutih tekstova u obliku knjige te nedovršenih memoara njezin bi opus bio zaokružen i dostupan za sustavnije i studioznije proučavanje, a time i adekvatnije valoriziranje i smještanje u korpus hrvatske književnosti.

U ovom relativno kratkom osvrtu na život i djelo Julienne Eden Bušić iz perspektive njezina nedavnog odlaska iz ovozemaljskog života težište sam možda i previše stavio na njezin književni i publicistički rad jer mi se činilo vrlo važnim naglasiti taj aspekt njezina ukupnog djelovanja. Nacionalno svjesni Hrvati, kao i običan domoljubni puk nekako su uvijek više skloni slaviti junačka djela i dojmljive priče iz nacionalne povjesnice, a priča Zvonke i Julienne Bušić to nedvojbeno jest, nego vodit brigu o kulturnom kanonu koji se uvijek kreira u uskim krugovima kulturne elite, gdje, bojim se, uistinu hrvatski glas nije presudan. Stoga mi se čini da je auratičan status Zvonka i Julienne u memoriji hrvatskog naroda zajamčen, o tom će se pobrinuti pučka memorija, dok je s mjestom u kulturi i literaturi stvar kudikamo drukčija. Stoga je ovaj tekst i svojevrstan apel da se u tome smislu nešto promijeni.