Sakralni krajolik uz Savu i Kupu širega sisačkog područja – graditeljski zamah u srednjovjekovnim i novoosnovanim župama tijekom 18. stoljeća

Uvod

Sakralna baština širega sisačkog područja ponovno je izgrađena krajem 17. stoljeća i u 18. stoljeću nakon nesigurnih vremena i prodora Osmanlija kada je gotovo u potpunosti nestala. I kasnije je više puta stradavala, kao uslijed pokupskog potresa početkom 20. stoljeća ili pak teških zbivanja i devastacija u Domovinskom ratu.¹⁾ Tako su na niz primjera, osim redovitih održavanja i preuređenja, u prošlim stoljećima izvedeni i značajniji građevinski zahvati, pri čemu su usustavljena različita tlocrtna rješenja uz različito oblikovanje volumena i cijele vanjštine. Time je mijenjan i izgled neposrednog okoliša te su kreirani novi vizualni akcenti, prepoznatljivi u prostoru.

Nedavni razorni potresi s epicentrom u Zagrebu i Petrinji²⁾ bili su povod za ponovno iščitavanje prethodnih saznanja, od kojih se svakako izdvaja opsežan rad i istraživanje Đurđice Cvitanović.³⁾ Uz obradu starih pisanih izvora na koje je velikim dijelom već i ona sama uputila, na niz primjera dodatno su provedena detaljna konzervatorsko-restauratorska istraživanja i sondiranje građevnih struktura, žbukanih slojeva te obojenja, istraživanja zidnih oslika i štukatura, kao i pripadajućeg inventara. Prikupljeni podatci dopunili su naše sagledavanje toga vrijednog dijela hrvatske sakralne baštine i bili polazištem za obnovu.⁴⁾

Sakralna gradnja na širem sisačkom području u 18. stoljeću

Sisački je kraj uz Savu i Kupu područje koje je još u kasnome srednjem vijeku bilo dijelom posjeda Zagrebačke biskupije i Kaptola, i tamo su aktivno djelovale i župe i samostani. No o crkvama i njihovim kapelama iz toga vremena danas znamo većinom tek posredno, iz arhivskih spisa koji pružaju mogućnost sagledavanja srednjovjekovne topografije, navodeći titulare i lokalitete. Pojedine crkve, u pravilu još i starije, sačuvane su samo dijelom, a arheološkim istraživanjima otkrivaju se tragovi njihovih preostalih struktura.⁵⁾ Stradale su ili u političkim previranjima i borbama za prevlast ili kasnije od Osmanlija.

Krajem 17. stoljeća napokon je nastupilo razdoblje mira na prostoru cijele srednje Europe nakon dva stoljeća neprestanog ratovanja. Granica se pomiče prema istoku, dok se na rubovima Habsburške Monarhije stvara obrambeni pojas Vojne krajine pod upravom bečkog Ratnog vijeća.⁶⁾ Stabilnije i povoljnije životne prilike dovele su do doseljavanja i porasta broja stanovnika, jačanja lokalnog plemstva te osnivanja brojnih novih župa, što je potaknulo i intenzivnu graditeljsku aktivnost u cijeloj banskoj Hrvatskoj, a početkom 18. stoljeća ponovno se uspostavlja potpuna crkvena i svjetovna vlast. Sredinom stoljeća, dolaskom na vlast carice Marije Terezije (1740. – 1780.), cijelo društvo tadašnje Monarhije zahvatile su brojne promjene, a prosvjetiteljske ideje njezina sina, cara Josipa II. (1780. – 1790.), reflektiraju se i u sakralnoj arhitekturi. Tada i jugozapadno od Zagreba započinje snažna katolička obnova pa sakralna arhitektura doživljava svoj procvat; obnavljaju se dotrajale crkve i intenzivno grade nove, a vrhunac graditeljske aktivnosti bio je upravo u osmom desetljeću 18. stoljeća. Isprva se kao gradbeni materijal često zadržava drvo, i zbog dostupnosti, i zbog manjih troškova i brzine gradnje, no drvene se crkve ubrzo zamjenjuju zidanima. Uz rijeke Savu i Kupu gradnjom brojnih crkava, redom nadvišenih vitkim zvonicima i s pripadajućim župnim dvorovima i kapelama, stvara se karakterističan sakralni krajolik, sačuvan i vidljiv i danas.

Sagledavajući taj prostor primjerice prema karti Mappa Dioecesis Zagrabiensis, koju je 1822. izradio Josephum Szeman, pa čak i onoj nešto mlađoj koju je 1938. godine priredio Josip Buturac,⁷⁾ iščitava se gusta mreža sakralnih građevina, izgrađenih redom u nizinama, uz potoke, rijeke i ceste i u blizini mostova (što je sve bilo od važnosti jer je omogućavalo prijevoz namirnica, robe, životinja ili ljudi), na nižim brežuljcima i podno visokih gora u krajoliku ocrtanom šumama, livadama i močvarama. Njihovom ubikacijom u prostoru, redom od Siska na jugoistok uz Savu prema Jasenovcu, na jug i zapad uz Kupu prema Petrinji i Pokupskom te na sjever prema Ivanić-Gradu, prepoznaju se brojne građevine longitudinalnoga, jednostavnijeg tlocrta, sa zvonikom u središnjoj osi pročelja, ali i neke složenijih tlocrtnih rješenja.⁸⁾

Crkve jednostavnoga pravokutnog tlocrta

Pojedine crkve, poput primjerice one sv. Jurja u Maloj Gorici, sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi (sl. 1, sl. 2), sv. Jurja mučenika i sv. Jakova apostola u Oborovu, izgrađene su u starim župama, zabilježenim još u 14. stoljeću.⁹⁾ To su redom primjeri jednobrodnih građevina s nešto užim svetištem zaključenim stiješnjenom ili poligonalnom apsidom. Svođene su, najčešće križno-bačvastim svodovima, i podijeljene uzidanim stupovima na više traveja. Nastale su redukcijom razvijenog tipa barokne dvoranske crkve, koji se u provincijama pod austrijskom upravom javlja od početka 18. stoljeća. Jednostavnost tipskog tlocrta i funkcionalnost činili su gradnju takvih crkava prikladnom i lako primjenjivom. Sakristija, smještena bočno uz svetište, ima i kat rastvoren prema crkvi emporom, a visoki se zvonik, izvorno s tipičnom lukovičastom kapom, uzdiže ispred središnjeg dijela pročelja i kroz njegovo se prizemlje pristupa u unutrašnjost. U Oborovu i u Martinskoj Vesi utvrđeno je kako je zidani toranj zvonika najstariji dio crkve, i uz njega se prethodno prislanjala manja, starija crkva.¹⁰⁾ No to ipak nije redoviti slučaj, već se i zvonik na nekim primjerima, poput Male Gorice, u cijelosti zidan u 18. stoljeću, zajedno s novom zidanom lađom i svetištem.¹¹⁾ Tako su tada zamijenjene starije, redovito drvene građevine, a izuzetak je crkva sv. Martina biskupa, koja je uz katedralu u Sisku već i u 17. stoljeću imala zidane strukture i jedna je od najstarijih zidanih sakralnih građevina na cijelome tome području.¹²⁾

Vanjština crkava, kao i njihov tlocrt, jednostavnog je oblikovanja, bez složenijih dekoracija, no to je dijelom rezultat i promjena koje su uslijedile početkom 19. stoljeća i u 20. stoljeću. Pojedina su pročelja izvorno imala obojene naslikane elemente (poput sivocrnih medaljona nad vapneno bijelim zidovima crkve u Maloj Gorici ili crne i crvene dekoracije te sunčanog sata na sjevernom pročelju u Martinskoj Vesi), a neka su imala i istaknute okvire prozora, ili kao u Martinskoj Vesi i lezene. Nije neobično ni da su još u 18. stoljeću profilirani kameni elementi, poput klesanog portala u Oborovu, bili oblikovani u duhu starijih stilskih razdoblja, kasnoga srednjeg vijeka ili renesanse.¹³⁾ S druge je strane unutrašnjost gotovo redovno bila vrlo bogato opremljena. Kvaliteta zidnog oslika, štukatura i baroknoga crkvenog inventara, koji je često naknadno zamjenjivan klasicističkim, ovisila je dakako o mogućnostima župljana i samog župnika.¹⁴⁾

Crkve složenijih tlocrta

U novoosnovanim župama širega sisačkog područja naručitelji gradnje priklanjanju se pak novim tlocrtno-prostornim predlošcima od kojih se nedvojbeno ističe četverolisni tip crkava koje je, nakon Đurđice Cvitanović, s obzirom na kronologiju kao i specifičnosti oblikovanja prostora, detaljno obradila Dubravka Botica i utvrdila tri razdoblja njihove gradnje. Najranije započinje tridesetih godina 18. stoljeća, a prvi primjer četverolisnog tipa župna je crkva sv. Ladislava u Pokupskom (sl. 4). Drugo razdoblje obilježeno je gradnjom monumentalnih, raskošno opremljenih proštenjarskih crkava, dok treće razdoblje gradnje donosi reducirani četverolisni tip ili »jozefinsku« varijantu četverolisne crkve.¹⁵⁾ U Zagrebačkoj je biskupiji bila široko raširena gradnja crkava upravo toga tipa, u skladu s tadašnjim ukusom i potrebama manjih dimenzija. Župna crkva sv. Marte u Šišincu prvi je primjer reducirane varijante četverolisnog tipa u kojem je jasno vidljiv prijelaz iz kasnog baroka u kasnobarokni klasicizam. Vanjština je jednostavna, s diskretno ukrašenim glavnim pročeljem raščlanjenim plitkim profiliranim lezenama. Gotovo je u cijelosti očuvan njezin izvorni barokni inventar, a čine ga četiri bočna oltara i propovjedaonica. Župu sv. Marte u Šišincu osnovao je 1739. zagrebački biskup Josip Branjug, odvojivši je od župe u Žažini, dok je nova zidana crkva zamijenila stariju drvenu koja je prenesena iz Pokupskog kada se gradila crkva sv. Ladislava. Radovi su započeli 1767., a crkve je blagoslovljena 1769. i posvećena 1771.¹⁶⁾

Valja izdvojiti i žažinsku župnu crkvu sv. Nikole (sl. 3), sagrađenu na mjestu dotrajale drvene koja se spominje 1334. u popisu arhiđakona Ivana i u popisima 1511. i 1653. Nakon ratovanja s Osmanlijama to je bila jedna od samo četiri sačuvane župe na području tadašnjega Gorskog arhiđakonata. Gradnja je trajala između 1778. i 1788. za župnika Pavla Marcka, a pod patronatskim pravom zagrebačkih biskupa i prepošta zagrebačke katedrale Franje Popovića. Njezino tlocrtno rješenje primjer je zrelobaroknoga dvoranskog tipa u kojem se u okviru longitudinalnog koncepta primjenjuje centralizam reduciranoga četverolisnog tipa. Ukrašena je štukaturama i zidnim slikama, također u baroknom duhu, no s klasicizirajućom vanjštinom. Vrlo vrijedan sakralni inventar svjedok je nekadašnjih naručiteljskih ambicija te zajedno s arhitekturom čini dragocjenu sakralnu cjelinu.¹⁷⁾

Uz te crkve iznimno je značajna i crkva sv. Marije Magdalene u Selima (sl. 5) koja je izgrađena zaslugom župnika Matije Šanteka između 1759. i 1765. na mjestu drvene kapele koja je nakon osnivanja župe početkom 18. stoljeća postala župnom crkvom. Sv. Marija Magdalena, iznimna po svojoj raščlanjenoj elipsoidnoj osnovi, rokoko-pročelju s dva izrazito visoka zvonika, bogatoj opremi, zidnim slikama i štukaturi, jedna je od najvrjednijih i najljepših baroknih crkvi kontinentalne Hrvatske. Njezin projektant nije za sada poznat, no njezino je ostvarenje odraz tlocrtnih rješenja nastalih u krugu bečkih arhitekata zrelog baroka.¹⁸⁾

Zaključak

Sakralni je krajolik nekog područja prepoznatljiv ponajviše po građevinama, ali i drugim religijskim sadržajima, a koji su prostornom organizacijom i oblikovanjem uvjetovani i obilježjima i pogodnostima zemljopisnog smještaja. Vrlo je često slučaj da se upravo prati kontinuitet biranih lokacija, ili unutar naselja ili na istaknutim položajima, koje su vidljive iz daljine. To se ne uvažava tek od novijih razdoblja, pa su prije svega praktične komponente, ali i one emotivne i estetske, nekoga određenog položaja prepoznate još od najranijeg doba.¹⁹⁾ Tako je i na širem sisačkom području, na vrhovima šumovitih brežuljaka i na livadama, uz pašnjake i dijelom kultivirana polja između naplavnih riječnih rukavaca, u središtima naselja, ali i na istaknutim mjestima na njihovim rubovima, često uz groblje, zastupljena grupa baroknih sakralnih građevina, prilično gusto raspoređenih, sadržavajući karakteristične strukture koje su svjedok života u prostoru i njegove jedinstvenosti.²⁰⁾ Neizostavan su element formiranja krajolika koji je, kao »vrlo složen te pritom i sofisticiran oblik vizualne umjetnosti, rezultat kontinuiranog dijaloga, suradnje i sukoba između ljudi i prirode, a također je i utjelovljenje nematerijalnog« (ljudskih uvjerenja, težnji, svjetonazora i predaje).²¹⁾

Utvrđivanjem osobitosti samo nekih ovom prilikom izabranih primjera moguće je dalje analizirati pojedine specifičnosti. U pravilu su jednostavnost tipskog tlocrta i funkcionalnost bili od velike važnosti i samu su gradnju činili prikladnijom i lakše primjenjivom. Uz to, realizacija arhitektonskog izričaja često ostaje unutar tradicionalnih rješenja. Korišteni konstruktivni elementi i jednostavnija prostorna artikulacija ponudili su široku upotrebu i prenošenje znanja, a istovremeno se nastavlja graditeljska tradicija koja nije zahtijevala dodatne vještine ni veću originalnost graditelja i majstora. Tim su vredniji primjeri u kojima se prepoznaje inovativniji pristup, kao odraz složenijih tlocrtnih rješenja nastalih u krugu bečkih arhitekata zrelog 18. stoljeća ili kao primjena reducirane varijante četverolisnog tipa u kasnobaroknom razdoblju. Te crkve, osim što svjedoče o kvaliteti baroknog oblikovanja prostora, svjedoče i o preuzimanju ideje povezivanja arhitekture i opreme uz pomno promišljanje detalja, poput osvjetljenja, bogatije izvedenog inventara, štukature i zidnog oslika te naglašene sceničnosti. Primjenom određenog tlocrta ostvaruju se i karakteristična oblikovanja vanjštine, kako lađe i svetišta tako i zvonika i sakristije, te se njihov prepoznatljiv izgled potom ističe svojim sličnostima, kapama zvonika, trbušastim i zaobljenim ili pak izduljenim volumenima, bojom i pozicijom unutar krajolika.

S obzirom na povijesne i političke okolnosti, kao i relativno kraću trajnost drvenog materijala koji je korišten pri najstarijim gradnjama, nije neobično što kasnosrednjovjekovnu sakralnu arhitekturu širega sisačkog kraja pratimo tek u zadržanim titularima ili pojedinim arhitektonskim elementima, s tim da one renesansne nisu ni zabilježene te nam je teže dočarati izgled tadašnjeg prostora. No upravo je »nestajanje« brojnih crkava, u vremenu koje je prethodilo jačanju i crkvenoj reafirmaciji u 18. stoljeću, otvorilo mogućnosti novim ostvarenjima barokne graditeljske baštine koji su i danas okosnica sakralnoga kulturnog krajolika uz Savu i Kupu. Njihova je zaštita, stručna i znanstvena obrada, kao i poslijepotresna obnova koja je na svim spomenutim arhitektonskim primjerima još uvijek u tijeku, stoga imperativ, jer su vidljiv i nedjeljiv dio identiteta lokalnog stanovništva i njihove kulture, vjere i povijesti.

____________________
1) Još tijekom 14. i 15. stoljeća došlo je do teritorijalnih promjena i nestanka pojedinih župa. Popis starijih župa vidi u: Josip Buturac, »Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501.«, Starine JAZU, knj. 59 (poseban otisak), Zagreb, 1984.

2) Ivana Miletić Čakširan, »Kulturna baština Sisačko-moslavačke županije nakon razornog potresa 2020. godine – oštećenja, aktivnosti i hitne mjera zaštite«, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 46/47 (2023.), str. 137 –154.

3) Đurđica Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, knj. I, Gorički i Gorsko-dubički arhiđakonat, Zagreb, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1985.

4) Dokumentacija provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja i stanja nakon potresa iz 2020. godine pohranjena je u arhivima Konzervatorskog odjela u Sisku i Konzervatorskog odjela u Zagrebu, dok su povijesni podatci sačuvani u župnim arhivima i spomenicama te u izvještajima kanonskih vizitacija u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, Arhiđakonat Gora, Arhiđakonat Zagorje, pa Arhiđakonat Dubica.

5) Usporedi pregled podataka o srednjovjekovnim građevnim strukturama u: Zrinka Nikolić Jakus i Silvija Pisk, »Banovina u srednjem vijeku«, Hrvatska revija, 21 (2021.) 1, str. 11–17.

6) Uspostavljeni su generalati, pukovnije i satnije; od toga su četiri generalata bila na današnjem hrvatskom području: Karlovački i Varaždinski generalat, nova Slavonska krajina i Banska krajina koja je 1703. stavljena pod upravu Hrvatskog sabora i bana. Usp.: Željko Holjevac i Nenad Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna Krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku, Leykam internacional, Zagreb, 2007.

7) Karte se čuvaju u Zbirci zemljovida i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (000203204 • X-H-B-66 i 000203296 • X-H-B-69).

8) Anđela Horvat, »Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj«, u: Anđela Horvat, Radmila Matejčić i Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1982., str. 60. Usp. i: Đurđica Cvitanović, »Sakralna arhitektura baroknog i klasicističkog razdoblja«, u: Tugomir Lukšić (ur.), Sveti trag: devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije: 1094. – 1994., Muzejsko-galerijski centar, Institut za povijest umjetnosti, Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb, 1994., str. 234–270.

9) Josip Buturac, »Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine«, Starine JAZU, knj. 59, Zagreb, 1984.

10) Anđela Horvat, »Pregled spomenika kulture s područja općine Dugo Selo«, Kaj (Po dragome kraju: dugoselsko područje), XIII [XIV] (1981.) 4, str. 63–102. Usporedi konzervatorski elaborat za crkvu sv. Jakova Apostola u Oborovu iz 2022., izradili: Krasanka Majer Jurišić, Vjekoslav Varšić i Renato Cottiero, dokumentacija Konzervatorskog odjela u Zagrebu, i konzervatorski elaborat za crkvu sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi, izradili: Krasanka Majer Jurišić, Ivana Drmić i Renato Cottiero, dokumentacija Konzervatorskog odjela u Sisku.

11) Đurđica Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, str. 72–73, 272. Usporedi i: konzervatorski elaborat za crkvu sv. Jurja u Maloj Gorici iz 2023. godine, izradili: Krasanka Majer Jurišić, Vjekoslav Varšić, Renato Cottiero, dokumentacija Konzervatorskog odjela u Sisku.

12) Đurđica Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, str. 88 i 284 te navedeni konzervatorski elaborat.

13) Anđela Horvat, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 198.

14) Doris Baričević, »Kiparstvo manirizma i baroka«, u: Tugomir Lukšić (ur.), Sveti trag: devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije: 1094. – 1994., Muzejsko-galerijski centar, Institut za povijest umjetnosti, Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb, 1994., str. 303–324; Doris Baričević, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Institut za povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2008.

15) Botica Dubravka, Barokne četverolisne crkve u Hrvatskoj, Školska knjiga, Zagreb, 2015., str. 35.

16) Botica Dubravka, Barokne četverolisne crkve u Hrvatskoj, str. 82; Marko Cvitkušić, Spomenka Jurić i Stjepan Vego (ur.), Šematizam sisačke biskupije, Sisačka biskupija, Sisak, 2019., str. 76. Usporedi i konzervatorski elaborat za crkvu sv. Marte u Šišincu iz 2022. godine, koji je izradila tvrtka Arbi d.o.o., i dokumentaciju nadležnog Konzervatorskog odjel u Sisku.

17) Cvitanović Đurđica, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, str. 80; Botica Dubravka, Barokne četverolisne crkve u Hrvatskoj, str. 179. Usporedi i konzervatorski elaborat za crkvu sv. Nikole u Žažini iz 2022. godine, koji je izradila tvrtka Arbi d.o.o., i dokumentaciju nadležnog Konzervatorskog odjela u Sisku.

18) Đurđica Cvitanović, »Župna crkva sv. Marije Magdalene i župna kurija u Selima kod Siska«, Peristil, 10–11 (1967./1968.), str. 133–154; Anđela Horvat, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 54; Đurđica Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog i klasicističkog razdoblja, str. 250; Katarina Horvat-Levaj, Barokna arhitektura, Ljevak, Zagreb, 2015., str. 273–279. Vidi i konzervatorski elaborat župne crkve sv. Marije Magdalene u Selima iz 2022. godine, Hrvatski restauratorski zavod, izradili: Dubravka Botica, Krasanka Majer Jurišić i Jasmina Nestić.

19) Vladimir P. Goss i Tea Gudek, »Some Very Old Sanctuaries and the Emergence of Zagreb’s Cultural Landscape«, Peristil, 52 (2009.), 7–29.

20) Više o kulturnom i sakralnom krajoliku i njegovoj klasifikaciji u: Biserka Dumbović Bilušić, Krajolik kao kulturno naslijeđe, Ministarstvo kulture i medija RH, Zagreb, 2015., str. 208–209.

21) Vladimir P. Goss, »Landscape as History, Myth, and Art: An Art Historian’s View«, Studia ethnologica Croatica, 21 (2009.), str. 133–168.